| < | lipanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na
vonsmile@gmail.com
Discover Gabon
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke
Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.
..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa
Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht
Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie
Svijet u boci
Muftija Ivan Paša Čičak
- 14:38 -
Komentari (31) -
Isprintaj -
#
|
Kaže Ivan Zvonimir Čičak u svom prepametnom dnevniku, nazvanom Dnevnik s margine u subotnjem Jutarnjem listu ovako: Svaki dan čitam o tom nesretnom Thompsonu i o bijesnim napadama njegovih protivnika, koji su vrlo često prekomjerno uvredljivi i neargumentirani, a sve to zbog političke pozicije tog pjevača. No nisam pročitao nijedan ozbiljan kritički tekst koji bi se pozabavio Severininim bljuvotinama i njezinim uvredljivim ponašanjem prema svim velikim religijima na ovom prostoru. Nije problem u tome što je njezina pjesma "Gas gas" jugoprostački galimantijaš namijenjen posebnim kategorijama stanovnika na području cijele Jugoslavije, tekstom te pjesme, ali i glazbom ona sebe spušta na dno s kojega je teško tonuti. Sama vulgarana prostačka zloupotreba lika Djevice Marije svilenoguzom i sisatom ikonografijom govori o tome da je kod Seve sve moguće: Od pornoševe do ponižavanja najvećih vrijednosti i vrednota najvećeg dijela pučanstava u Hrvatskoj. I garnira to sve upravo jezivom završnom rečenicom: Da je to napravljeno u islamskom svijetu, letjele bi fetve sa svih strana. E sad na stranu to što bi mi prvo trebalo objasniti što to znači jugoprostački(valjda prosti vic porijeklom iz Valjeva) ili pornoševa( Čičak je djecu valjda napravio čednom ševom), ali ovakvu gadariju dugo ne pročitah. Ruku na srce nisam nikad osobito cijenio IZČa jer ga smatram klasičnim primjerom samodopadnog intelektualca, koji uglavnom to što radi, u maniri većine političara radi zbog vlastite promocije, ali ajde rekoh lik je robijao zbog nekih ideja, bio predsjednik HHO-a, stradalnik, intelektualac, valjda i nije takva budala, pa i ne može se poreći da je u nekim situacijama, kao u slučaju demonstracija oko 101-ce, odigrao pozitivnu ulogu. Međutim, nakon ovakvog nečega, to je jedini epitet kojim ga mogu opisati. Dakle, sad opet bacite pogled na zadnju rečenicu citiranog pasusa. Da je to napravljeno u islamskom svijetu, letjele bi fetve sa svih strana. Prvo definicija fetve po Hrvatskom enciklopedijskom rječniku u redakciji Vladimira Anića Fetva ž { G mn fetava/-i} isl. Pravno mišljenje ili uputa koju daje muftija kako da se riješi neki šerijatski problem ; arap. fatwa No dakle, eto kako bi problem riješio muftija Čičak. Osjećate li u toj njegovoj rečenici istinsku žal što eto- taj demokrat i borac za ljudska prava ne živi u islamskom svijetu i to ne bilo kojem, nego onom u kojem muftije kao od šale bacaju fetve na sve strane. Ili osjećate njegov žal, što recimo nismo u 17. stoljeću i što sirota Seve nije salemska vještica, a ne lokalna pevaljka, pa da je s guštom može baciti na vješala jer je općila s đavolom, zajebavala se s djevicom Marijom i još k tome, a to joj je valjda najveći grijeh, snimila album za jugoprostake i posebne kategorije ljudi na prostorima bivše Jugoslavije. A sudac Danforth, pardon Čičak stoji s leptir-mašnom i lulom i saopćava Sevi njen preveliki grijeh, i čeka da je neki dželat u poderanim krpama,(državni poslovi su uvijek bilo skromno plaćeni), skrati za tu lijepu glavu(i svilenoguzo tijelo ma što god to značilo), što joj je naravno otegotna okolnost. Jer naravno da je Severinin album papazjanija bez glave i repe, i jest da je napravljen za ciljanu publiku(a koji nije?) i jest da je uglavnom neukusan i kičast, te da vjerovatno može čak povrijediti vjerske osjećaje građana, pogotovo one koji shvaćaju sve tako ozbiljno. I baš zato ću ja reći- pa što s onda s tim? Nije li to smisao demokracije i slobode govora, te u krajnjoj liniji autorskog izričaja, kakav god on bio? I može li Severinin koncept neki istinski vjernik doživjeti kao pravu uvredu? Ili ga naprosto, jedino logično, treba ignorirati? U krajnjoj liniji može Čičak(znači govorim o čovjeku koji je robijao zbog zagovaranja demokratskih ideja i bivšem predsjedniku HHOa) sve to smatrati neukusom i papzjanijom, ali zar je to razlog na nedvosmisleno i izravno pozivanje na ni više ni manje nego- fetvu??Jer, da nije, zašto bi uopće napisao tu završnu rečenicu? Što to znači da bi u muslimasnkom svijetu letjele fetve sa svih strana, da je to nešto dobro? Da tome trebamo težiti?. Da su fetve izdane Salmanu Rushdieu i autorima spornih karikatura proroka Muhameda u danskom magazinu opravdane? Ja vjerujem da IZČ gaji stanovite uzvišene osjećaje prema djevici Mariji, ali zaboga što je u toj Sevinoj papazjaniji tako uvredljivo i blasfemično da bi on sebi preuzeo uloge Muftije, te prilično iskreno zažalio što više nema inkvizicije? Što je najgore on u istom tom subotnjem dnevniku napada Thompsona, odnosno to što ovaj nosi medaljon sv. Benedikta, a kao što je poznato taj svetac je imao život i stavove koji su dijametralno suprotni Thompsonovima, pa ga ovaj potonji tim činom kompromitira. Bit će da Čičak, vjerojatno ispravno, smatra da je Benedikt bio netko čiji je život i djelo simbolizarilo toleranciju, mir, suživot i sve tome slično, za razliku od Thompsonovog zazivanja kri i tla. No eto, Čičak očigledno ne ide Benediktovim tragom, pa Sevi teško može oprostiti što se se ova malo zajebava(btw potpuno benigno) s najvećom hrvatskom svetinjom, a još ga i iritira jer ova pjeva za jugokamiondžije. Takav grijeh je uistinu rijetko viđen, uostalom sam Čičak robijao je za puno manji. I šta sad? Ništa, zapravo.... Tamo, u ono mračno doba, na Hrvatskoj televiziji izrečena je najsramotnija i najodvratnija rečenica svih vremena, koju je neki novinar uopće mogao izreći. Djelo je Smiljka Šagolja tadašnjeg dopisnika HTVa iz BiH, koji je izvještavao i o bošnjačko-hrvatskom sukobu, pa se eto u vidu činjenice da su Muslimani u Bosni zaratili s Hrvatima, sjetio da su donedavno bježeći pred nevoljom Bosanske izbjeglice bježale gdje drugdje, nego u najbližu im, dotada prijateljsku, Republiku Hrvatsku. A upravo stravična rečenica kojom je Šagolj završio svoju reportažu u večernjem dnevniku glasila je - A muslimani su još u Makarskoj . Ivan Zvonimr Čičak ne bi tjerao Muslimane iz Makarske, dapače nešto bi čak preuzeo nešto iz tog svijeta, iako ga uopće ne razumije. Jer on je ipak humanist i borac za ljuska prava u leptir-mašni, pa naravno da ne gaji mržnju spram etničkih skupina. Ali Sevu, e nju bi već rado, ako već ne može drugačije, bar isprašio po turu, al da je božje pravde onda... .....letjele bi fetve sa svih strana. |
Svi smo mi Luka Ritz
- 18:00 -
Komentari (449) -
Isprintaj -
#
|
Sve je manje stvari, u ovom mom sjebanom Zagrebu, koje me mogu ispuniti istinskim gnjevom. Izgleda da smo uistinu postali manje osjetljivi, no tu ću frazeologiju o našoj građanskoj suosjećanosti ostaviti uglednim kolumnistima i neuglednim sociolozima, ionako se sve svodi na isto. Kako ste vjerovatno pratili medije koji su se ovim tragičnim događajem bavili zadnjih dana, pogotovo ako ste iz Zagreba, znate tko je (bio) Luka Ritz. Riječ je o momku koji je imao 19 godina, maturantu grafičke škole, tihom i dobrom momku obučenom u heavy metal majice, kojeg su nasmrt prebili nekakvi huligani zbog tri kune i mobitela, na autobusnoj stanici kod Bundeka, dok je čekao noćni bus za svoje Dugave. Dugave su kvart u kojem i sam živim (i radim), sada već preko 25 godina, moj kvart, kvart iz kojeg je bio Luka Ritz, kojeg sam, zbog prirode posla poznavao, doduše površno, jer sam od njega točno dvostruko stariji. No ono što znam da je Luka bio tih, miran, povučen i dobroćudan dječak, jedan od onih kojih zapazite tek samo kad vam se obrate tiho, pristojno i nenametljivo, baš onako kako nalikuje dobrim ljudima, čiju pojavnost zapravo shvatimo kako treba, tek kad zauvijek odu. Jedan od onih dječaka koji zapravo potvrđuje da je svijet i dalje pun dobre djece, samo smo postali toliko mrzovoljni da zbog one loše, poput one koji su ga prebili, na tu činjenicu obratimo pažnju debelo prekasno. Moj grad izmijenio se mnogo u zadnjih 20 godina. Tu su i dalje parkovi i klupice na kojima cugaju neki novi klinci, pisao sam o tome i na ovom blogu, na kojima sam ostavio dobar dio mladosti. Samo što se iz mraka pojavljuju neki čudni tipovi s noževima i bokserima, koji su tim klupicama i cuganjima u mraku oduzeli zadnji čar bezazlenosti. Luka je išao na Trnjanske kresove, tradicionalnu manifestaciju na kojoj sam i ja bio prije nekih 20 godina, kad sam bio star kao on, možda ne spektakularan događaj, ali može li 19-godišnjak zamisliti bolje stvari od cuganja na otvorenom u proljeće, na besplatnom koncertu, dok na pozornici piči neki bend. U međuvremenu vidio sam na stotine boljih i lošijih koncerata, na nekim sam uživao znatno više, na nekim bio nesretan jer me ne ferma djevojka koju volim, neki su me vodili u ekstazu, neki bili živo sranje, a neke sam proveo za šankom, ali malo koji je imao tu čar kao ti prvi rani izlasci, manifestirani u tim kresovima, kad ti je dovoljno što imaš plastičnu flašu, otvoreno nebo nad glavom, neku svirku pred tobom i čistu dušu. Malo što se može općenito usporediti s ojećajam da imaš 19 godima, pogotovo ako znaš da nebo nad tobom sugerira da će bit još milion ovakvih prilika. Ali u Lukinom slučaju nije ih bilo, bio je to zadnji open-air u njegovom životu, koji je završio zato što, kao i svaki pošteni devetnaestogodišnji klinac u džepu zapravo nemaš ništa. Luka me malo posjetio na mog buraza- I on je išao u grafičku školu, imao dugu kosu, bio mršav i nosio te Sepultura i Mettalllica majice, i vraćao se iz pizde matere u sitne sate doma, noćnim busevima naravno, jer nemaš love za druge varijante, uz mamu koja je naravno uvijek strahovala i bdjela, samo nam to nije htjele pokazati, kao i sve mame ovog svijeta -noćni čuvari naših strahova. Kao što sam uostalom i sam bauljao uzduž i poprijeko, ovog mog sad ranjenog grada, pijan, trijezan, bez cilja i s cijlem, te prokleto mlad. I moj buraz odrastao je u krasnog čovjeka, vrhunskog stručnjaka u svom fahu, od noćnih tulumarenja ostale su uglavnom uspomene na heay- metal srednjošklosko djetinstvo i ekipu s klupice. Luka za to odrastanje nije imao priliku, došli su kreteni i prebili ga na smrt. Zato što je kao i većina dječaka s dugim kosama i majicama na bendove bio krhak, nježan i svijet mu se činio kao jednostavno mjesto, samo treba nakon noćnog tuluma nekako dobauljati do doma i uvući se u sigurnost kreveta u roditeljskom domu. Što nam se to dogodilo? Zašto nam se dogodio svijet u kojem brutalni nasilnici preslikani iz Kubrickove Paklene naranče prebijaju dobre klince? Nije vraga zato jer su drugačiji, kao da je riječ o Sovjetskom Savezu 60-tih i akciji komsomolaca protiv dekadentnih čupavaca, prije će biti baš čisti čin frustrirane agresije, demonstracija moći začinjena kretenlukom. Rekao sam da neću zazivati sociološke studije i neću se pretenciozno pitati tko je kriv- kapitalizam, rat, nasilni filmovi, opći nedostak empatije, društvo koje se zatvorilo u sebe, sebičnost, sve to skupa i jest vjerovatno, iako sumnjam da ako konačnog objašnjenja i ima, da je to bitno. Ali, ne želeći čekati odgovor, prepustiti ću se iskrenom gnjevu, gnjevu koji kaže da je prebijanje na smrt Luke, zapravo prebijanje svih nas, sustavni atak na sve ono što smo bili, na našu mladost, sustav vrijednosti i način života. Ne volim kolektivne identifikacije, pogotovo ako su popraćene euforijom. Kada su prije nekoliko godina održane demonstarcije u znak podrške sada dokazanom ubojici i ratnom zločincu, u kojoj su sudjelovali i neki iz sadašnje vlasti, pojavila se ta kretenska parola Svi smo mi M. N,. I išla mi je na živce jer ja, ioko sam sam sudjelovao u ratu, ne želim imati ništa se nekim koji je svoju vojničku čast dokazivao ispaljivanjem rafala u staricu. I nisam, i ne želim biti M. N. Danas, naravno, nitko iz te vlasti neće nitko vikati parole Svi smo mi Luka Ritz, i ne mora, jer nije i sigurno se tako ne osjeća, a i ta parola teško može biti predmetom političke manipulacije zbog gladi za moći. Ali ono minimalno što bi ova hrpa nesposobnih idiota na vlasti mogla učiniti je da bar uhapsi te kretene, koji su učinili ovo nedjelo, ali bojim se da i od toga neće biti ništa, uostalom više ih brine što im je njihov kolega s pravom podigao tužbu protiv Thompsona, jer je ovaj budaletina. I zato će ti štemeri i ubojice lutati gradom i prebijati nove luke, nezaštićene klince kojima je najveći grijeh što su normalni, slušaju drugačiju glazbu, i imaju tri kune u džepu. Zato imam potrebu, ako već ne mogu zaurlati i napisati to negdje na zidu, kao što bi trebalo, barem ovdje reći. I ja sam Luka Ritz Jer napad na Luku je napad i na sve nas, napad na način na koji smo se muvali ulicama s kojih smo potekli, na način kako smo gledali na stvari i formirali svoj svijet, na našu bespomoćnost kad imaš 19 godina pred sobom, i zadnje što očekuješ u noći kad se vraćaš s koncerta da te premlati hrpa kretena. Baš zato što sam dvostruko stariji od pokojnog Luke, imam potrebu da to kažem, jer netko i nešto bi trebao zaustaviti te luđake, koji ubijaju naše mladosti -naše prošle, ove Lukine i neke buduće, čineći običnu šetnju ulicom opasnim sportom, a roditeljski strah od bezazelnog izlaska savim opravdan i težak. Roditelji se uvijek boje za svoju djecu, ali sada to postaje s razlogom, strah da će običan noćni izlazak postati smrtna presuda, a ne sretna i daleka uspomena. I zato, u tom vjerovatno uzaludnom apelu da se nešto promijeni ponovit ću opet isto I ja sam Luka Ritz ....a vas pozivam da ako ostavljate komentar, i ako se slažete sa mnom, ne napišete ništa drugog u njemu, osim iste te rečenice. Bolno sam svjestan činjenice da vjerovatno neće pomoći, ali u ovom slučaju, jednostavno ne mogu supregnuti gnjev, koliko god uzaludan bio... |
Seks i grad 2: Menopauza uzvraća udarac
- 18:08 -
Komentari (25) -
Isprintaj -
#
|
Povodom filmskog uprizorenja četiri najpoznatije prijateljice(jebežljive, naporne, ružne i plačipičkaste), čija se premijera u našem skromnom gradu(bez seksa) očekuje ovih dana, za vas imamo čistu ekskluzivu. Naime zahvaljujući vezama autora ovog bloga s međunarodnom kritičarskom zvijezdom Milkom Silobrkom, koji pak održava veze s nekim od najpoznatijih svjetskih scenarista, dobili smo već scenario njegovog nastavka, koji se očekuje tek za godinu dana. Kako znamo da vas zanima što će se dalje događati s ove četiri naporne kr...pardon četiri legendarne prijateljice, koju su i u naše krajeve dovele pravu emancipaciju shopinga i time nepovratno zadužile ženski rod, tako ćemo bez obzira na moguću sudsku tužbu obznaniti radnju nastavka. Čitajte i uživajte, jer takav zaplet i drama nisu viđeni još od Zameo ih vjetar. Carrie je na početku filma briznula u plač i pala u depru, jer nije znala da li se nakon prošlog filma oženila ili rastala s Facom, a nije nigdje mogla provjeriti što je istina, budući da joj je laptop na popravku, a Faca je otišao na službeni put u Maroko. Miranda je nakon duge seksualne apstinencije, zaključila da joj se ševi samo kad je trudna, pa je zamolila Steva da joj napravi drugo dijete, na što je on odgovorio da nije on Geppetto, te se privremeno iselio. Charlotte proučava Talmud i došla je do 8. strane, a Samantha se poševila s lokalnim poslastičarem koji je, kao što će se poslije vidjeti, član opasne lokalne albanske mafije. Nakon nekog vremena pojavljuje se Faca i obznanjuje Carrie da nakon 13 godina, 7 mjeseci i 23 dana , on još nije siguran u njihovu vezu, na što ga ova gađa netom donesenim laptopom s popravka, zbog čega kasni s redovitom isporukom kolumni. Miranda je kupila vibrator s osam brzina i upisala dvotjedni drvodjeljni tečaj, a Charlotte se pak rasplakala kad je s Talmuda prešla na Kabalu, jer iako je koristila Madonnine upute iz Revije za ultramodernu kučku i domaćicu, nije ništa razumjela. Samantha se puknula s kinoperatorem dok je mijenjao rolu filma, zbog čega je druga polovica filma malo kasnila. Carrie okreće novu stranicu i odlučuje Faci sudski nametnuti zabranu pristupa na 100 m, ali on joj se ispričava govoreći preko megafona s udaljenosti od 107 metara na ulici prepunoj ljudi, što jako dirne Carrie i prisutne prolaznike, pa mu odlučuje ovaj put oprostiti. Charlotte također odlučuje okrenuti novu stranicu, ali ni na ovoj ništa ne razumije. Miranda zaključuje da novo dijete od drveta više liči na patlidžan s downovim sindromom, pa zaključuje da ne želi imati više djece, jer je i ovaj sinčić kojeg ima počeo iz škole donositi same jedinice. Komad drveta joj je zato poslužio umjesto vibratora, čime se u Mirandi javila ponovo seksualna želja. Samantha se poševi s hidrantom. Carrie i Faca odlučuju sjesti i razgovorati o svom problemu, ali nju smeta što on za vrijeme razgovora stalno tipka SMS poruke. Ona je ljubomorna jer misli da se dopisuje s nekom kučkom, a on samo igra tetris. Charlotte je dosta proučavanja vjerskih knjiga, pa odlučuje ubiti popodne kupovinom dvanaest sijamskih mačaka, za svaki horoskopski znak po jednu, kad dobije vijest da su joj muža u parku prebili neki Palestinci i sad je u bolnici. Miranda i Steve se pomire u parku, a to ih podsjeti na rane dane kad su šetali i jeli hot-dog te bili siromašni, iako se Miraanda naknadno sjeti da ona zapravo nikad nije bila siromašna i da ne voli hot-dog. Dok se oni mire, mali im se pridruži lokalnoj gangsta skupini i pali s njima aute na ulici. Samantha se poševi s prijateljem pederom, koji je u filmu samo zato jer morate imate prijatelja pedera u filmu. Carrie i Faca odlučuju da će malo razmisliti o njihovoj vezi, barem do 2010. i novog nastavka, a nakon toga liječi depresiju kupovinom točno 1000- tog para cipela, čime je zaslužila godišnju prestižnu nagradu Izolda Marcos, krunu njene karijere. Charlotte se brine za prebijenog muža u bolnici koji je sav u zavojima, hrani ga na žličicu, tepa mu i čita bajke, i čini joj se da njen život tek sad ima smisla. Muž je nažalost nepokretan, pa se ne može o tome izjasniti. Steve i Miranda pozvani su u osnovnu školu na razgovor, jer im je sin sat vremena držao pod oružjem razred kao taoce. Samantha se, pod prijetnjom njegove rodbine vatrenim oružjem, morala udati za albanskog poslastičara i mafiozu, no na kraju nakon puno histeriziranja na kavi s frendicama, priznaje da to i možda nije tako loše, jer joj je vrijeme da se smiri, a na neki ga bizaran način i voli... Ako mislite da je to kraj, varate se, jer slijedi potom završni nastavak Seks i grad 3: Povratak menstruacije u kojem Carrie i Faca otputuju u Burundi, kako bi tamo na miru kontemplirali o svojoj vezi, ali Carrie padne u depresiju kad otkrije da tamo nema Blahnik cipela, nego samo blata. Charllotte pak uspijeva uz muževo uzglavlje dovršiti Talmud, ali i novu Madonninu slikovnicu, Miranda i Steve se pak bore s heroinskom ovisnošću sina, a Samantha s mužem otvara luksuzni lanac slastičarnica.... |
Hey Bo Diddley, zagrmi im i gore malo
- 11:00 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
  Kad ode neka veličina, najčešće se veli da je u nečemu bila najveća, što često može biti i prigodničarsko pretjerivanje. No u slučaju Bo Diddleya, koji je preminuo jučer, teško da možemo upotrijebi ikoji drugi opis osim tog superlativa. Možda nije bio jedini koji je izmislio taj zvuk, ali način na koji ga je on izvodio zauvijek je promijenio sve. Iz samo njemu znanog razloga, koji će zauvijek promijeniti povijest suvremene glazbe, Ellas Otha Bates kako mu je pravo ime, počeo je svirati gitaru kao bubanj. Ta tri rifa, koja zvuče kao grmljavina u džungli, ili uvodni ples tam- tam bubnjeva postali su suština onoga što se poslije nazivalo rocknroll glazbom, a nema smisla ni potrebe navoditi sve na koje je utjecao, od Stonesa nadalje jer popis nikada ne bi prestao. A kako je, kako veli Neil Young, rocknroll došao da ostane, srećom vjerojatno nikad ni neće. Ono što je posebno bitno, u ovim krugovima koji se šire, da je on pak odlučio postati gitarist, kada je vidio drugu, danas također pokojnu legendu velikog bluesera John Lee Hookera. Do tada je u mladosti svirao violinu, multiinstrumentalist će ostati do kraja života, ali karaterističan Bo-Diddley beat, nalik na rumbu, nastao je još u ranim danima, dok je nastupao kao ulični performer, kada se prvi put pojavio sa svojom kvadratastom gitarom, po kojoj ga svi znaju. Iako taj ritam vjerovatno znate, najlakše ćete ga dočarati ovako One and two and three and four and one and two and three and four and.... Sad ritmički izgovorite tu rečenicu, tako da boldane dijelove posebno naglasite. I to je to, to je slavni Bo Diddley ritam koji se više manje provlači kroz sve njegove pjesme uključujući Hey Bo Diddley i Who do you love, za koje je još karakteristično da uopće nema izmjene akorda, nego se samo kotrljaju u tom suludo jednostavnom hipnotičkom ritmu. Ništa mudro, reći će poslije jedan proslavljeni balkanski roker, i baš zato se postavlja onaj zaključak- najjednostavnije stvari su toliko jednostavne, da ih mogu otkriti samo istinski genijalci. Dalje se više manje sve zna, sredinom pedesetih, nakon što je Elvis prodrmao karlicom uvjerivši domaćice da je to zapravo rocknroll, stigla je i zaslužena slava, pogotovo nakon nastupa u kultnom Ed Sullivanu showu, koja ga nikad nije promijenila. Uvijek je ostao stari dobri Bo, koji je uživao na koncertima, nastupajući diljem svijeta, prijateljući s Hells Angelima, ali i bivavši uzor mladima govoreći protiv ovisnosti i zalažući se za školovanje crne djece. Nažalost, on je jedan od onih na kojima nisam bio, početkom devedesetih spominjao se njegov nastup u Kulušiću, što je nešto što naprosto ne mogu prežaliti da se nije dogodilo, a drugi put se umalo ukazao mislim prije neke dvije godine, već sam bio pred kupovinom karte, ali ispala je opet neka zbrka s organizacijom domaćih promotora. Nema veze, nije nam bilo suđeno. Pa ipak, ono što mi je bilo suđeno je Bo Diddley Itis, najbolja grmljavina u povijesti rocknrolla i najbolja live snimka koju sam ikad čuo. Riječ je o zadnjoj stvari na albumu simboličkog naziva Where it all began iz 1972 godine, i nemam nikakve linkove, uostalom ako je ja mogu slušati sa te stare ploče, potruditi se i vi da je negdje nabavite sami. Ali žar te pjesme u nevjerovatnoj interakciji s publikom, nešto je što bi i najijenija dupeta pokrenulo sa stolice, jer ta pjesma tjera na vikanje, pljeskanje dlanovima i opću radost. Sjećam se jednom na moru, negdje početkom devedesetih, ja i dva frenda pustili smo je na pustoj plaži sa kazića, negdje u sitne sate. Zatim smo cijelo vrijeme trajanja stvari, skakali bosi po toplom pijesku i bili gotovo blesavi od veselja trenutka. Takvi trenuci, čiste energije i radosti, to je zapravo esencija onoga što bi rocknroll trebao biti. Tu energiju prenosio je Bo Diddley cijelo vrijeme svojeg života, kroz ona svoja tri rifa kojima je dozivao prazvuk svojih davnih predaka otetitih iz srca džungle. Ako nekom u životu na nečemu treba biti zahvalan, onda svako njemu koji ih je na svoj način, sa karakterističnom kvadratastom gitarom, obznanio svijetu. |
Šest dana Juna
- 09:34 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
|
Idemo redom, jer reda, čak i ako ste tip u neredu poput mene, mora biti: 3.6. Prvi dan Vip musica Jarun Hot Chip su čisto veselje, ostale prije neću stići pogledati, a i ne zanimaju me pretjerano, no ionako posve predvidljivo zvijezda večeri je Nikola Pećinarko. Dosad sam ga izbjegavao u Zagrebu, pogotovo kad je nastupao u Lisinskom, jer kao što je DMJ davno konstatirao- koncertne dvorane nisu dobra mjesta za koncerte. Zato sam ga uspješno pohodio u Ljubljani, mršavi odmetnik u crnom odijelu tad je bio upravo ono što treba biti- prorok kotrljajećeg zvuka, uz naravno asistenciju bosog kidača autoputova -nenadmašnog Blixe Bargelda. Velike riječi na stranu Nick Cave je Nick Cave(kako se zove ova, prilično besmislena, stilska figura?), jedan od najvećih ikad, a i ima i dobar ukus kad je o brkovima riječ. Poslije su Let3 u ponoć, gledao sam ih nekoliko miliona puta, uključujući sad na zatvaranju Močvare, ali ja volim urlati Sokola i Riječke pičke, a kako u ponoć više neću biti trijezan, urlat ću i opet. Nafta je ionako ponovo poskupjela, to je razlog više da noć završimo istom. 4.6 Drugi dan vip musica- Tinariwen se također već gledalo, i gledat će se kad god dođem u priliku. Tko zna da oni u Maliju imaju toliko vode kao na Jarunu, da li bi svirali tako dobro, u svakom slučaju nek malo pustinjski blues postane jezerski postrock. Stereo MC i Prodigy su otprilike u isto vrijeme na različitim pozornicama, što me pomalo čudi, jer je riječ o bendovima čija publika se u velikoj mjeri poklapa. Nema veze šank je nadam se na sredini, pa ću na licu mjesta vidjeti tko će odnijeti prevagu od to dvoje. Poznavajući sebe, ne bi me čudilo da to bude baš-šank, pa da sve čujem u kvadrofoniji ili kakofoniji. Poslije je Kiril Džajkovski, a možda ne bi loše legao ni Džej Ramadanovski, fino bi se uklopio u inače standarnu jarunsku noćnu atmosferu. Pa kad rokerska rulja počne razbijat plastične čaše. 6.6- Ian Brown Boogaloo Ovaj tip ima jedan silan problem- sa svojim matičnim bendom- Stone Rosesima, postavio si je dosta visoke standarde. Naime snimio je jedan od najboljih albuma svih vremena, a da ni sam ne shvati kako mu je to uspjelo. Od potrage za savršenim zvukom sa prve ploče se davno odustalo, jebeš takav sveti gral koji se nađe na početku balade. Umjesto potrage slijedilo je malo drogiranja i opijanja, ništa strašno to je za Manchesterske dečke standarna procedura, i na nju se više nitko ne obazire-nešto kao naša Smotra Folklora na Jelačić placu. O da, Brown ima neke svoje pjesme i uglavnom nemam pojma kako zvuči-ne tako dobro kao Stone Roses naravno. Da li ću ići na ovog posrnulog i uskrslog manchesterskog sina. Naravno, ni za živu glavu to ne bih propustio. 13.6- Radar fest Varaždin Jedan od najboljih koncertnih bendova ikad, jedan od najgorih bendova ikad i ON. Jedan od najboljih koncertnih bendova su naravno Majke, gledao ih dvaput u životu, jednom prije desetak godina kad su Bregani prašili tako da čovjek poželi zašto u životu nije batalio sve i osnovao bend i drugi put deset godina kasnije- na snimanju akustičnog albuma sad nedavno u Tvornici, kad je čovjek postane sretan što u životu nije batalio sve i osnovao bend, jer nikad ne bi mogao svirati tako dobro. Jedan od najgorih bendova su Manic Street Preachersi- nema racionalnog objašnjenja, ja ih jednostavno ne podnosim. Možda zato što mi Wales i revolucija nikako ne idu zajedno, usprkos rudarima. A tu je i on. E sad, što ja mogu pametnog o Dylanu napisati, a da već nije milion puta rečeno i pametno i glupo. Ništa, osim da sam prije također desetak godina bio na njegovom koncertu u Ljubljani- sam jer nitko od znanaca mi nije htio ići, pod glupom izlikom- Dylan nije dobar na koncertima. I danas se smijem sebi u brk kad se sjetim koliko je ekipa bila u zabludi, jer o da, koncert je bio upravo savršen. Ništa evo mene na puškomet njemu drugi put, a kako je krenulo bit će i treći, a tad bi mogao skupa s njim zapjevati i onu tradicionalnu - "Triput sam video proroka Boba..." 14.6 Hartera festival Rijeka Turbonegro su nesumnjive zvijezde večeri, a Kazzo Mortale već kampira pred ugaslom tvornicom papira, kako bi ugrabio mjesto u prvom redu. Ostali više-manje, a ionako tu lineup nije ključan. Bitno je da ćemo Ribafish i ja nakrcati auto pivama(naravno on će voziti, pa će bit ljut što mu ja ispunjavam auto tim predivnim mirisom industrijske tekućine, koju ne smije okusiti, ali zato će popiti 5 komada u roku 15 minuta kad se parkiramo, da me stigne). Sve u svemu idemo se zafrkavati, okupati i zabrijati u Rijeci, koja je u zadnje vrijeme penje na top listu apsolutno najboljeg grada za ružionu u Hrvatsku. Naravno ne treba zanemariti ni faktor Riječanki(da se ne koristimo terminom Letovaca, mi smo pristojni dečki), koje su nam nekako sve draže i draže. Ako vidite dvojicu supijanih purgera u skoro srednjim godina, kako na koncertu drže bocu u ruci i sjetno bleje okolo, nema sumnje to smo mi. 21.6 Bonnie Prince Billy Atrij ITDa Ili pravim imenom Wille Oldham, je prekaljena kantautorska (iliti singersko-songwriterska) starina, a ovo starina znači da je je rođen iste godine kad i ja. Ja sam ga prvi put otkrio preko Cashove obrade I See a darkness, za koju mislim da je jedna od najljepših pjesama svih vremena, pa me malo zapanjilo da joj je autor bio u to vrijeme još tamo neki nepoznati mladac. Ali da parafriziramo Phil Spectora(koji reče da je usamljenost stanje svijesti) tako je i ovdje starost stvar duha. Odnosno Bonnie Prince Billy u vrijeme nastanka pjesme, duhovno je već imao barem preko 50 godina, tako da može pisati ovako fundamelističke pjesme, idealne i za Cashov glas iz bolje strane pakla. Što je pesnik htio ovime reći? Ništa, osim što se nadam da Bonnie neće krenuti na neku wellness terapiju, pa se počene naglo pomlađivati, što bi bilo pogubno za koncert. Ovako s obzirom da sljedi na kraju lipanjske serije koncerta, mogu sebi dozvoliti i da režem žile nakon njega. Al, kad bolje razmislim neću, past ću samo u blagi afan, jer me za par dana čeka razmrdavanje dupeta na Rokaj festu, kojeg ovdje zasad ne spominjem jer će se odvijati u mesecu julu, kad se već dobrano približava i godišnji odmor pa će se lakše podnijeti i istina koja će skup s Godfathersima tamo zapjevati: Birth, School, Work, Death... |