Hramovi su lijepi samo kada su mrtvi. Malo apšisanog kamenja, poneka skica nekog davno umrlog boga, porušeni stupovi i blagi zadah prošlosti. Razglednica s putovanja i potpuno lažni osjećaj da stojiš pred nečim važnim.
Mrtvi bogovi izazivaju respekt baš zato što nas više ne gnjave svojom uzvišenošću, namrgođenošću i mizantropijom, iza koja se skriva lažna milost. Postanu mi zanimljivi tek kad su kultorološka činjenica, i kad shvatiš da nisu trajniji od huka vjetra koji te gnjavi dok ujutro ideš na posao.
Svaki živi bog moj je otvoreni neprijatelj, tigar od šarenog toalet papira.
Jednom, a to neće biti tako daleko u budućnosti, hodat ćemo nezainterisirano onkraj ostataka staništa današnjih bogova. Kao u McCarthyjevoj Cesti ili Millerovom Mad Maxu ili možda najsličnije kao u svijetu Hermannovog Jeremaiaha teturat ćemo drumovima koji ne vode nikud, a pokraj kojih će biti sablasno prazni, čudovišni betonski mastodonti od tisuće i tisuće kvadratnih metara. Na nekima od njih će se tek jedva vidjeti ostaci natpisa, koji nezainteresiranim putnicima u dronjcima neće značiti ništa- mall, gate, center, cross, ostaci nekog prasvahilija, jezika koji bi mogao značiti samo nešto samo preživjelim muzealcima i povjesničarima, ako takvih bude.
Jer čitava planeta će biti jedan muzej, muzej posrnulih bogova i njihovih bivših staništa iz kojeg će jednom biti protjerani. Za bogove kažu da su besmrtni, zato je njihovo umiranje tako izvjesno. Ne postoji bog koji na kraju ne završi na vješalima ili ga bace u provaliju, pa tresne na dno kao kojot iz ptice trkačice. A tako će biti i s bogom parking mjesta, pokretnih stepenica, podzemnih garaža i prozirnih liftova.
Jednom ćemo hodati u kolonama i u krdima kao slonovi, u dronjcima i iznošenom sportskom obućom koju smo skinuli sa nekog mrtvaca. Ili koju ćemo možda naći u nekoj skrivenoj prostoriji u nekom hramu mrtvog boga. U piramidama smo davno nailazili na sarkofage i mumije, a mi ćemo nalaziti na cipelice, haljinice i lanene košuljice koju su napola pojeli moljci. I davno pokvarenu čokoladu, koju ćemo ipak pojesti, zato da bi joj se sjetili okusa, jer je prirodna davno izumrla i nitko je više ne proizvodi. Uvijek ćemo naći dvije minute za Kittkatt kojemu je rok trajanja istekao prije 37 godina.
Na obalama će pak stajati rastočene olupine, zahrđali brodovi koji ne voze nikuda, jer na suprotnoj obali ionako nema ničega zbog čega bi na nju vrijedilo dospjeti. A i da ima, ne bi imali dovoljno pogonskog goriva, osim ako ne bi pronašli neke nove galijote, bankare koji su se skrivali u kanalizaciji zadnjih nekoliko desetljeća, dok im se ne vrati njihov bog, ali razbješnjenja krda će ih izvući na površinu, gotovo osljepljele od tame, poput krtica i upregnuti u potpaljublje tankera, kako bi nas vozili u nekom posve nepoznatom prvacu, prema pučini i zaboravu.
Na rubovima bivših gradova, stajat će mrtvi amfiteatri, stadioni na kojima ćemo zakapati svoje mrtve, kao što već jednom jesmo. Iznad mrtvaca probušene lopte napucavat će bez nekog smisla preživjela dječurlija, a pred praznim tribinama, dopirat će samo huk propuha ruševnog zdanja, koji će imitirati pljesak. Igra će time konačno postati samo igra, a prestati biti natjecanje, jer neće biti boga kojemu će smrt jedne čitave momčadi biti jednokratna podnevna zabava.
A sami gradovi postat će tek usputne stanice prašnjavih drumova. Vizure velikih zgrada, tek će sjenovito podsjećati na moć nekadašnjih bogova, ali će ih većina izbjegavati kako im oronule mramorne ploče i ostaci neonskih reklama ne bi pale na glavu. Tek ponegdje na vrhu, tamo gdje su nepregledna jata golubova posrala suvremenog boga, neki će putnik namjernik saviti gnijezdo, naoružan zadnjim artefaktima iz muzeja mrtvih moćnika - bicovim upljačima, hrpom konzervi, šatorom i nagriženim sportskim jaknama. Tamo će na krovu ostati umoran i shrvan činjenicom da ne postoji mjesto na koje bi se uopće moglo i trebalo dospjeti. Uostalom, sa visokih zgrada puca dobar pogled dokle oko seže-a tamo će se vidjeti samo ostavština tih mrtvih bogova, tužna groblja ogromnih bijelih slonova, koja su nakrtako nadživjela svog tvorca, samo da bi nas podsjetila da uvijek možemo izabrati još lošijeg gospodara.
Ipak, mogao bi to bit dobar početak. Jer mrtvom bogu ne treba se klanjati,a to je već nešto. Iz tog kuta gledanja, apokalipsa i ne izgleda kao najgora stvar koja bi nam se mogla dogoditi, a groblja bijelih slonova i spomen na modernog boga će ionako jednom zarasti u bršljan i korov.
Post je objavljen 26.05.2010. u 22:20 sati.