Marketing
Hey Bo Diddley, zagrmi im i gore malo
Kad ode neka veličina, najčešće se veli da je u nečemu bila najveća, što često može biti i prigodničarsko pretjerivanje. No u slučaju Bo Diddleya, koji je preminuo jučer, teško da možemo upotrijebi ikoji drugi opis osim tog superlativa. Možda nije bio jedini koji je izmislio taj zvuk, ali način na koji ga je on izvodio zauvijek je promijenio sve. Iz samo njemu znanog razloga, koji će zauvijek promijeniti povijest suvremene glazbe, Ellas Otha Bates kako mu je pravo ime, počeo je svirati gitaru kao bubanj. Ta tri rifa, koja zvuče kao grmljavina u džungli, ili uvodni ples tam- tam bubnjeva postali su suština onoga što se poslije nazivalo rocknroll glazbom, a nema smisla ni potrebe navoditi sve na koje je utjecao, od Stonesa nadalje jer popis nikada ne bi prestao. A kako je, kako veli Neil Young, rocknroll došao da ostane, srećom vjerojatno nikad ni neće.
Ono što je posebno bitno, u ovim krugovima koji se šire, da je on pak odlučio postati gitarist, kada je vidio drugu, danas također pokojnu legendu velikog bluesera John Lee Hookera. Do tada je u mladosti svirao violinu, multiinstrumentalist će ostati do kraja života, ali karaterističan Bo-Diddley beat, nalik na rumbu, nastao je još u ranim danima, dok je nastupao kao ulični performer, kada se prvi put pojavio sa svojom kvadratastom gitarom, po kojoj ga svi znaju. Iako taj ritam vjerovatno znate, najlakše ćete ga dočarati ovako
One and two and three and four and one and two and three and four and....
Sad ritmički izgovorite tu rečenicu, tako da boldane dijelove posebno naglasite. I to je to, to je slavni Bo Diddley ritam koji se više manje provlači kroz sve njegove pjesme uključujući Hey Bo Diddley i Who do you love, za koje je još karakteristično da uopće nema izmjene akorda, nego se samo kotrljaju u tom suludo jednostavnom hipnotičkom ritmu.
Ništa mudro, reći će poslije jedan proslavljeni balkanski roker, i baš zato se postavlja onaj zaključak- najjednostavnije stvari su toliko jednostavne, da ih mogu otkriti samo istinski genijalci.
Dalje se više manje sve zna, sredinom pedesetih, nakon što je Elvis prodrmao karlicom uvjerivši domaćice da je to zapravo rocknroll, stigla je i zaslužena slava, pogotovo nakon nastupa u kultnom Ed Sullivanu showu, koja ga nikad nije promijenila. Uvijek je ostao stari dobri Bo, koji je uživao na koncertima, nastupajući diljem svijeta, prijateljući s Hells Angelima, ali i bivavši uzor mladima govoreći protiv ovisnosti i zalažući se za školovanje crne djece. Nažalost, on je jedan od onih na kojima nisam bio, početkom devedesetih spominjao se njegov nastup u Kulušiću, što je nešto što naprosto ne mogu prežaliti da se nije dogodilo, a drugi put se umalo ukazao mislim prije neke dvije godine, već sam bio pred kupovinom karte, ali ispala je opet neka zbrka s organizacijom domaćih promotora.
Nema veze, nije nam bilo suđeno. Pa ipak, ono što mi je bilo suđeno je Bo Diddley Itis, najbolja grmljavina u povijesti rocknrolla i najbolja live snimka koju sam ikad čuo. Riječ je o zadnjoj stvari na albumu simboličkog naziva Where it all began iz 1972 godine, i nemam nikakve linkove, uostalom ako je ja mogu slušati sa te stare ploče, potruditi se i vi da je negdje nabavite sami. Ali žar te pjesme u nevjerovatnoj interakciji s publikom, nešto je što bi i najijenija dupeta pokrenulo sa stolice, jer ta pjesma tjera na vikanje, pljeskanje dlanovima i opću radost.
Sjećam se jednom na moru, negdje početkom devedesetih, ja i dva frenda pustili smo je na pustoj plaži sa kazića, negdje u sitne sate. Zatim smo cijelo vrijeme trajanja stvari, skakali bosi po toplom pijesku i bili gotovo blesavi od veselja trenutka. Takvi trenuci, čiste energije i radosti, to je zapravo esencija onoga što bi rocknroll trebao biti. Tu energiju prenosio je Bo Diddley cijelo vrijeme svojeg života, kroz ona svoja tri rifa kojima je dozivao prazvuk svojih davnih predaka otetitih iz srca džungle. Ako nekom u životu na nečemu treba biti zahvalan, onda svako njemu koji ih je na svoj način, sa karakterističnom kvadratastom gitarom, obznanio svijetu.
Post je objavljen 03.06.2008. u 11:00 sati.