Marketing
Nowhere man
He's a real nowhere man,
Sitting in his Nowhere Land,
Making all his nowhere plans
for nobody.
Sve počinje s nekom klupom, ako išta ikada i treba započeti. Mitska klupa na kojoj sam proveo svoje dvadesete zapravo nije bila samo jedna i točno određena klupa, ali je ispala odlična metafora za ugodnu neizvjesnost koja me čeka kad s nje siđem i završim svoje pivo. Jest da se pivo odužilo i da je na klupi bilo ugodno, kao u majčinoj utrobi, ali dobro, jedna putna nije nikoga ubila.
U tridesetima su se stvari na prvi pogled učinile nešto drugačije, možda zato što se činilo da bi trebalo angažirati građevinske radnike da dekonstruiraju klupu. Da, građevinsko poduzetninštvo bilo je tih godina u modi, a šarene fasade učinile su da se perspektiva čovjeka koji sjedi u kutu(ili na klupi u parku) i gleda svoja posla prividno mijenja. Učinilo nam se da bi nešto trebalo uraditi sa svojim životima, što u konačnici nije loša ideja, kad ne bilo crnih labudova. O njima nešto poslije.
A kako bi trebalo biti danas, ne znam, ali ono što mi se sviđa na svoj točno četrdeseti rođendan, je da između ostati na mjestu i hitro žuriti da se negdje dospije i nema neke naročite razlike. Ionako te snađe ono što te već treba snaći. Klupa na kraju svijeta, koju nitko ne može naći do prijatelj drag ili penthouse na vrhu najvećeg nebodera na planeti, svejedno. Sve je to ionako blizu početne točke, a ona je najčešće točno negdje na pola puta između euforije i usamljenosti.
Nije da nalazim neku zvjezdanu povezanost zbog činjenice da sam rođen istog datuma kad i John Lennon. Osim da ću svakako 8.12 ove godine izbjegavati Dakota zgradu u New Yorku. Zlu ne trebalo. Ali sam nedavno gledao odličan film "Nowhere boy" koji govori o Lennonovim ranim danima, odnosu s tetom Mimi i majkom Juliom, te onom poznatom osjećaju svim tinejdžerima, opće izgubljenosti i ne pripadanja okolini i svijetu, bez određene ideje kako bi i gdje jednom trebalo poći. Nowhere man in a nowhere place. I zapravo ono što je u filmu jako dobro prikazano jest to da se naznačuje da mladi John nije imao nikakvu posebnu viziju, pogotovo ne da stvori najznačajniji bend koji je ikad postojao, nego su se stvari na koncu, što slijedi tek iza odjavne špice, naprosto dogodile. Ponovo crni labud.
No ono što je meni jasno, s mojom naknadnom pameću, što se taj osjećaj nowhere čovjeka, ovako s ugodne distance gotovo pa sredovječnog muškarca (ehm) uopće ne čini loš. Zapravo čini mi se da nikad zapravo i nije prestao. Kamo bi se čovjek ustvari i mogao zaputiti da stvari konačno dobiju neki smisao? Iza Kavkaza ili u prašume Amazone (bježmo, stiže Sting!). Kako ne vjerujem osobito ni u duhovna putovanja(čovjek se može zagledati u se, ali utroba i nije bog zna kakav prizor), ponekad se doista čini kako se najbolje putuje kad se i ne putuje(što ne znači da ne volim putovati). Kako god bilo, to nas dovodi do previše filozofije, pa ću se samo danas truditi, barem prigodno rođendanski, zadržati taj feeling nigdječovjeka, a sve kako bih prestao razmišljati kamo bih sve ubuduće mogao dospjeti. To ionako odlučuju crni labudovi.
Jebali te crni labudovi, gukni golube bijeli, o čemu je riječ!
Dakle čitam izvrsnu knjigu Nassima Nicholasa Taleba koja se zove upravo tako. Ukratko, riječ je o zanimljivoj teoriji u kojoj autor vrlo vješto pokazuje kako je sve važne događaje iz ljudske povijesti, bilo osobne ili opće, apsolutno nemoguće predvidjeti, niti ikako statistički naslutiti. Riječ je o utjecaju i moći krajnje nevjerovatnog, a sve što mi najčešće radimo jest tek da ih tek naknadno interpretiramo, tvrdeći da su bili samorazumljivi, iako naravno ponovo ne vidimo sljedećeg crnog labuda, koji opet promijeni naše dotadašnje poimanje svijeta . A od naknadne pamete, neke koristi i nema.
Teorija je dobila ime je po tome što su ljudi stoljećima vjerovali da ne postoje ikakvi drugi labudovi osim bijelih. Stvar se činila posve logična, jer nekoliko hiljada godina promatranja nas je učilo da nikakvih empirijskih dokaza da bi se mogao pojaviti makar i jedan crni labud- naposto nema. I onda se otkriila Australija a na njoj brate, crnih labudova kao u priči.
Naravno, onda su svi naknadno htjeli uklopiti crne labudove u svoje teorije, tvrdeći da su one posve logični bez obzira što ih dosada nije bilo, jer kako bi inače objasnili bijele labudove, bez ovih novih - crnih. Čudna je potreba koliko želimo da nam nevjerojatno postane vjerojatno, jer nam je tako lakše vjerovati da sve ima neki smisao.
Kužite, ne možete baš ništa znati o crnom labudu sve dok se ne pojavi. Iako je on zapravo bio tu sve vrijeme. A on se pojavljuje iz čista mira, odjednom iz nekog jezerca za koje niste ni znali da postoji(iako je možda onkraj vaše kuće), a može vam itekako promijeniti život. Sve ono najbolje u životu je čista neizvjesnost i nevjerovatnost i zato se ne treba previše zamarati činjenicom da kao Nowhere man i nemate nekih naročitih planova. Prije ili kasnije labudovi ipak dolete ili doplivaju, a vi možete, baš kao i ja na ovom blogu, tek pokušati objasniti i palamuditi zašto je to tako. I kamo ćete skupa s njima odletjeti.
Toliko prigodničarski od mene. Probat ću sad naći neku klupu usred ničega i na miru popiti svoje pivo. Ako ugledam crne labudove, neću vam reći gdje su, oni će vas ionako sami naći. A to je ono najljepše, čak i kad imaš četrdeset na grbači.
Post je objavljen 09.10.2010. u 10:21 sati.