Sve je manje stvari, u ovom mom sjebanom Zagrebu, koje me mogu ispuniti istinskim gnjevom. Izgleda da smo uistinu postali manje osjetljivi, no tu ću frazeologiju o našoj građanskoj suosjećanosti ostaviti uglednim kolumnistima i neuglednim sociolozima, ionako se sve svodi na isto.
Kako ste vjerovatno pratili medije koji su se ovim tragičnim događajem bavili zadnjih dana, pogotovo ako ste iz Zagreba, znate tko je (bio) Luka Ritz. Riječ je o momku koji je imao 19 godina, maturantu grafičke škole, tihom i dobrom momku obučenom u heavy metal majice, kojeg su nasmrt prebili nekakvi huligani zbog tri kune i mobitela, na autobusnoj stanici kod Bundeka, dok je čekao noćni bus za svoje Dugave.
Dugave su kvart u kojem i sam živim (i radim), sada već preko 25 godina, moj kvart, kvart iz kojeg je bio Luka Ritz, kojeg sam, zbog prirode posla poznavao, doduše površno, jer sam od njega točno dvostruko stariji. No ono što znam da je Luka bio tih, miran, povučen i dobroćudan dječak, jedan od onih kojih zapazite tek samo kad vam se obrate tiho, pristojno i nenametljivo, baš onako kako nalikuje dobrim ljudima, čiju pojavnost zapravo shvatimo kako treba, tek kad zauvijek odu. Jedan od onih dječaka koji zapravo potvrđuje da je svijet i dalje pun dobre djece, samo smo postali toliko mrzovoljni da zbog one loše, poput one koji su ga prebili, na tu činjenicu obratimo pažnju debelo prekasno.
Moj grad izmijenio se mnogo u zadnjih 20 godina. Tu su i dalje parkovi i klupice na kojima cugaju neki novi klinci, pisao sam o tome i na ovom blogu, na kojima sam ostavio dobar dio mladosti. Samo što se iz mraka pojavljuju neki čudni tipovi s noževima i bokserima, koji su tim klupicama i cuganjima u mraku oduzeli zadnji čar bezazlenosti.
Luka je išao na Trnjanske kresove, tradicionalnu manifestaciju na kojoj sam i ja bio prije nekih 20 godina, kad sam bio star kao on, možda ne spektakularan događaj, ali može li 19-godišnjak zamisliti bolje stvari od cuganja na otvorenom u proljeće, na besplatnom koncertu, dok na pozornici piči neki bend. U međuvremenu vidio sam na stotine boljih i lošijih koncerata, na nekim sam uživao znatno više, na nekim bio nesretan jer me ne ferma djevojka koju volim, neki su me vodili u ekstazu, neki bili živo sranje, a neke sam proveo za šankom, ali malo koji je imao tu čar kao ti prvi rani izlasci, manifestirani u tim kresovima, kad ti je dovoljno što imaš plastičnu flašu, otvoreno nebo nad glavom, neku svirku pred tobom i čistu dušu. Malo što se može općenito usporediti s ojećajam da imaš 19 godima, pogotovo ako znaš da nebo nad tobom sugerira da će bit još milion ovakvih prilika. Ali u Lukinom slučaju nije ih bilo, bio je to zadnji open-air u njegovom životu, koji je završio zato što, kao i svaki pošteni devetnaestogodišnji klinac u džepu zapravo nemaš ništa.
Luka me malo posjetio na mog buraza- I on je išao u grafičku školu, imao dugu kosu, bio mršav i nosio te Sepultura i Mettalllica majice, i vraćao se iz pizde matere u sitne sate doma, noćnim busevima naravno, jer nemaš love za druge varijante, uz mamu koja je naravno uvijek strahovala i bdjela, samo nam to nije htjele pokazati, kao i sve mame ovog svijeta -noćni čuvari naših strahova. Kao što sam uostalom i sam bauljao uzduž i poprijeko, ovog mog sad ranjenog grada, pijan, trijezan, bez cilja i s cijlem, te prokleto mlad. I moj buraz odrastao je u krasnog čovjeka, vrhunskog stručnjaka u svom fahu, od noćnih tulumarenja ostale su uglavnom uspomene na heay- metal srednjošklosko djetinstvo i ekipu s klupice. Luka za to odrastanje nije imao priliku, došli su kreteni i prebili ga na smrt. Zato što je kao i većina dječaka s dugim kosama i majicama na bendove bio krhak, nježan i svijet mu se činio kao jednostavno mjesto, samo treba nakon noćnog tuluma nekako dobauljati do doma i uvući se u sigurnost kreveta u roditeljskom domu.
Što nam se to dogodilo? Zašto nam se dogodio svijet u kojem brutalni nasilnici preslikani iz Kubrickove Paklene naranče prebijaju dobre klince? Nije vraga zato jer su drugačiji, kao da je riječ o Sovjetskom Savezu 60-tih i akciji komsomolaca protiv dekadentnih čupavaca, prije će biti baš čisti čin frustrirane agresije, demonstracija moći začinjena kretenlukom. Rekao sam da neću zazivati sociološke studije i neću se pretenciozno pitati tko je kriv- kapitalizam, rat, nasilni filmovi, opći nedostak empatije, društvo koje se zatvorilo u sebe, sebičnost, sve to skupa i jest vjerovatno, iako sumnjam da ako konačnog objašnjenja i ima, da je to bitno. Ali, ne želeći čekati odgovor, prepustiti ću se iskrenom gnjevu, gnjevu koji kaže da je prebijanje na smrt Luke, zapravo prebijanje svih nas, sustavni atak na sve ono što smo bili, na našu mladost, sustav vrijednosti i način života.
Ne volim kolektivne identifikacije, pogotovo ako su popraćene euforijom. Kada su prije nekoliko godina održane demonstarcije u znak podrške sada dokazanom ubojici i ratnom zločincu, u kojoj su sudjelovali i neki iz sadašnje vlasti, pojavila se ta kretenska parola Svi smo mi M. N,. I išla mi je na živce jer ja, ioko sam sam sudjelovao u ratu, ne želim imati ništa se nekim koji je svoju vojničku čast dokazivao ispaljivanjem rafala u staricu. I nisam, i ne želim biti M. N.
Danas, naravno, nitko iz te vlasti neće nitko vikati parole Svi smo mi Luka Ritz, i ne mora, jer nije i sigurno se tako ne osjeća, a i ta parola teško može biti predmetom političke manipulacije zbog gladi za moći. Ali ono minimalno što bi ova hrpa nesposobnih idiota na vlasti mogla učiniti je da bar uhapsi te kretene, koji su učinili ovo nedjelo, ali bojim se da i od toga neće biti ništa, uostalom više ih brine što im je njihov kolega s pravom podigao tužbu protiv Thompsona, jer je ovaj budaletina. I zato će ti štemeri i ubojice lutati gradom i prebijati nove luke, nezaštićene klince kojima je najveći grijeh što su normalni, slušaju drugačiju glazbu, i imaju tri kune u džepu.
Zato imam potrebu, ako već ne mogu zaurlati i napisati to negdje na zidu, kao što bi trebalo, barem ovdje reći.
I ja sam Luka Ritz
Jer napad na Luku je napad i na sve nas, napad na način na koji smo se muvali ulicama s kojih smo potekli, na način kako smo gledali na stvari i formirali svoj svijet, na našu bespomoćnost kad imaš 19 godina pred sobom, i zadnje što očekuješ u noći kad se vraćaš s koncerta da te premlati hrpa kretena. Baš zato što sam dvostruko stariji od pokojnog Luke, imam potrebu da to kažem, jer netko i nešto bi trebao zaustaviti te luđake, koji ubijaju naše mladosti -naše prošle, ove Lukine i neke buduće, čineći običnu šetnju ulicom opasnim sportom, a roditeljski strah od bezazelnog izlaska savim opravdan i težak. Roditelji se uvijek boje za svoju djecu, ali sada to postaje s razlogom, strah da će običan noćni izlazak postati smrtna presuda, a ne sretna i daleka uspomena.
I zato, u tom vjerovatno uzaludnom apelu da se nešto promijeni ponovit ću opet isto
I ja sam Luka Ritz
....a vas pozivam da ako ostavljate komentar, i ako se slažete sa mnom, ne napišete ništa drugog u njemu, osim iste te rečenice. Bolno sam svjestan činjenice da vjerovatno neće pomoći, ali u ovom slučaju, jednostavno ne mogu supregnuti gnjev, koliko god uzaludan bio...
Post je objavljen 20.06.2008. u 18:00 sati.