Svijet u boci

<	rujan, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.

Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na

vonsmile@gmail.com

Image Hosted by ImageShack.us

Discover Gabon

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke

Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.

..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa

Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.

Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović

Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht

Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie

Svijet u boci

29.09.2010., srijeda

Kava naša svagdašnja

U jednim današnjim dnevnim novinama objavljen je jedan tekst na granici imbecilnosti, o tome kako se navodno neki amer obeo u Zagrebu i sve što je tijekom tog kratkog boravka skužio jest to da nam je kava loša i jeftina, ali da je ipak cijele dane ispijamo, te shodno tome ne radimo ništa drugo pa nam je eto zato, što nam on kao veliki stručnjak može reći, ekonomija nikakva. Uz dodatak da su nam bar zgodne žene. Pustimo sad žene na stranu, ali taj tekst je indikativan jer te korporativne dnevne novine već dugo povremeno iritiraju svojim općenitim napadima na Arvate kao na naciju neradnika i nepodnošljivim lažnim moraliziranjem, no još je tužnija činjenica da se takvi otužni nazovi članci prenose (ako su uopće izvorni), pogotovo jer smatram da su Amerikanci zadnji ljudi koji bi nam trebali nešto reći o kvaliteti kave i načinu njena ispijanja.

Prije nekoliko mjeseci napisao sam jedan tekst kojim sam branio svoje demokratsko pravo da pijemo svoju kavicu na miru, kao obavezan dnevni ritual. Naime povod je bio papagajsko ponavljanje nekih pametnjakovića u panel diskusijama "koji nigdje na zapadu nisu vidjeli da ljudi toliko piju kave usred radnog dana", kao da su svi zapadnjački običaji sami po sebi krasni i kao da nam je tu nesretnu ekonomiju urušila baš ta toliko moćna kava s društvom. A evo sad je kao šlag na kavu, došao i neki američki isprdak od backpacker turista te dijagnosticirao naše običaje, jer mu je valjda falio usrani Starbucks na Jelačić placu.

Ja zato i dalje branim svoje pravo na uredno kavenisanje, na miru ili u društvu svejedno. Pa prenosim ovdje taj moj tekst o vrstama kava koje pijemo izvorno objavljen u KLIK magazinu, u nešto proširenoj verziji. Nadam se da ćete ga čitati uz prigodni srk vašeg omiljenog napitka, dugo i na tenane, kako se dolikuje! Ili kako već odaberete, s obzirom na ponudu dolje!

VRSTA KAVE: Snoguša
S KIME SE PIJE: U pravilu sa svima potencijlnim kavopijama, a najčešće s prvim na koga ste nabasali taj dan, pa vam je poslužio kao dobar izgovor da biste skrenuli u kafić. Iako inače ne znate ni kako se zove.
GLAVNA KARAKTERISTIKA: Najćešća vrsta ekspresnog kavenog ispijanja kave s nogu- najpopularnija u Italiji otkud joj potiče i ime- čuveni Espresso. No dok kod žustrih susjeda u potpunosti opravdava ime jer traje kraće od vremena koje je Kecmanu trebalo da isprazni Arenu, s količinom tekućine dovoljnom za Palčićevu unuku, kod nas se u ležernoj maniri ponekad zna ispijati kako i dolikuje- sjedeći, te trajati satima.
U KOJEM TIPU KAFIĆA: Prvom koji vam je usput, a dodatna pogodnost je ako taj ima mesingani šank za stajanje, nažalost u nas sve rjeđi oblik ugostiteljskog izričaja.
PROSJEČNO TRAJANJE ISPIJANJA: U normalnim okolnostima do 9 min. U produženoj varijanti do 9 sati, ali to je u slučaju ako ste sreli starog prijatelja iz škole ili faksa pa se zanijeli s pričama iz alkoholne mladosti, no u tom slučaju ubrzo s kave prijeđete na nešto konkretnije.
OBAVEZNA REČENICA: U jebote, moram na posao.

VRSTA KAVE: Kvartuša kladioničarka.
S KIME S PIJE: Sam ili sa kvartovskim ekpertima u klađenju tzv. dojavljivačima.
GLAVNA KARAKTERISTIKA: Kvartovska zgubidanska kava, obavezna tijekom prijepodneva za radnog dana, idealna za ispunjavanje kladioničarskih listića i prelistivanje cjelokupne dnevne i tjedne štampe te kladioničarske magazine. Poneki kavedžije se bave i proučavanjem burze dionica, stanjem investicijskih fondova i potresima na Wall Streetu.
U KOJEM TIPU KAFIĆA: Lokalnom s velikom plazmom na kojoj je stalno uključen teletekst.
PROSJEČNO TRAJANJE ISPIJANJA: Obično sat-dva do prvog poraza favorita u meksičkoj ragbi ligi.
OBAVEZNA REČENICA: Jebote Lyon.

VRSTA KAVE: Mladomamska
S KIME SE PIJE: S mladim i nešto manje mladim mamama, a ako niste netom rodilja ne preporučamo je, jer ćete poželjeti da nikad nemate djecu.
OSNOVNA KARAKTERISTIKA: Od dvije do osam čvrsto zgusnutih mladih mama s isto toliko dječjih blindiranih kolica(od kojih jedna za blizance) plus nekoliko rastrčane djece, koje ispijaju devetnaest različitih vrsta kava(kraća s miljekom, duža s kraćim mlijekom, malo mlijeka s puno kave sa smeđim šećerom i dva natrena...), a na radost konobara i ostalih gostiju, na terasi potpuno okupirano potomstvom- diskutiraju o radostima poroda, tipovima pelena i gastromskim navikama(i kakicama) svojeg potomstva.
U KOJEM TIPU KAFIĆA: Kvartovski s najvećom terasom koja je usprkos tome najčešće premala za dječju invaziju.
PROSJEČNO TRAJANJE ISPIJANJA: Nekoliko sati, dok se ne prođu sve dječje bolesti.
OBAVEZNA REČENICA: Lovro je izletio van kao iz šuba, ali se zato mali Ante probijao kao da buši tunel ispod Mont Blanca.

VRSTA KAVE: Samokažnjavajuća Afteruša
S KIME S PIJE: Po mogućnosti sam sa sobom, jer svaka rečenica viška od potencijalnog sugovornika može biti itekako bolna.
OSNOVNA KARAKTERISTIKA: Gorka i loša kava s litrom mineralne pride a kojom se pokušava doći sebi nakon sinoćnjeg tuluma, najčešće neuspješno.
U KOJEM TIPU KAFIĆA: Bitno je da u njemu nema glazbe ili da bude što tiša, te što manje gostiju. Najbolji su špajzlovi u kojima konobarica zna svoj posao kojeg radi bez suvišnih pokreta i još vas podozrivo gleda.
PROSJEČNO TRAJANJE ISPIJANJA: Do 20 min. Nakon toga i najuporniji odustanu.
OBAVEZNA REČENICA: Najčešće nema nijedne suvisle ili eventualno se kroz zube procijedi nikome: «Jebote al sam se sinoć napio.»

VRSTA KAVE: Dosadnjakuša iz usluge
S KIME S PIJE: Ovisno o tipu usluge- što je ona veća i zahtjevnija tim je gori dosadnjaković s kojim ju morate popiti
OSNOVNA KARAKTERISTIKA: Kava preko volje s nekim koga ne podnosite, ali vam je napravio nekun sitnu uslugu pa ste mu tek toliko forme radi davno obećali platiti kavu, ali na kojoj ovaj uporno inzistira zadnjih nekoliko mjeseci.
U KOJEM TIPU KAFIĆA: Neki dosadni i skupi šminkerski koji naravno bira dosadnjaković, a vi plaćate.
PROSJEČNO TRAJANJE ISPIJANJA: Što je lik dosadniji time se proporcionalno povećava vrijeme ispijanje iste kao i veličina šalice.
OBAVEZNA REČENICA: Jebote što si dosadan(u sebi nekoliko puta, amože i glasno ako ste odustali od budućih usluga)

VRSTA KAVE: Šefuša
S KIME SE PIJE: Šefom, šeficom, direktorom, šefom financija, gospođom ministarkom, zastavnikom, urednikom ili bilo kome koje je stepenicu iznad vas, proklet bio, da bio.
OSNOVNA KARKTERISTIKA: Neizbježna kava kad šef poželi iz nekog sumnjivog razloga pobliže upoznati svoje posilne pa ih velikodušne pozove na bijelu kavu. Obično postoji neki trik iza toga altruističkog čina, pa morate biti oprezni.
U KOJEM TIPU KAFIĆA: U sterilnom restoranu firme ili u nekom poslu najbližem bezličnom kafiću od kojeg inače bježite kao vrag od bezalkoholne pive.
PROSJEČNO TRAJANJE ISPIJANJA: Točno onoliko koliko traje pauza na poslu, koja vam je time nepovratno upropaštena.
OBAVEZNA REČENICA: Ne znam kako bumo dalje ljudi, teška su vremena. Te «jebote» u sebi.

VRSTA KAVE: Debitantuša s komadom
S KIME SE PIJE: S vašim novim komadom, koji doduše još ne zna da će to postati.
OSNOVNA KARAKTERISTIKA: Tremaška kava kad se prvi put morate naći s potencijlanim komadom. Preporuča se da dođete 10 minuta ranije kako bi trgnuli konjačić za razbijanje treme.
U KOJEM TIPU KAFIĆA: Nekom gdje vas neće prepoznati nitko od lokalnih fakina, ali u kojem ste ipak bar donekle na poznatom terenu, može u susjednom kvartu. Bolji su oni sa slabijim osvijetljenjem. Nikako ne prepusti njoj izbor kafića. Što mračniji separe, veće šanse za uspjeh.
PROSJEČNO TRAJANJE ISPIJANJA: Ovisno o količini treme i zainteresiranosti komada, u neuspješnim slučajevima može trajati i kraće nego ona s nogu, a u naročito uspješnim cijeli život.
OBAVEZNA REČENICA: Šta si ono rekla da studiraš? Kemiju, jebote!

VRSTA KAVE: Pauzarka vulgaris
S KIME S PIJE: Sa gotovo svima. Naime s kim god se inače ne stignete dogovoriti za kavu u vrijeme radnog vremena, obavezno ga ubacite u kavicu na pauzi, može čak i nekoliko njih istovremeno, a ako ne ide rasporedite ih u par manjih pauza. Važno da ide u rok službe.
OSNOVNA KARAKTERISTKA: Obavezna produžena kava pod produženom pauzom, naročito popularna među radnim narodom.
U KOJEM TIPU KAFIĆA: Obično u nekom u blizni radnog mjesta gdje konobar već u detalje zna kakvu pijete te vrijeme u sekundu u koje stižete(velika s toplim mlijekom, smeđi šećer, čaša vode s ledom, kuna tringelda)
PROSJEČNO TRAJANJE ISPIJANJA: Kod revnijih građana pola sata, ali kako je vrijeme relativan pojam ponekad se u pola sata sabije nekoliko sati. No uglavnom uvijek završi do 16:00
OBAVEZNA REČENICA: Jebote, koliko sam se naradio danas. A love ni od korova.

VRSTA KAVE: Jutarnja novinuša
S KIME S PIJE: Po mogućnosti sam sa sobom, negdje gdje još penzići nisu pokrali sve novine.
OSNOVNA KARAKTERISTIKA: Dnevni ritual u kojem želite na miru uistinu popiti kavu i pročitati novine, bez da vas itko gnjavi nepotrebnim komentarima. Zanimljivo je da je to jedna od rijetkih vrsta kave koja se uistinu pije radi uživanja u kavi.
U KOJEM TIPU KAFIĆA: Lokalnom, pod uvjetom da su dostupne sve novine.
PROSJEČNO TRAJANJE ISPIJANJA: 11 minuta plus dvije minute za razgledanje duplerice, a ako je jučer bila liga prvaka nešto duže. 3 minute ako od novina imaju samo 24 sata.
OBAVEZNA REČENICA: Jebote, svijet je otišao u kurac.

VRSTA KAVE: Prekiduša.
S KIME SE PIJE: S dečkom ili curom koji vam upravo trebaju postati bivši, a da još to ne znaju.
OSNOVNA KARAKTERISTIKA. Obično vrlo gorka kava, bez šećera, za koju imate dojam da traje vječno.
U KOJEM TIPU KAFIĆA: Po mogućnosti nekom na neutralnom terenu, bezličnog interijera, koji nikako ne smije puštati Bryan Adamsa, Celine Dion ili James Blunta što može izazvati opću poplavu suza. Zečić i Stavros su već bolji izbor, ali nakon obavljenog zadatka.
PROSJEČNO TRAJANJE ISPIJANJA: Koliko god da traje, predugo je.
OBAVEZNA REČENICA: Shvati, nije to do tebe, ja sam za sve kriv.

VRSTA KAVE: Navlakuša
S KIME SE PIJE: S ekipom kojom ste se nedavno zapili, pa ste otišli na kavu da se razbistrite te prepričate dojmove.
OSNOVNA KARAKTERISTIKA: Riječ je o tzv. kavi koja u 90 % slučajeva nije kava, nego neki okrepljući napitak npr. pivo. No ipak u narodu se još uvijek govori «Idemo na kavu», iako se zna da to predmnijeva nešto drugo.
U KOJEM TIPU KAFIĆA: O onom staromodnom s kariranim stoljnacima i konobaricom koja vas pogleda preko oko kad uopće spomenete riječ kava, pa zato brzo i odustanete.
PROSJEČNO TRAJANJE ISPIJANJA: Kave ako je uopće bude- vrlo kratko, tek toliko da dođete sebi i u međuvremnu naročite «nešto konkretno». A onda obično sve ode kvragu.
OBAVEZNA REČENICA: Jebala te kava, naruči nešto za ljude.

VRSTA KAVE: Klasična tračara.
S KIME SE PIJE: Sa svima osim sa onim kojeg se taj tjedan trača, a nekad je prisutna i ta osoba samo je momentalno na WC-u.
OSNOVNA KARAKTERISTIKA: Kava češća u dominantno ženskom društvu koja najčešće počinje smsom «Daj spusti se na kavu, moram ti nešto novo ispričati». Iako stanuju na istom katu.
U KOJEM TIPU KAFIĆA: Lokalnom tračerskom(crveni separei) osim ako nije riječ o vrlo povjerljivoj i važnoj informaciji kada se nalaze na diskretnom terenu.
PROSJEČNO TRAJANJE ISPIJANJA: Dok se ne istračaju svi koji su na redu taj tjedan, minimalno tri sata.
OBAVEZNA REČENICA: Jebote, ona fakat nije normalna. Ali nemoj to nikom reći molim te.

VRSTA KAVE: Ležerna Vikenduša
S KIME S PIJE: Obično s cijelim proširenim društvom iz kvarta, u grupama ne manjima od deset.
OSNOVNA KARAKTERISTIKA: Još jedna noćna mora konobara, koliko god bilo ljudi za istim stolom nitko neće naručiti istu kombinaciju(vidjeti pod mame). No konobari to riješavaju tako da skuhaju 10 istih kava i onda bleferski pitaju- tko je imao s toplim, tko bijelu, tko kraću, jer ionako svi zaborave koju su prvo naručili, a on uvali svima iste.
U KOJEM TIPU KAFIĆA: Poželjan je neki s velikom terasom, strpljivim konobarom i pletenim stolicama.
PROSJEČNO TRAJANJE ISPIJANJA: Od buđenja do ručka, a podnevna šihta iza popodnevne drijemke do večere.
OBAVEZNA REČENICA: Obično se ne čuje nijedna od silnog graktanja i okolnog suzvučja.

VRSTA KAVE: Pomiruša
S KIME SE PIJE: S curom ili dečkom s kojom ste prekinuli na kavi prekiduši, ako se toga još sjećate.
OSNOVNA KARAKTERISTIKA: Često započne kao kava na kojoj trebate vratiti jedno drugom posuđene stvari, ali se u međuvremenu zapričate o starim vremenima i shvatite da ste suđeni jedno za drugo. Izrazito slatka kava. Do prve sljedeće prekiduše.
U KOJEM TIPU KAFIĆA: Bilo koji a da nije onaj u kojem ste prekinuli. Najčešće dominiraju crveni tonovi i retro glazba 90-tih(Oazis, Suede, Mladen Burnać)
PROSJEČNO TRAJANJE ISPIJANJA: Dok vas konobar ne izbaci van skupa s šalicima na kojoj se skorio talog kave tvrd kao kamen.
OBAVEZNA REČENICA: Sjećaš li se naše prve kave?

VRSTA KAVE: Sačekuša i kava kratilica
S KIME SE PIJE: Uglavnom sam, kada ste preuranili na neki sastanak ili čekate nekog ko treba stići vlakom ili avionom, što znači da zna potrajati. Ćaskanje s konobarom o sinoćnjoj tekmi obavezno.
OSNOVNA KARAKTERISTIKA: Blago nervozna kava zbog neizvjesnosti trajanja. Kavu kratilicu karakerizira da konobaru treba tim više da je napravi što imate manje vremena.
U KOJEM TIPU KAFIĆA: Prvom koji je usput, ali ste nagrabusli ako je to aerodromski.
PROSJEČNO TRAJANJE ISPIJANJA: Od dve minute do nekoliko dana, ako opet proradi vulkan na Islandu.
OBAVEZNA REČENICA: Jebote, kad ćeš više!

VRSTA KAVE: Univerzalna ispijuša.
S KIME SE PIJE: Sa svakim u svim mogućim prilikama, na gradskim trgovima, dvorištima, obalama, rivama, terasama, novim i starim kvartovima, na vuglecu, galeriji, podrumu, mezaninu, željezničkim i autobusnim stanicama, uvijek i posvuda, samo ne na cesti i plastičnoj čaši.
OSNOVNA KARAKTERISTIKA: Glavna joj karakteristika da se ispija polako i s guštom te da vam nitko ne zamjera što uživate u svojoj zasluženoj kavici, najvažnijem dnevnom ritualu, ma koliko god on trajao i koliko god bili manje produktivni zbog toga.
U KOJEM TIPU KAFIĆA: U vašem omiljenom u kojem poslužuju vašu omiljenu vrstu.
PROSJEČNO TRAJANJE ISPIJANJA: Cijeli život.
OBAVEZNA REČENICA: Jebote, tko ovo more platit.

- 12:15 - Komentari (15) - Isprintaj - #

09.09.2010., četvrtak

Suvremeni hrvatski haiku

Mali izbor suvrmene hrvatske haiku poezije, u recenziji prof. Milka Solobrka.

Hrvata manje od Srba?
Hrvati
fukajte se!

Četnik i Ustaša u čitanci.
Otišli na
Pivo.

Ne stigoh do daljinskog
TV kalendar.
Dr. Franjo Tuđman.

Na balkonu se
kiseli zelje
Rat.

Valutna klauzula
Puna soba stvari
Prazan pogled.

Kolona u tišini
Prazni trgovi
Zapucao zicer.

Hrvatskom jedre turisti
Neke tuku
Bilanca.

Noć puna mjesečine
Nitko ne gleda
Hapse.

Jarke fasade u
predgrađu
Snalažljiv.

Hrvatska iznad svega
Zlatnim slovima u
Canberri.

Imamo Hrvatsku
puna torba
kerozina.

- 09:14 - Komentari (5) - Isprintaj - #

03.09.2010., petak

Od svih tih silnih vlakova

-Idem ja sići nakratko, tko zna kad ćemo sljedeći put moći šetati Kninom.
- Ajde, samo pazi da ne ostaneš, vlak kreće za pet minuta.

Ovaj sasvim prozaičan dijalog dogodio se prije otprilike točno dvadeset godina, u vlaku koji je iz Šibenika vozio prema Zagrebu, između tad već dva bivša mornara, također bivše JRM. Bio je čak mislim zadnji dan kolovoza, kraj najpotraćenijeg ljeta u životu, a odvijao se između mene i mog prijatelja Igora, Mariborčanina, a vezalo nas je to što smo se tog dana "skidali" iz te nesretne vojske, koju smo zajedno služili. Tih dana sranje je već pomalo tinjalo, uvodna vatrica za najveći roštilj u našem dvorištu ikada, a prvi balvani su već ulazili u povijest domaćih cestovnih putovanja. Slučajna rečenica iz vlaka izgovorena je zapravo u pukoj šali, a pokazala se naposlijetku proračanskom. Vlak je, ako se ne varam, vozio još jedva koji dan, a zatim su barikade postala naša realnost i stanje svijesti, svima nama na ovim prostorima na sljedećih nekoliko godina. Zapravo, vjerojatno su još uvijek negdje skrivene, jer balvana se(pogotovo u svom oku) najteže riješiti.

I uistinu sam sišao, popiti vode na kolodvorskoj slavini. Iza mene je bio neki čudan lik u željezničkoj uniformi s bradurinom do pol vrata. Na trenutak sam imao neugodnu asocijaciju, jer je u zraku nešto već čučalo neko vrijeme, pa sam zaključio da je ipak pametnije popeti se u vlak, iako je brada možda bila puka slučajnost. Ali u svijetu kojem sam odrastao, ja sam navikao da me vlakovi vode na mjesta na kojima sam i naumio dospjeti, a tada ništa drugo osim Zagreba nije imalo smisla. Uostalom, možda zbog vestern filmova ili generala Custera, imam otpor prema toponimima u kotlinama.

Pozdravio sam se naposlijetku na zagrebačkom glavnom kolodvoru sa Igorom koji je produžio k svom Mariboru, velikim drugarom iz vojničkih dana, vjerojatno ponajboljim, a on je obećao da će doći na zagrebački koncert Bowieja, koji je trebao biti za koji dan. Nije se pojavio i zapravo tada sam ga vidio zadnji put. Poslije sam ga nazvao jedan dan da čujem kako je ali mi je njegov otac rekao da je već "otplovio". Igor je naime bio, a pretpostavljam da još uvijek jest, pomorac, a brodovi su se ipak pokazali pouzdaniji od vlakova. S obzirom na sve što se poslije događalo, sasvim ga razumijem.

S nama je bio još jedan dečko, negdje iz Brezovice. Njegov otac je došao pred njega i, kako to dolikuje kad ti se sinovi vrate iz vojske, odveo nas na pivu u kolodvorsku birtiju. Nikad neću zaboravati taj osjećaj ljetnog zagrebačkoj predvečerja koje se tada učinilo ljepše nego ikad prije, baš zato što je svima drugima bilo toliko divno uobičajeno. Pijem pivu na mjestu gdje je inače domaći nikad ne piju, i gdje je nikad više neću piti, zagledan u Tomičin spomenik ispred mene. Zagreb se doimao poznato kao stari prijatelj, no istodobno i neobično nov kao da samo mene čeka, jer mu baš jedino ja falim u njegovim zbunjujućim gradskim noćima. Deja vu i presque vu u jednom. Već viđeno i nikad viđeno, skinuo sam jebenu uniformu i svijet je opet postao moja igračka. Počinjao je rujan devedesete i činilo nam se da ništa ne može jednu mladost pokvarit, usprkos idiotskoj pjesmi Prljavog kazališta.

Samo, jebi ga, moglo je.

A nije da nije bilo naznaka, još tamo dok sam nosio mornarsku uniformu vojske kojoj je bio jedini cilj da ratuje sama sa sobom.
Npr. kad nam je stariji vodnik odjednom rekao da "više ne moramo slušati vijesti" tj. da je možda bolje da ih uopće ne gledamo, iako su se do tada trebali voditi čak i bilješke prilikom gledanja večernjeg Dnevnika(pohabana zelena bilježnica). Znao sam umirati od smijeha kad bi npr. stanoviti Krasniqi, koji jedva znao par riječi onog tada još zajedničkog jezika buljio u Agbabu ili Levaka i pokušavao shvatiti išta od njihov pravocrtnih dnevnopolitičkih izvještaja. No ja sam(uvijek sam imao oko za znakovite detalje) zapamtio kad je jednom baš taj stariji vodnik, inače Hrvat, gledajući dnevnik, u trenutku toj prostoriji na brodu nije bilo nikog osim mene i njega, na neku Račanovu repliku na onom famoznom kongesu SKH koji su napustili hrvatska i slovenska delegacija samo promrmljao sebi u bradu - Opet će ga napasti. Djelovalo je nekako znakovito, iako sam ja imao samo neodređenu predožbu šta se to zbiva. Kao da mi je htio nešto reći, a imao sam i osjećaj da taj čovjek pomalo skužio da je na krivom mjestu i da je promašio životni poziv. I da smo, svi mi zapravo tamo već duže na krivom mjestu, koje god nacije bili. Baš kao na onoj zlokobnoj želejzničkoj stanici.

Uostalom briga mene, pa ja sam htio samo odbrojati svoje vojničke dane, vratiti se svojim pločama i koncertima, svojim ulicama, svojoj ekipi čiji je alkoholni potencijal već jako obećavao(ostvareno). Kongres? Ajte molim vas, meni najdraži Kongres ikad je bila istoimena sarajevska grupa pokojnog Aljoše Buhe, čija će prva verzija Predinovih Zavrijelih trombeta ostati nenadjebiva.

A onda se uskoro, u kutu televizora, pojavio taj lik u džemperu sa socijalnim naočalama ala Woytek Jaruzelski, džemperom i prijekornim pogledom. Naočale je zamijenio šminkerskijima- skandinavskog stila, džemper fino po mjeri krojenim odijelima, ali taj pogled je ostao, isti onaj kojim nas je streljao sljedećih deset godina. Političar koji možda i voli svoj narod, ali zato prezire njegove ljude. I onaj bankar u sivom odijelu koji je nešto urlao na Gazimestanu, za što sam ja prvo mislio da je neka srednjeazijska sovjerska pokrajina. Šugave li geografije, meni je bila draža ona Bajagina-pozitivna.

I u jednom trenutku, vidi vraga, u šibenskom zaljevu zavijorila se hrvatska zastava. Ja sam tad već bio manga i đomba, pa umjesto na brodu radio na prijavnici, mašala posla i ta činjenica u meni nije izazivala nikakav poseban osjećaj. Uostalom, približavao se kraj roka, sve drugo me nije zanimalo. Palo mi je samo na pamet ono Rundekovo "ja sam bio pogrešan ispod svih tih zastava što vijore" iz Šala od svile. Meni su oduvijek draže bile prvo pjesme, pa riječi, a znamenje bi dolazilo tek debelo na kraju. Nemam ništa protiv zastava, sve dok se ne udruže s trubljama. A i ne volim zviždati marš, zapravo radije zviždim u sebi. No čini se, da je pjesma opet bila u pravu.

Pa onda stanoviti Nedžad iz Travnog koji je po cijeli dan na hodniku slušao "Ustani bane", koju sam ja tad skoro prvi put i čuo (što ćete ja sam u to vrijeme- pomislite paradoksa- na adresu vojne pošte uredno naručio kazete Sex Pistolsa od neke polupiratske slovenske firme koji su se reklamirali u beogradskom magazinu Ritam, i kazete su najnormalnije stigle, bez pregleda, bez ičega).
Ili pak s druge strane nekoliko momaka iz južne Srbije, koji su se uporno družili isključivo među sobom i nešto šuškali, a jedan od njih nalljepio je na škafetu znak četničke dinarske divizije, objavljen u nekim novinama. I nitko mu nije rekao ništa.

Na škafeti četnički znak, u jebenoj JNA?? U isto vrijeme dok iz hodnika trešti Ustani Bane pjesma zbog koje se svojedobno, kažu, išlo i u zatvor na hlađenje? Stvari su postali nekako začudne, barem meni kojeg su učili da su ustaše i četnici žešći ljigeri. A isto vrijeme David, Igor i ja uz gitaru smo pičili Purple i Creedence i samo čekali da sve to prođe. Čekali su nas naši gradovi i svijetovi koji smo mislili da smo zacrtali. Možda jesmo, možda nismo, ali JNA je se ipak po ipak nečemu pokazala iznimno korisna. Naime saznali smo da definitivno nismo svi isti i da nas, zastavima i grbovima kakve god boje i oblika oni bili, međusobno uvijek dijele provalije. Ideologije služi da bi održavale neodrživo, skup pojedinica koji su na jednom mjestu zato što se nekom budalastom vladaru tako prohtjelo, a ne zato što smo sami želji tamo biti. Zapravo ako mogu birati, ja bih u gomili bio samo na koncertu, inače se osjećam malo skučeno. Bojim se, naime, da me neko ne mune laktom u rebra. A u gomili, kreteni uvijek imaju prednost.

Inače, oni koje vele da te vojska nauči disciplini, radu i pravim vrijednostima u životu, laže kao pas. Vojska te samo nauči, kako što efikasnije svirati kurcu i kako što efektnije gubiti vrijeme. Što je najčešće teško iskoristivo, iako to ponkead radimo.

Uglavnom, trebali smo sve skužiti na vrijeme, ali nam se jebalo, pa nismo. A tko bi i to mogao, s Bowijem koji me je čekao na kišnom Maksimiru i Zagrebom koji je mirisao na pijanu i zaigranu jesen. Ona usitinu jest bila takva, iako ću godinu dana kasnije biti u drugoj uniformi, spoznavajući kako zapravo zapravo ratovi rastu i dobro uspijevaju na svakom vuglecu, ako ih neko dobro uzgoji. Rat na svakom balkonu, u vašoj tegli, gospodo. Hvala na pitanju, ne bih više, radije brodom u nepoznatom pravcu.

Ali, to je već druga priča ponekad i ispričana, ponekad i zaboravljena.

Samo, malo me muči taj Knin. Tamo su malo glavni bili jedni, pa sad drugi, ostavimo sudove po strani, a ja sam uspio poslije u njemu obresti tek samo jednom i to kad sam se vraćao s mora. Ovaj put autobusom i bila je to opet doslovno petominutna stanka, pa nisam stigao čak ni popiti vode. A bolje da i nisam zlu ne trebalo. Ruku na srce, nije da zbog toga nešto žalim.

Što bih ja pobogu i radio u Kninu? Ja sam uvijek mislio da vlakovi voze u velike i blještave gradove s glazbom, ženama, bučnim noćima i radosnim ulicama. Zato još uvijek imam zazor od tamnih toponima, mjesta na kojima se siđe samo da bi se što prije s njih pobjeglo.

Dvadeset godina kasnije, Zagreb još uvijek djeluje ponekad obećavajuće u kasnoljetnim večerima. Zaboravit ćemo sada prigodno korporacije koje su "sve kupile", kredite, banke, švicarski franak, velebne trgovačke centre, zaboravit ćemo na trenutak čak i krizu, svakodnevnicu i vlasti koje se natječu u tome koja će biti gora. Razmišljam o onoj večeri, kad je jedan 20-godišnjak samo pio točeno pivo, promatrao tramvaj na glavnom kolodvoru, te ljude koji se razmili na sve strane i mislio kako je samo dovoljno dokopati se slobode i ostalo će ići samo po sebi. Obući traperice i otići u grad, gotovo pa ultimativna sreća. I znate što, nije ni bio skroz u krivu, jer nekad jednu mladost ne mogu pokvariti čak ni loše izabrane usputne željezničke postaje.

P. S

Obično ne objavljujem imena na blogu, ali ako Igor Purnat iz Maribora bude slučajno guglao sam sebe, pa naiđe na ovo, nek se javi, makar bio i usred oceana:)

- 12:56 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>