| < | srpanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na
vonsmile@gmail.com
Discover Gabon
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke
Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.
..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa
Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht
Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie
 Svojedobno, sad se to već može reći jako davno, Veselko Tenžera imao je onu genijalnu "Ako vam ide loše, sjetite se da u ovom gradu ima netko kojem uvijek ide gore". Naravno, pritom je mislio na Dinamo, klub za koji sam navijao u djetinjstvu, a koji usprkos tome što je bio jedan od mušketira tadašnje tzv. Velike četvorke nije uzeo naslov prvaka ondašnje države od 1958. do 1982. godine , gotovo punih 25 godina. Naravno, nije ga uzeo ni nikad poslije, iako ih je pobrao poprilično u novoj državi, kada je s mijenjanjem imena postao omiljena igračka bivšeg predsjenika jednog drugog kluba velike četvorke, a sadašnjeg mlade nam države, pa se državna kesica prilično otvorila kako bi se stvorila iluzija o megauspješnosti sportskih supermena naše nacije. Ruku na srce, jedno vrijeme djelovali su čisto solidno, ali kletva time nije skinuta, jerbo se klub zvao Croatia a ne Dinamo, što se puku naviknutom na luzera realsocijalističkog imena na istoku grada i nije baš sviđalo, ali to je ionako priča koju smo davno prežvakali, skoro pa i zaboravili. Mijenjaj ime Dejanu a ne Dinamu bila je jedna od duhovitijih parola s tribine, inače ne pretjerano suptilnog navijačkog tijela, koji su ionako odavno s tribina davno istisnuli mirne kibicere, one koje su se preselili u penziju ili novine, pa tamo po kolumnama i restoranima zazivaju vremena Wolfa, Antolkovića, Glasera, Čajkovskih i drugih, koji se zapravo ni oni sami ne sjećaju. A i pravih birtija kariranih stolnajka u kojima se čuje njihov vapaj je sve manje. Dejan naravno nije promijenio ime(zašto i bi, uostalom čini se da mu pod tim imenom na istoku posao sasvim lijepo ime), ali ga je zato promijenila Croatia, i iako novorođeni Dinamo nije posve izašao iz ralja visoke politike, sada je više postao trgovačka ispostava jednog bahatog ali sposobnog mešetara, skromnih manira, ali debele kože i uvijek spremnog na malo folklorne vike o vlastitoj žrtvi. Ako vam ide dobro, sjetite se da u ovom gradu uvijek ima onih, kojima ide bolje. Ali, zlo i naopako, čini se da to ime uistinu ima stigmu kroničnog neuspjeha, baš kao je je to lucidno primjetio Tenžera. I tako neki dan, ostadoh doma i nakon milijardu godina odlučih, kako nisam imao pametnija posla, uz gemište pogledati tekmu(Na Tvu jasno). Inače na Dinamovim tekmama sam uživo bio ravno tri puta, prvi put te slavne(ajmo Grlom u Jagode mjuza) 1982 , kad sam imao 12 godina, i kad sam u pratnji starijih, pogledao utakmicu u kojoj je Dinamo tukao Želju 2:0, tri kola prije kraja, mislim, i time zapravo osigurao taj, sad već mitski, naslov prvaka. Drugi put sam jednom otišao 1992. i to na zadnjih petanestak minuta utakmice s Hajdukom, i to na sjevernu tribinu, na koj su u to vrijeme išli Hajdukovci, i to smo došli nakon što smo na trgu pili džabalesku pivu, koju je točila Zagrebačka pivovara povodom svoje stogodišnjice, pa nas je lupilo iz čistog hira da odemo. Mislim da je završilo 1:1, i da je Dinamo dao gol doslovno u zadnjoj minuti. Te treći put,vidi vraga, opet točno deset godina kasnije 2002. i to na stadionu u Kranjčevićevoj, kada je pobijedio Zagreb, za kojeg sam te sezone navijao, i koji je nekim čudom postao te godine i prvak, a sama pobjeda je bila pomalo sumnjiva(mislim da je bilo 1:0 za Zagreb), jerbo se nekako činilo da je Dinamo, koji je već izgubio to prvenstvo, bio u finišu blago napadno dekoncentriran u obrani. Sada čekam 2012. Možda bu nekaj zanimljivo. Uglavnom, vrlo brzo sam odustao od ideje gledanja derbija s azarbajdžanskim lavovima. Mislim pobogu, svaki dan smo u novinama bombardirani tim milijunskim iznosima u prijelaznom roku i bez obzira što znam da se sve to skupa vrti u rukama do zla boga sumnjivih likova, još bi čovjek to sve lakše progutao, da vidi kakav takav nogomet. Ne očekujem Adriana, Henryja i Crespa ali za onu lovu, bilo bi logično da, nemam pojma, toliko plaćeni nogometaši znaju bar poslati neku loptu negdje naprijed gdje se ona da upotrijebiti(doduše, nije da tamo naprijed ima nekog ko zna što će s njom). Uglavnom, jad i bijeda. Mnogo čvrsti ti Azeri, rekoše igrači i logistika poslije. I tako na onoj čudovišnoj poluruševini na istoku, haklaju najskuplje plaćeni amateri na svijetu, a ja više nisam siguran da je ona Tenžerina uopće još istinita. Zapravo kad razmislim ipak jest, jer Dinamu uistinu ide gore nego većini nas, ali onima koji taj Dinamo sačinjavaju, čini se da ne ide uopće loše. Financijski svakako ne. Pada mi na pamet da bi se mogao zaposliti kao sportski kolumnist u nekim novinama, nije uopće loš posao. Dvadesetak godina cuclaš gemište u birtijama onkraj stadiona, i sjećaš se nostalgično kak si jednom vidio Cerinov gol uživo dok si bio mali. Pritom malo dotakneš novu generaciju, i copy/pestaš prezimiti u Evropi desetak puta u tekst, i pola posla si već obavio. Kolege starije kolumniste posjetiš u staračkom domu, da ti šapnu koju anegdotu o Gucmirtlu, Zambati i Lamzi, i onda ih usporediš s najnovijim mladim igračkim pojačanjem iz Rodezije, kojeg je neki skaut vidio na YouTubeu kako zabija gol s 30 metara, u tekmi protiv protivničkog plemena. Onda si složiš gemište i gledaš kako Dinamo puši u nultom pretkolu protiv moćnog Moldavskog FK Drakula. I zatim si na miru pripremaš zalihe gemišta za sljedeću sezonu, kako ne bi žedan dočekao proljeće. Ha, kaj velite.... |