-Idem ja sići nakratko, tko zna kad ćemo sljedeći put moći šetati Kninom.
- Ajde, samo pazi da ne ostaneš, vlak kreće za pet minuta.
Ovaj sasvim prozaičan dijalog dogodio se prije otprilike točno dvadeset godina, u vlaku koji je iz Šibenika vozio prema Zagrebu, između tad već dva bivša mornara, također bivše JRM. Bio je čak mislim zadnji dan kolovoza, kraj najpotraćenijeg ljeta u životu, a odvijao se između mene i mog prijatelja Igora, Mariborčanina, a vezalo nas je to što smo se tog dana "skidali" iz te nesretne vojske, koju smo zajedno služili. Tih dana sranje je već pomalo tinjalo, uvodna vatrica za najveći roštilj u našem dvorištu ikada, a prvi balvani su već ulazili u povijest domaćih cestovnih putovanja. Slučajna rečenica iz vlaka izgovorena je zapravo u pukoj šali, a pokazala se naposlijetku proračanskom. Vlak je, ako se ne varam, vozio još jedva koji dan, a zatim su barikade postala naša realnost i stanje svijesti, svima nama na ovim prostorima na sljedećih nekoliko godina. Zapravo, vjerojatno su još uvijek negdje skrivene, jer balvana se(pogotovo u svom oku) najteže riješiti.
I uistinu sam sišao, popiti vode na kolodvorskoj slavini. Iza mene je bio neki čudan lik u željezničkoj uniformi s bradurinom do pol vrata. Na trenutak sam imao neugodnu asocijaciju, jer je u zraku nešto već čučalo neko vrijeme, pa sam zaključio da je ipak pametnije popeti se u vlak, iako je brada možda bila puka slučajnost. Ali u svijetu kojem sam odrastao, ja sam navikao da me vlakovi vode na mjesta na kojima sam i naumio dospjeti, a tada ništa drugo osim Zagreba nije imalo smisla. Uostalom, možda zbog vestern filmova ili generala Custera, imam otpor prema toponimima u kotlinama.
Pozdravio sam se naposlijetku na zagrebačkom glavnom kolodvoru sa Igorom koji je produžio k svom Mariboru, velikim drugarom iz vojničkih dana, vjerojatno ponajboljim, a on je obećao da će doći na zagrebački koncert Bowieja, koji je trebao biti za koji dan. Nije se pojavio i zapravo tada sam ga vidio zadnji put. Poslije sam ga nazvao jedan dan da čujem kako je ali mi je njegov otac rekao da je već "otplovio". Igor je naime bio, a pretpostavljam da još uvijek jest, pomorac, a brodovi su se ipak pokazali pouzdaniji od vlakova. S obzirom na sve što se poslije događalo, sasvim ga razumijem.
S nama je bio još jedan dečko, negdje iz Brezovice. Njegov otac je došao pred njega i, kako to dolikuje kad ti se sinovi vrate iz vojske, odveo nas na pivu u kolodvorsku birtiju. Nikad neću zaboravati taj osjećaj ljetnog zagrebačkoj predvečerja koje se tada učinilo ljepše nego ikad prije, baš zato što je svima drugima bilo toliko divno uobičajeno. Pijem pivu na mjestu gdje je inače domaći nikad ne piju, i gdje je nikad više neću piti, zagledan u Tomičin spomenik ispred mene. Zagreb se doimao poznato kao stari prijatelj, no istodobno i neobično nov kao da samo mene čeka, jer mu baš jedino ja falim u njegovim zbunjujućim gradskim noćima. Deja vu i presque vu u jednom. Već viđeno i nikad viđeno, skinuo sam jebenu uniformu i svijet je opet postao moja igračka. Počinjao je rujan devedesete i činilo nam se da ništa ne može jednu mladost pokvarit, usprkos idiotskoj pjesmi Prljavog kazališta.
Samo, jebi ga, moglo je.
A nije da nije bilo naznaka, još tamo dok sam nosio mornarsku uniformu vojske kojoj je bio jedini cilj da ratuje sama sa sobom.
Npr. kad nam je stariji vodnik odjednom rekao da "više ne moramo slušati vijesti" tj. da je možda bolje da ih uopće ne gledamo, iako su se do tada trebali voditi čak i bilješke prilikom gledanja večernjeg Dnevnika(pohabana zelena bilježnica). Znao sam umirati od smijeha kad bi npr. stanoviti Krasniqi, koji jedva znao par riječi onog tada još zajedničkog jezika buljio u Agbabu ili Levaka i pokušavao shvatiti išta od njihov pravocrtnih dnevnopolitičkih izvještaja. No ja sam(uvijek sam imao oko za znakovite detalje) zapamtio kad je jednom baš taj stariji vodnik, inače Hrvat, gledajući dnevnik, u trenutku toj prostoriji na brodu nije bilo nikog osim mene i njega, na neku Račanovu repliku na onom famoznom kongesu SKH koji su napustili hrvatska i slovenska delegacija samo promrmljao sebi u bradu - Opet će ga napasti. Djelovalo je nekako znakovito, iako sam ja imao samo neodređenu predožbu šta se to zbiva. Kao da mi je htio nešto reći, a imao sam i osjećaj da taj čovjek pomalo skužio da je na krivom mjestu i da je promašio životni poziv. I da smo, svi mi zapravo tamo već duže na krivom mjestu, koje god nacije bili. Baš kao na onoj zlokobnoj želejzničkoj stanici.
Uostalom briga mene, pa ja sam htio samo odbrojati svoje vojničke dane, vratiti se svojim pločama i koncertima, svojim ulicama, svojoj ekipi čiji je alkoholni potencijal već jako obećavao(ostvareno). Kongres? Ajte molim vas, meni najdraži Kongres ikad je bila istoimena sarajevska grupa pokojnog Aljoše Buhe, čija će prva verzija Predinovih Zavrijelih trombeta ostati nenadjebiva.
A onda se uskoro, u kutu televizora, pojavio taj lik u džemperu sa socijalnim naočalama ala Woytek Jaruzelski, džemperom i prijekornim pogledom. Naočale je zamijenio šminkerskijima- skandinavskog stila, džemper fino po mjeri krojenim odijelima, ali taj pogled je ostao, isti onaj kojim nas je streljao sljedećih deset godina. Političar koji možda i voli svoj narod, ali zato prezire njegove ljude. I onaj bankar u sivom odijelu koji je nešto urlao na Gazimestanu, za što sam ja prvo mislio da je neka srednjeazijska sovjerska pokrajina. Šugave li geografije, meni je bila draža ona Bajagina-pozitivna.
I u jednom trenutku, vidi vraga, u šibenskom zaljevu zavijorila se hrvatska zastava. Ja sam tad već bio manga i đomba, pa umjesto na brodu radio na prijavnici, mašala posla i ta činjenica u meni nije izazivala nikakav poseban osjećaj. Uostalom, približavao se kraj roka, sve drugo me nije zanimalo. Palo mi je samo na pamet ono Rundekovo "ja sam bio pogrešan ispod svih tih zastava što vijore" iz Šala od svile. Meni su oduvijek draže bile prvo pjesme, pa riječi, a znamenje bi dolazilo tek debelo na kraju. Nemam ništa protiv zastava, sve dok se ne udruže s trubljama. A i ne volim zviždati marš, zapravo radije zviždim u sebi. No čini se, da je pjesma opet bila u pravu.
Pa onda stanoviti Nedžad iz Travnog koji je po cijeli dan na hodniku slušao "Ustani bane", koju sam ja tad skoro prvi put i čuo (što ćete ja sam u to vrijeme- pomislite paradoksa- na adresu vojne pošte uredno naručio kazete Sex Pistolsa od neke polupiratske slovenske firme koji su se reklamirali u beogradskom magazinu Ritam, i kazete su najnormalnije stigle, bez pregleda, bez ičega).
Ili pak s druge strane nekoliko momaka iz južne Srbije, koji su se uporno družili isključivo među sobom i nešto šuškali, a jedan od njih nalljepio je na škafetu znak četničke dinarske divizije, objavljen u nekim novinama. I nitko mu nije rekao ništa.
Na škafeti četnički znak, u jebenoj JNA?? U isto vrijeme dok iz hodnika trešti Ustani Bane pjesma zbog koje se svojedobno, kažu, išlo i u zatvor na hlađenje? Stvari su postali nekako začudne, barem meni kojeg su učili da su ustaše i četnici žešći ljigeri. A isto vrijeme David, Igor i ja uz gitaru smo pičili Purple i Creedence i samo čekali da sve to prođe. Čekali su nas naši gradovi i svijetovi koji smo mislili da smo zacrtali. Možda jesmo, možda nismo, ali JNA je se ipak po ipak nečemu pokazala iznimno korisna. Naime saznali smo da definitivno nismo svi isti i da nas, zastavima i grbovima kakve god boje i oblika oni bili, međusobno uvijek dijele provalije. Ideologije služi da bi održavale neodrživo, skup pojedinica koji su na jednom mjestu zato što se nekom budalastom vladaru tako prohtjelo, a ne zato što smo sami želji tamo biti. Zapravo ako mogu birati, ja bih u gomili bio samo na koncertu, inače se osjećam malo skučeno. Bojim se, naime, da me neko ne mune laktom u rebra. A u gomili, kreteni uvijek imaju prednost.
Inače, oni koje vele da te vojska nauči disciplini, radu i pravim vrijednostima u životu, laže kao pas. Vojska te samo nauči, kako što efikasnije svirati kurcu i kako što efektnije gubiti vrijeme. Što je najčešće teško iskoristivo, iako to ponkead radimo.
Uglavnom, trebali smo sve skužiti na vrijeme, ali nam se jebalo, pa nismo. A tko bi i to mogao, s Bowijem koji me je čekao na kišnom Maksimiru i Zagrebom koji je mirisao na pijanu i zaigranu jesen. Ona usitinu jest bila takva, iako ću godinu dana kasnije biti u drugoj uniformi, spoznavajući kako zapravo zapravo ratovi rastu i dobro uspijevaju na svakom vuglecu, ako ih neko dobro uzgoji. Rat na svakom balkonu, u vašoj tegli, gospodo. Hvala na pitanju, ne bih više, radije brodom u nepoznatom pravcu.
Ali, to je već druga priča ponekad i ispričana, ponekad i zaboravljena.
Samo, malo me muči taj Knin. Tamo su malo glavni bili jedni, pa sad drugi, ostavimo sudove po strani, a ja sam uspio poslije u njemu obresti tek samo jednom i to kad sam se vraćao s mora. Ovaj put autobusom i bila je to opet doslovno petominutna stanka, pa nisam stigao čak ni popiti vode. A bolje da i nisam zlu ne trebalo. Ruku na srce, nije da zbog toga nešto žalim.
Što bih ja pobogu i radio u Kninu? Ja sam uvijek mislio da vlakovi voze u velike i blještave gradove s glazbom, ženama, bučnim noćima i radosnim ulicama. Zato još uvijek imam zazor od tamnih toponima, mjesta na kojima se siđe samo da bi se što prije s njih pobjeglo.
Dvadeset godina kasnije, Zagreb još uvijek djeluje ponekad obećavajuće u kasnoljetnim večerima. Zaboravit ćemo sada prigodno korporacije koje su "sve kupile", kredite, banke, švicarski franak, velebne trgovačke centre, zaboravit ćemo na trenutak čak i krizu, svakodnevnicu i vlasti koje se natječu u tome koja će biti gora. Razmišljam o onoj večeri, kad je jedan 20-godišnjak samo pio točeno pivo, promatrao tramvaj na glavnom kolodvoru, te ljude koji se razmili na sve strane i mislio kako je samo dovoljno dokopati se slobode i ostalo će ići samo po sebi. Obući traperice i otići u grad, gotovo pa ultimativna sreća. I znate što, nije ni bio skroz u krivu, jer nekad jednu mladost ne mogu pokvariti čak ni loše izabrane usputne željezničke postaje.
P. S
Obično ne objavljujem imena na blogu, ali ako Igor Purnat iz Maribora bude slučajno guglao sam sebe, pa naiđe na ovo, nek se javi, makar bio i usred oceana:)
Post je objavljen 03.09.2010. u 12:56 sati.