Marketing
Hotel Chelsea- par riječi recepcionaru nakon odjave.
And I'm tired of living here in this hotel
TV and dirty magazines
And I'm just trying to get a little sleep
Ryan Adams, Hotel Chelsea Night
Hotelska soba je zaokružena samoća. Spas je u njenoj privremenosti, znaš da ćeš, najčešće već sljedeće jutro, ubaciti četkicu, prljavi veš i nepotrebni suvenir u kofer i zauvijek nestati. Svi gradovi koje voliš su daleki i sami, magloviti horizonti, a hoteli su njihovo slijepo crijevo. Male usamljene točke u crnoj utrobi gradova.
Problem je kad hotel postane nešto više od toga, mjesto stalnog boravka. Onda znaš da nemaš kamo uteći, a samoća hotelskih zidova te podsjeća da je život ono što odsanjaš nakon što ugasiš hotelski tv i probudiš se na hotelski doručak. Što ionako nije neka razlika u odnosu na pravi život. Pravi ili lažni, razlika je samo u broju sobe i u tome što nema sobarice da sakrije tragove jučerašnje kalvarije.
Ne, nikad nisam bio u Hotelu Chelsea. Nisam rock zvijezda, boemski pjesnik niti dugoročna groupie. Mislim u nekim drugim životima mogao sam biti sve to, ali mi se zalomio sasma običan život, u kojem su hotelske sobe još uvijek samo točke na karti koje spajaju pravac doma i daleko. Nisam se budio mamuran u njima, u zaflekanom sakou(tko zna čime), dolazio tekilom sijesti, pored neke nepoznate žene(ili ne daj bože muškarca), potom otjerao sve posjetitelje koje spavaju na podu ili u kadi i nakon oporavaka uzimao pohabani crni blokić pa započinjao pisanje. Još uvijek pisanje startam nakon 15 dkg parizera i domaće turske kave, okružen poznatim stvarima.
Ne nisam se obreo na trošnom(gotičkom, secesijskom?) balkonu, s pogledom na razuzdano sneni New York, misleći kako je nedostatak plana za sutrašnji dan idealan početak današnjeg. I nisam pozdravlljao Patti Smith na stubištu(dobar dan suseda kak ste danas!), žalio se na buku iz Viciousove sobe niti tješio Cohena nakon bog zna kojeg ljubavnog rastanka. Niti mi je Dylan maznuo neku pjesmu iz mog blokića i poslije je objavio pod svojim imenon na "Blood on the tracks", a Bukowski užicao zadnje pare za litru.
Pa ipak, falit će mi. Falit će mi na onaj isti način kao i što će mi faliti i njegov sugrađanin koji je isto nedavno "umro" klub CBGB, naravno ne zato što sam tamo slušao Ramonese pa ih poslije savjetavao "Dečki ovo vam generalno nije loše, ali jeste li razmišljali da to malo ubrzate?"
Falit će mi čisto kao ideja, nešto kao prekoceanska utjeha, koja se nazire u zagrebačkoj magli. Znate ono nekad su ljudi sjedali u potbaljublje parobroda sa smeđim koferom, idući s nadom u te Amerike da će se jednog dana obogatiti i vratiti se doma na palubi s kartom prvom razreda. Ja sam uvijek mislio da bi trebalo obrnuto, u kofer staviti sva sredstva koja imaš, a onda s njima v toj Ameriki živjeti dekadentno i razuzdano, u nekom takvom hotelu i vratiti se praznog kofera u potpalublju, ali pun uspomena,
Možda zato nikad nisam otišao, ubi me strah od recepcije, sve te silne prijave i odjave. Cohenu je to svakako lakše išlo.
Ali nema veze uvijek ostaju priče iza blago odškrinutih hotelskih vrata. Evo ja i ovaj post pišem s čašom domaćeg višnjevca u ruci, a New York je ionako samo slika u glavi, skoro ga mogu nazrijeti iza kukurizišta kraj moje zgrade.
Vjerojatno će naći kupca. Neki lokalni Hoto Tomo, možda Donald Trump ili neko sličan, blago će frknut nosom, donijeti nacrte i narediti dečkima s šljemovima da sruše to starudiju i "naprave nešto lijepo". S puno mramora i stakla. Ili će tamo ovoriti burzu.
No tako i treba. Hotelu je bolje da umre nego da postane muzej samog sebe. Što će nam Cohenov blokić, Vicousov odrpani baloner ili Janisin šeširić ako oni imaju funkciju rimske grnačarije. Poanta hotela je u njegovoj samoći, dekadenciji i tuzi. Muzeju naprosto nisu tužni, oni su nijemi svjedoci nekadašnje buke, ali da bi ih se shvatilo trebalo bi se neobrijan i mamuran spustiti na doručak. U podne. Muzeji trebaju znatiželjne posjetitelje, hoteli diskretne goste, umorne od buke prethodne večeri.
Novo vrijeme donijet će nove hotele. novi hoteli donijet će nove mladce s blokićima i tamburama. Nakon što se odjave sa recepcije tamo će stajati novi stari gradovi, koji će šutjeti o opasnim i tužnim, divljim i sjetnim hotelskim noćima. Poslije će nastati priče, o odjavama i prijavama , rastancima i sastancima i o pogledu na ulicu s prozora hotela, negdje pred zoru, nakon litre whiskeya i nakratko zamrznutih snova.
Tako i treba biti. Kakva god bila hotelska noć, jutro je idealno vrijeme za odjavu. Odoh polako dole, k recepciji.
Post je objavljen 21.10.2010. u 12:01 sati.