| < | svibanj, 2010 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na
vonsmile@gmail.com
Discover Gabon
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke
Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.
..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa
Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht
Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie
|
Hramovi su lijepi samo kada su mrtvi. Malo apšisanog kamenja, poneka skica nekog davno umrlog boga, porušeni stupovi i blagi zadah prošlosti. Razglednica s putovanja i potpuno lažni osjećaj da stojiš pred nečim važnim. Mrtvi bogovi izazivaju respekt baš zato što nas više ne gnjave svojom uzvišenošću, namrgođenošću i mizantropijom, iza koja se skriva lažna milost. Postanu mi zanimljivi tek kad su kultorološka činjenica, i kad shvatiš da nisu trajniji od huka vjetra koji te gnjavi dok ujutro ideš na posao. Svaki živi bog moj je otvoreni neprijatelj, tigar od šarenog toalet papira. Jednom, a to neće biti tako daleko u budućnosti, hodat ćemo nezainterisirano onkraj ostataka staništa današnjih bogova. Kao u McCarthyjevoj Cesti ili Millerovom Mad Maxu ili možda najsličnije kao u svijetu Hermannovog Jeremaiaha teturat ćemo drumovima koji ne vode nikud, a pokraj kojih će biti sablasno prazni, čudovišni betonski mastodonti od tisuće i tisuće kvadratnih metara. Na nekima od njih će se tek jedva vidjeti ostaci natpisa, koji nezainteresiranim putnicima u dronjcima neće značiti ništa- mall, gate, center, cross, ostaci nekog prasvahilija, jezika koji bi mogao značiti samo nešto samo preživjelim muzealcima i povjesničarima, ako takvih bude. Jer čitava planeta će biti jedan muzej, muzej posrnulih bogova i njihovih bivših staništa iz kojeg će jednom biti protjerani. Za bogove kažu da su besmrtni, zato je njihovo umiranje tako izvjesno. Ne postoji bog koji na kraju ne završi na vješalima ili ga bace u provaliju, pa tresne na dno kao kojot iz ptice trkačice. A tako će biti i s bogom parking mjesta, pokretnih stepenica, podzemnih garaža i prozirnih liftova. Jednom ćemo hodati u kolonama i u krdima kao slonovi, u dronjcima i iznošenom sportskom obućom koju smo skinuli sa nekog mrtvaca. Ili koju ćemo možda naći u nekoj skrivenoj prostoriji u nekom hramu mrtvog boga. U piramidama smo davno nailazili na sarkofage i mumije, a mi ćemo nalaziti na cipelice, haljinice i lanene košuljice koju su napola pojeli moljci. I davno pokvarenu čokoladu, koju ćemo ipak pojesti, zato da bi joj se sjetili okusa, jer je prirodna davno izumrla i nitko je više ne proizvodi. Uvijek ćemo naći dvije minute za Kittkatt kojemu je rok trajanja istekao prije 37 godina. Na obalama će pak stajati rastočene olupine, zahrđali brodovi koji ne voze nikuda, jer na suprotnoj obali ionako nema ničega zbog čega bi na nju vrijedilo dospjeti. A i da ima, ne bi imali dovoljno pogonskog goriva, osim ako ne bi pronašli neke nove galijote, bankare koji su se skrivali u kanalizaciji zadnjih nekoliko desetljeća, dok im se ne vrati njihov bog, ali razbješnjenja krda će ih izvući na površinu, gotovo osljepljele od tame, poput krtica i upregnuti u potpaljublje tankera, kako bi nas vozili u nekom posve nepoznatom prvacu, prema pučini i zaboravu. Na rubovima bivših gradova, stajat će mrtvi amfiteatri, stadioni na kojima ćemo zakapati svoje mrtve, kao što već jednom jesmo. Iznad mrtvaca probušene lopte napucavat će bez nekog smisla preživjela dječurlija, a pred praznim tribinama, dopirat će samo huk propuha ruševnog zdanja, koji će imitirati pljesak. Igra će time konačno postati samo igra, a prestati biti natjecanje, jer neće biti boga kojemu će smrt jedne čitave momčadi biti jednokratna podnevna zabava. A sami gradovi postat će tek usputne stanice prašnjavih drumova. Vizure velikih zgrada, tek će sjenovito podsjećati na moć nekadašnjih bogova, ali će ih većina izbjegavati kako im oronule mramorne ploče i ostaci neonskih reklama ne bi pale na glavu. Tek ponegdje na vrhu, tamo gdje su nepregledna jata golubova posrala suvremenog boga, neki će putnik namjernik saviti gnijezdo, naoružan zadnjim artefaktima iz muzeja mrtvih moćnika - bicovim upljačima, hrpom konzervi, šatorom i nagriženim sportskim jaknama. Tamo će na krovu ostati umoran i shrvan činjenicom da ne postoji mjesto na koje bi se uopće moglo i trebalo dospjeti. Uostalom, sa visokih zgrada puca dobar pogled dokle oko seže-a tamo će se vidjeti samo ostavština tih mrtvih bogova, tužna groblja ogromnih bijelih slonova, koja su nakrtako nadživjela svog tvorca, samo da bi nas podsjetila da uvijek možemo izabrati još lošijeg gospodara. Ipak, mogao bi to bit dobar početak. Jer mrtvom bogu ne treba se klanjati,a to je već nešto. Iz tog kuta gledanja, apokalipsa i ne izgleda kao najgora stvar koja bi nam se mogla dogoditi, a groblja bijelih slonova i spomen na modernog boga će ionako jednom zarasti u bršljan i korov. |