Pogled na početku švinka desno gore. Otac u tek nedavno izvađenom sakou iz ormara, solidno uščuvanom ali ipak iz porodične ostavštine, kao i da preko slike još miriše na vrećicu lavande, drži čašu vina u ruci, a drugom rukom gladi bradu-kao muškarac koji razmišlja o ostavljenoj ljubavnici još prije 20 godina, misleći da je to bilo tek jučer. Kadar se lagano spušta, košulja mu je blago otkopčana, no još uvijek ne previše kako se ne bi izgubilo tek načeto sredovječno dostojanstvo. Iskusnije oko primjetit će tek jedva uočljivu fleku na reveru(paradajz saft?) ali ona nam nije dovoljno zanimljiva da bi zadržala kameru koja lagano kreće prema desnom kutu slike. Tamo se nalazi ujak u zelenom samtastom sakou, suzdržano pripit, no kako bi zadržao načelo ispravne porodične fotografije u ruci drži polovnu akustičnu gitaru-iako u nesmrznutom životu jedva da je naučio svirati Crnog leptira. Ako spustimo pogled još niže, skroz desno, primjetit ćemo gotovo nenačetu plavušu s do zla boga demode pundža frizurom. Tko je ustvari ta dama nemamo pouzdanih saznanja, iako otac tvrdi da se zvala Ines, ali to je falš sjećanje, jer postoje indicije da se tako zvala očeva zaboravljena ljubavnica. Opet nije isključeno da se tako uistnu i zvala, jer uvijek se zovu Ines, čak i kad se zovu Nena.
Blago lijevo od misteriozne plavuše je mamina sestra Ema. Ema ima crvene obrašćiče čak i na crno-bijeloj fotki(ianko crno bijele fotke uvijek imaju neku boju), lice odaje neslućenu stidljivost, ali oči gledaju energičnije prema oku kamere od svih drugih ljudi na slici, kao da Ema jedina zna što bi ovaj trenutak mogao značiti, te ga upija punim intenzitetom, obrnuto proporcionalno njegovoj kratkoći. Možda zato što ona jedina zna da neće nadživjeti taj trenutak, i da je stvar gotova prije nego što je počela, ali zaboga Ema nas s tim sranjima o prolaznosti deprimira, kao da je ispal iz rednjoškolske lektire, pa skrećemo pažnju na blago lijevo od od nje, gdje se smije za tulumarenje uvijek spremna druga mamina sestra Elvira, u društvu rudlavog profesora povijesti. Desnim trzajem oka pokušavamo dokučiti što profesor povijesti u bež džemperu radi do tete Elvire, a onda nam pada na pamet da ju je naprosto poševio koju noć ranije, moralo je to tako biti, jer profesori povijesti ne upadaju tek tako u porodični kadar, bez malog seksualnog ekcesa.
Ono što smatramo posebno bizarnim nalazi se u kadru oko sredine, naime profesor blago stišće uz sebe sestričnu Anju. Ona pak izgleda kao Heidi sa socijalističke strane Alpa, zeleni džemper kupljen na Ponte Rosso bar je dva broja prevelik, a zbunjeni pogled u prazno odaje da joj je malo neugodno ne radi lascivnih konotacija-nego zbog zdravog instikta "Tko si ti i koji kurac radiš na našoj fotografiji", no ipak je to naša Anja, lice koji bi moglo završiti ako već ne na čokoladi -bar na izumrlom brandu šećerne table. Do Anje, znatno mlađa, znatno nasmijanija je sestra Mihaela. Ona se blago naginje prema lijevo, kao da želi zaokružiti kadar nekom vrstom neobuzdanosti -"budale zašto uopće snimate djecu kad znate da će ona odrasti", na glavi joj neka kapica s žutim tufnama, sasvim dovoljno za zaokruženo djetinjstvo. Gore lijevo iznad tufni je namrgođeni brat Andrej. Ni dječak, ni mladić u iznošenoj crnoj majici, (dječaci na zalasku uvijek nose crne majice), nadajući se kako namrgođenošću kvari snimatelju posao, no tu se malo zeznuo jer cijeloj ustvari cijeloj stvari daje svečarski ton, kao da su karmine, što e vala hvala bogu, nisu. Bratić Niko, pretili Elvirin sin (on je skupljao kile jednakim žarom kao ona ljubavnike) lijevo od Andreja, već opasno približen drugom rubu fotografije, batakom u ruci pak totalno ubija ozbilnost trenutka, ne stideći se ni u jednom trenutku svog imidža provincijalnog debeljka.
Iznad debelog na rubu lijevo je stric Tomo, jedino što je dominatnije na slici od njega su upečatljivi Ringo Star brkovi. Toliko dominiraju lijevom stranom kadra da uz kragnu preširokog sakoa gotovo posve zaklanjaju strinu Luciju, a ona mu je gotovo nestala pod snažnom radničkom miškom s Tomine desne strane, no ipak će vještije oko zapaziti krajnje diskretan osmijeh i čašicu bevande u ruci, držeći je tako kao da se u zadnji čas bezuspješno pokušala rješiti dokaza. To nas polako dovodi do same sredine kadra gdje je majka u gotvo svečarskoj haljini, odmjerenog ali ipak besprijekornog stava kao meštar ceremonije u velikom Cirkusu, koja pokušavaja od svih tih zebri, slonova i klaunova ipak napraviti dostojanstvenu predstavu. Tek iskusnije oko vidjet će kombinaciju sretnog i zabrinutog pogleda koji logično ide prema očevoj strani. Netko bi ga mogao shvatiti kao prijekorni pogled zbog očeve čaše, ali tu bi se prevarili -ono što je u njenom oku srećom glatko izmiče površnom tumačenju slučajnih kibicera, i sasvim je neuhvatljivo.
Možda bi samo trebalo napomenuti da je ispod Anjinih i Mihalenih nogu mali žućkasti pas mješanac. Mihaela ga gladi jednom rukom, dok štene zbunjeno virka gora prema nabrzinu skupljenoj gomili. Ne možemo znati što bi jedno štene moglo misliti o procesu fotografiranja, ali ima dovoljno bedast izraz njuške, da čak i on djeluje kao da je svjesno da je riječ o nečemu gotovo važnom, što možda na slici i neće biti zamijećeno. Tko je i zašto doveo tog psa ni do danas nije razjašnjeno.
* rođaci, djeca i psi u ovoj slici su dovoljnoj mjeri izmišljeni da bi mogli postati stvarni, ovisno na način koji gledate sliku
Post je objavljen 08.04.2010. u 19:20 sati.