Svijet u boci

<	travanj, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.

Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na

vonsmile@gmail.com

Image Hosted by ImageShack.us

Discover Gabon

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke

Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.

..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa

Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.

Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović

Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht

Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie

Svijet u boci

30.04.2010., petak

Kako je istrebljen šljaker domesticus vulgaris

Uploaded with ImageShack.us
Bolje je da odemo prilike su nove
Ulozi u povijesti došao je kraj
U pola četiri ujutro sa perona pet
Radnička klasa odlazi raj

Usprkos svemu, bila je to jako žilava vrsta. Njen izravni predak
kmetus nomadicus dugo je lutao po ovom planetu, tražeći svoje robovsko mjesto pod suncem, a onda je u zoru industrijske revolucije mjesto konačno prepustio čvršćoj i društveno prilagodljivoj vrsti. Svaka evolucija čini svoje, pa je ova otporna, robusna i prilagodljiva vrsta dugo vremena bila jedna od najvitalnijih na planeti, a u nekim predjelima čak je bila dominirajuća i vladajuća. No kako svemu dođe kraj tako je
šljaker domesticus vulgaris ipak na kraju zauvijek istrebljen, a to izumiranje nije bilo naglo i nenajavljeno, nego bolna i polagana agonija, uzrokovana mnogim faktorima .
Zamijenile su ga nove, međusobno srodne i znatno prilagodljivije vrste poput menagerusa mlatislamusa, politicusa lopinuma i bancarusa predatorusa.

Od ŠDV- ostadoše samo sjećanja, fosilni ostaci i kosturi koji se mogu razgledati u multimedijskim muzejima, nekoliko praktičnih artefakata rabljenih u svakodnevnom životu(srp, čekić i demižon) te ponešto fotografija i filmova koje svjedoče o jednoj svojedobno živahnoj vrsti, ali ipak nedovoljno prilagođenoj novom vremenu, po nju izutetno okrutnom. Pogledajmo neke od glavnih razloga koji su doveli do postupnog izumiranja vrste.

Nedostatak prirodnih staništa.

ŠDV je obitavao veći dio vremena, kao izrazito stajalačka vrsta, u svom prirodnom staništu koje se zove radno mjesto i gdje se najbolje osjećao. Naglom promjenom klimatskih uvjeta sa zapada je došla do tada manje poznata vrsta trgovcic pohlepus u potrazi za toplijom klimom, i ubrzo zahvaljući prirodnom prirastu nove vrste -poduzeća i tvorničke hale pretvorene su u shoping centre i mallove(ma što to značilo). ŠDV je kao miroljubiva vrsta neko vrijeme mirno pokušavao egzistirati u suživotu, no nije ništa mogao učiniti s izrazito agresivnom barbarskom vrstom koja se gnijezdila gdje god stigne, prazneći tvornice kako bi gradila betonske trgovačke komplekse. Vremenom su šljakerska staništa postala sve manja, te zauvijek nestala, a nove generacije ŠDV-a su počele živjeti nomadski na što nisu navikle, vukući se besmisleno s jednog mjesta na drugo, tek povremeno izvikujući parole. Kažu da ih se i dan danas može tu i tamo(i to tek nekoliko njih), vidjeti onkraj zidina koje su sagradili trgovci, kako lutaju kao neki novovjeki cigani ni ne usuđujući se ući unutar ovih zatrašujućih betonskih zdanja koja ih plaše.
A ŠDV sve dotada nije poznavao strah.

Izum digitalnog oruđa.

ŠDV je navikao na jednostavnija oruđa iz željezno-papirnog doba kao što su čekić, lemilica i u slučaju naprednijih pojedinica osmotomna enciklopedija JLZ-a. Agresivnije vrste donijele su nova oruđa koja su se mogla između ostalog spremiti u džep, čime su znatno dobila na mobilnosti. ŠDV ionako do mobilnosti nije puno držao jer je uvijek znao put od kuće do posla, koji je godinama bio isti, a telefon mu ionako nije trebao, osim da javi ženki koju juhu da mu spremi. U ranoj ludističkoj fazi kad se ŠDV prvi put osjetio ugroženim zabilježeni su slučajevi napada čekićem na kompjutere, ali od toga se brzo odustao, jer su se ovi množili geometrijskom progresijom. Na koncu su i ŠDV nabavili mobitele, što je bio prvi pokazatelj transfomacije vrste prema drugoj prilagodljivijoj, iako neka istraživanja tvrde da im je time smanjenja inteligencija za 5 do 12 %, no već je činjenično dokazano da za preživljavanje sama inteligencija nije ključan faktor.

Smrt klasične birtije

Klasična antroplogija govori da svaka vrsta mora imati neko sveto mjesto, gdje njena društvena struktura postaje koherentnija.To je neka vrsta hrama, ali ne u strogom smilslu svetišta, nego i mjesta za druženje s drugim pripadnicima vrste
Kod ŠDV-a nije bilo dileme, tu funkciju je imala staromodna krčma sa šankom, konobaricom u borosanama, kariranim stolnjacima i čašama gemištarkama. Kako je vremenom djelovanjem elementarnih nepogoda u taj prostor sve više ulazio mramor, mesing i fine šalice, ŠDV je polako gubio vezanost sa svojim drevnim hranom, osjećajući se u njemu nelagodno
To je izazvalo veliku društevnu disperziju i rasap jer su mužjaci sve više slabili svoju međusobnu povezanost, te prestali pjevati "Kaj nam pak moreju"- vrlo važan borbeni poklič nekoliko generacija ŠDV-a koji ih je održavao. U današnjim novobnovljenim hramovima rijetko možete vidjeti ŠDV-a koji je svoje bogove ionako davno prestao obožavati, a ovih nešto malo što je ostalo ili piju na ulici ili su prešli na new age filozofiju koja zazire od alkohola.

Propast sindikalnih odmarališta

ŠDV kao vrsta je jednom godišnje kolektivno crpio svoju energiju vitale iz takozvanog hodočašća u južne krajeve. Sindikalni izleti imali su sličnu funkciju kao birtije, no nisu bile namijenjene isključivo mužjacima nego cijeloj proširenoj obitelji i široj zajednici. Tako su tu išle i ženke, djeca, rođaci, znanci, a sve se pretvaralo u veliku pučku svečanost kojom se slavio bog dobre zajebancije i raskalašenosti. Naime na sindiklanim izletima, ŠDV inače kao pomalo asketska i vjerna vrsta predava se uživanciji i hedonizmu svake vrste time tražeći sponu sa svojim davnim izgubljenim primordijalnim pretkom. Nestankom ovog tipa svečanosti, ŠDV je sputan regulama počeo pokazavati znakove depresije, malaksalosti i malodušja, čime je počeo gubiti korak pred novim vrstama sklonije teambulidinzima i eventima.

Izumiranje jezika

ŠDV je počeo gubiti bitku s novopridošlim vrstama kada ih više naprosto nije mogao razumjeti. Kako je jezik jedan od glavnih faktora u opstanku vrste, ali i ključan za njen daljnji razvoj, tako se ŠDV nikako nije mogao snaći u novim riječima kao što su showbizz, lifestyle, gadget, reality, myspace i account manager. Navikao na jednostavnije oblike riječi kao što su kurac-palac, konjak, praznik, spajanje i poriluk nikako se nije mogao snaći s tom količinom silnih čudnih riječi koji su novopridošlice izgovarali, pa mu je sve izgledalo kao kula babilonska, naime nitko više nije razumio ono "Daj mi dohvati šarafciger". Pokušao je učiti i nove riječi ali umjesto da se lakše sporazumijeva s drugima, više nije mogao razumjeti ni sebe.

Vjerovanje plemenskim starješinama

U prastara vremena biti plemenski starješina kod prvih ŠDV-a je bilo pitanje časti. Ako bi se tek poneki pokazao lažljiv, častohlepan ili prevrtrljiv naprosto bi ga objesili i izabrali drugog. U kasnija vremena institut starješine se prebacio na nešto širu funkciju- druga generalnog. Drug generalni imao je pravo zadržati jedan mali dio resursa za sebe, ali je morao paziti da se sve ravnomjerno rasporedi ostalima. Tako se gubitak kojeg šlepera pijeska preusmjeren za drugovu vikendicu nije smatrao bitnim, ako su i šljakeru ostale dve vreće. No pojavila se nova generacija "drugova" koja je obećala da će svi dobiti po šleper pijeska. No ti su, umjesto da sebi zadrže prešutno dogovoreni jedan šleper, uzeli cijelo crpilište pijeska, dok šljakerima naravno nisu dali ni najgori šljunak. Iz misterioznih i nama danas neshvatljivih razloga ŠDV su i dalje na svojim godišnjim saborima birali one koje ih potkradaju samo što se ovi više nisu zvali dugovi nego gospoda, a kad su ŠDV-i shvatili da ih ovi zapravo uništavaju, bilo je debelo prekasno. Pijeska više nije bilo za nikoga.

Opća apatija

Svaka vrsta mora imati temeljni smisao svog postojanja, jer ga to razlikuje od druge vrste. Cvrčak pjeva, a mrav i ŠDV veći dio života rade. Kako su nove vrste došle s idejom da je rad štetan, da smeta i da je potpuno neproduktivan(iako je znanost o evoluciji pokazala skroz suprotno), tako je i ŠDV pao u svojevrsnu vrstu kolektivnog malodušja-prestao je raditi, ali naprosto nije znao što bi drugo mogao činiti sa sobom osim toga. Probao je s tenisom, nastupom u lovu na talente, konceptualnom umjetnošću i pisanjem biografija, ali mu naprosto nije išlo.
Šljaker domesticus vulgaris je to što jest isključivo kad radi, no u međuvremenu je zbog svega toga zaboravio raditi, pa je pao u depresiju i prestao je jesti, piti(iako su se neki pak posvetili isključivo tome) i razmnožavati se. To je dovelo do toga je ta vrsta na samom rubu izumiranja, tek ćete vidjeti ponekad nekog čudo preživjelog u plavom kombinezonu besciljno luta gradom ili poljima, dok ga druge vrste prezrivo izbjegavaju, a poneki čak i djeci skrivaju oči od tog nemilog prizora ili eventulno pokazuju kao davno nestao prizor poput medvjeda koji pleše. Neki su se pak zaposlili kao živi eksponati u muzeju rada, no projekt nije zaživio, jer bi im onako depresivnima i bezvoljnima brzo dosadilo besmisleno lupat čekićem po nakovnju, iza izloga od od pleksiglasa.

Srećom je taj izlog bio zvučno izoliran jer bi i te preživjele i zatočene primjerke vjerovatno dokrakčila najčešća rečenica koja bi se mogal čuti s druge strane izloga.
"Vidiš sine ovako je nekada izgledao obični šljaker. Nije se znao prilagoditi pa je zato izumro. Zato dijete, nemoj nikada ni pokušavati raditi".

Sretan 1.Maj želi vam vaš Svijet u boci.

- 12:54 - Komentari (45) - Isprintaj - #

10.04.2010., subota

Malcolm`s not dead

Malcom McLaren 22.1.1946-8.4.2010.

Apokrifna priča kaže ovako: Vlasnik kontroverznog londonskog butika "Sex" nije znao kako se riješiti ćudljivog prodavača, pa ga je odlučio prekvalificirati u bas gitaristu i uvaliti u neki bend. No kako dotični nije imao pojma o sviranju, morao je izmisliti neki stilski pravac gdje se taj sitan nedostatak neće zamijetiti. Tako su nastali Sex Pistolsi i PUNK, iako se pouzdano ne zna što je nastalo prije- naime Punka je bilo i prije Pistolsa, ali do Pistolsa nije bilo Punka. Najgore u cijeloj priči je prošao nesretni prodavač, koji nikako ne može zadržati stalno radno mjesto, pa je Glen Matlock ubrzo smijenjen još luđim i još lošijim basistom Sid Viciousom, čemu je ponovo kumovao ekscentrični vlasnik butika, menadžer benda i idejni tvorac ludorije zvane Punk Malcolm McLaren.

Sve je zamišljeno kao najveća prevara u povijesti, ali će se opet čudnovatim obratom pokazati da nije takvom ispala, nego se ista ta povijest sa svime time poigrala. O tome, na kraju.

Ako odete na wikipedijinu stranicu i ukucate Malcolm McLaren, vidjeti ćete da je nažalost s obje strane one nesretne crtice upisana godina, druga je ova recentna, što jednu biografiju čini prividno zaokruženom. U potrazi za savršenim novinskim naslovom stajalo bi vjerojatno "Umro je otac punka"(ili tvorac, kum, izumitelj) no srećom pa je ovo samo blog, a ne novina, pa komotno možemo konstatirati da mu je on bio samo poočim. Jer Punk je zapravo nešto poput struje, ona je oduvijek postojala ,samo nam je trebao Tesla da nam je obznani. A Tesla Punka bio je McLaren, a sad neka me grom ubije zbog ovakve pretencioznosti. No opet ako je Punk uspio završiti u muzejima, oprostit ćete mi za ovu malu posmrtnu glorifikaciju.

Kreativac, ali i sposoban menadžer, McLaren je bio Pistolsima otprilike ono što je Brian Epstein bio Beatlesima, iako ni izdaleka tako tih i u sjeni. Dovoljno lukav da se drži na distanci, ali i da se zna tko je alfa & omega, doslovce je bio kreator jedinstvenog trenutka u povijesti kulturnih pokreta, koji je da citiramo Neila Younga (u pjesmi koja se izravno dotiče i jednog također pokojnog protagonista cijele priče)- "Here to stay". Nisu naravno Pistolsi bili genijalan bend samo radi McLarena, nego zato što su bili strašan bend po sebi, ali on je bio taj koji je prepoznao onu "esenciju"- znate ono kad je neko jelo strašno fino, a vi ga znate prepoznati samo po začinu.

Suština je bila organska, no iz te nadogradnje rodio se Punk. Trebalo je šutnuti u dupe jedno učmalo, konzervativno, licemjerno i sterilno društvo kakvo je bilo Britanija 70-tih i McLaren i Pistolsi su u tome uspjeli. Ne jedini, ali njima se prvima piše. I baš kao što svi koji drže do sebe,a takvih je na hiljade, tvrde da su bili na legendarnom manchesterskom gigu Pistolsa u onoj mjesnoj zajednici(meni jedna od najdražih filmskih scena uopće u genijalnom Winterbootom filmu o manchesterskoj sceni-
24 party people), iako ih je bilo samo tridesetak, svi će se htjeti naknadno upisati u taj prvi revolucionarni val. Baš kao oni koji postaju partizani 45-te. Kasno kao i uvijek, no paradoksalno ispalo je da je Punk počeo živjeti točno onog dana kada je umro. Da li je to bila nesretna američka turneja ili bizarne smrti Sida I Nancy, pri tom je manje bitno. U isto vrijeme tamo negdje na potezu između Rijeke i Ljubljane, uskoro će se protresti još jedno društvo, ono koje je svoj zenit doseglo kad je počelo umirati, pa nije čudno da ga je morao dotaknuti Pank, jer negdje u dubini duše svi smo mi zapravo kopilad.

Zato ne bi bilo nimalo fer i pankerski dalje nabrajati suhonjave podatke iz McLarenove biografije, uostalom imate wiki za to. O da, ljubovao je s drugom najvećom ikonom punka Vivienne Wesrwood i napravio savršenu adaptaciju "Madame Butterfly", i još koješta, ali to već spada u dosadnu domenu statistike. Malcolm je bio sve osim misionara, pa ipak sad ispada da je ispuno najvažniju misiju od svih, šutnuo je svijet u dupe i ne samo da nije prošao nekažnjeno, nego se pri tom i dobro zabavljao.

Sjetit ću se toga sigurno sutra na koncertu Stiff Little Fingersa, autentičnih punk prvoboraca, kad ću i ja malo zatresti dupetom u Malcolmovo ime.

A zašto ona prevara s početka priče nije uspjela? Zato što na ovom svijetu vrlo malo stvari nije prevara, a Punk ne samo da nije nego je naprotiv jedna od rijetkih pravih stvari.

Zajebano, ha?

- 11:00 - Komentari (14) - Isprintaj - #

08.04.2010., četvrtak

Skica jedne analogne porodice i odabrana djeca

Pogled na početku švinka desno gore. Otac u tek nedavno izvađenom sakou iz ormara, solidno uščuvanom ali ipak iz porodične ostavštine, kao i da preko slike još miriše na vrećicu lavande, drži čašu vina u ruci, a drugom rukom gladi bradu-kao muškarac koji razmišlja o ostavljenoj ljubavnici još prije 20 godina, misleći da je to bilo tek jučer. Kadar se lagano spušta, košulja mu je blago otkopčana, no još uvijek ne previše kako se ne bi izgubilo tek načeto sredovječno dostojanstvo. Iskusnije oko primjetit će tek jedva uočljivu fleku na reveru(paradajz saft?) ali ona nam nije dovoljno zanimljiva da bi zadržala kameru koja lagano kreće prema desnom kutu slike. Tamo se nalazi ujak u zelenom samtastom sakou, suzdržano pripit, no kako bi zadržao načelo ispravne porodične fotografije u ruci drži polovnu akustičnu gitaru-iako u nesmrznutom životu jedva da je naučio svirati Crnog leptira. Ako spustimo pogled još niže, skroz desno, primjetit ćemo gotovo nenačetu plavušu s do zla boga demode pundža frizurom. Tko je ustvari ta dama nemamo pouzdanih saznanja, iako otac tvrdi da se zvala Ines, ali to je falš sjećanje, jer postoje indicije da se tako zvala očeva zaboravljena ljubavnica. Opet nije isključeno da se tako uistnu i zvala, jer uvijek se zovu Ines, čak i kad se zovu Nena.

Blago lijevo od misteriozne plavuše je mamina sestra Ema. Ema ima crvene obrašćiče čak i na crno-bijeloj fotki(ianko crno bijele fotke uvijek imaju neku boju), lice odaje neslućenu stidljivost, ali oči gledaju energičnije prema oku kamere od svih drugih ljudi na slici, kao da Ema jedina zna što bi ovaj trenutak mogao značiti, te ga upija punim intenzitetom, obrnuto proporcionalno njegovoj kratkoći. Možda zato što ona jedina zna da neće nadživjeti taj trenutak, i da je stvar gotova prije nego što je počela, ali zaboga Ema nas s tim sranjima o prolaznosti deprimira, kao da je ispal iz rednjoškolske lektire, pa skrećemo pažnju na blago lijevo od od nje, gdje se smije za tulumarenje uvijek spremna druga mamina sestra Elvira, u društvu rudlavog profesora povijesti. Desnim trzajem oka pokušavamo dokučiti što profesor povijesti u bež džemperu radi do tete Elvire, a onda nam pada na pamet da ju je naprosto poševio koju noć ranije, moralo je to tako biti, jer profesori povijesti ne upadaju tek tako u porodični kadar, bez malog seksualnog ekcesa.

Ono što smatramo posebno bizarnim nalazi se u kadru oko sredine, naime profesor blago stišće uz sebe sestričnu Anju. Ona pak izgleda kao Heidi sa socijalističke strane Alpa, zeleni džemper kupljen na Ponte Rosso bar je dva broja prevelik, a zbunjeni pogled u prazno odaje da joj je malo neugodno ne radi lascivnih konotacija-nego zbog zdravog instikta "Tko si ti i koji kurac radiš na našoj fotografiji", no ipak je to naša Anja, lice koji bi moglo završiti ako već ne na čokoladi -bar na izumrlom brandu šećerne table. Do Anje, znatno mlađa, znatno nasmijanija je sestra Mihaela. Ona se blago naginje prema lijevo, kao da želi zaokružiti kadar nekom vrstom neobuzdanosti -"budale zašto uopće snimate djecu kad znate da će ona odrasti", na glavi joj neka kapica s žutim tufnama, sasvim dovoljno za zaokruženo djetinjstvo. Gore lijevo iznad tufni je namrgođeni brat Andrej. Ni dječak, ni mladić u iznošenoj crnoj majici, (dječaci na zalasku uvijek nose crne majice), nadajući se kako namrgođenošću kvari snimatelju posao, no tu se malo zeznuo jer cijeloj ustvari cijeloj stvari daje svečarski ton, kao da su karmine, što e vala hvala bogu, nisu. Bratić Niko, pretili Elvirin sin (on je skupljao kile jednakim žarom kao ona ljubavnike) lijevo od Andreja, već opasno približen drugom rubu fotografije, batakom u ruci pak totalno ubija ozbilnost trenutka, ne stideći se ni u jednom trenutku svog imidža provincijalnog debeljka.

Iznad debelog na rubu lijevo je stric Tomo, jedino što je dominatnije na slici od njega su upečatljivi Ringo Star brkovi. Toliko dominiraju lijevom stranom kadra da uz kragnu preširokog sakoa gotovo posve zaklanjaju strinu Luciju, a ona mu je gotovo nestala pod snažnom radničkom miškom s Tomine desne strane, no ipak će vještije oko zapaziti krajnje diskretan osmijeh i čašicu bevande u ruci, držeći je tako kao da se u zadnji čas bezuspješno pokušala rješiti dokaza. To nas polako dovodi do same sredine kadra gdje je majka u gotvo svečarskoj haljini, odmjerenog ali ipak besprijekornog stava kao meštar ceremonije u velikom Cirkusu, koja pokušavaja od svih tih zebri, slonova i klaunova ipak napraviti dostojanstvenu predstavu. Tek iskusnije oko vidjet će kombinaciju sretnog i zabrinutog pogleda koji logično ide prema očevoj strani. Netko bi ga mogao shvatiti kao prijekorni pogled zbog očeve čaše, ali tu bi se prevarili -ono što je u njenom oku srećom glatko izmiče površnom tumačenju slučajnih kibicera, i sasvim je neuhvatljivo.

Možda bi samo trebalo napomenuti da je ispod Anjinih i Mihalenih nogu mali žućkasti pas mješanac. Mihaela ga gladi jednom rukom, dok štene zbunjeno virka gora prema nabrzinu skupljenoj gomili. Ne možemo znati što bi jedno štene moglo misliti o procesu fotografiranja, ali ima dovoljno bedast izraz njuške, da čak i on djeluje kao da je svjesno da je riječ o nečemu gotovo važnom, što možda na slici i neće biti zamijećeno. Tko je i zašto doveo tog psa ni do danas nije razjašnjeno.

* rođaci, djeca i psi u ovoj slici su dovoljnoj mjeri izmišljeni da bi mogli postati stvarni, ovisno na način koji gledate sliku

- 19:20 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>