| < | lipanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na
vonsmile@gmail.com
Discover Gabon
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke
Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.
..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa
Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht
Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie
Svijet u boci
Umjesto porodične fotografije
- 18:20 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
 Pokušao sam samo jednom. Dohvatio sam se prastarih čvrstih kutija od bombonjera oštećenih na rubu(fontana i djevojka s ljutnjom), i teških foto albuma i pokušao naći odgovor, dajući prošlosti red. Ljudi na porodičnim fotografijama uvijek izgledaju sretno, pa bi gledajući ih trebalo ostati dojam da su neki trenuci važniji i duži, i imaju više smisla od drugih, samo zato jer su sačuvani. Sve je uredu dok fotografije ne dobiju počasnu titulu porodičnih, zauzmu zajamčeno mjesto u najčvršćem regalu i postanu kondenzirana utjeha. Trebalo bi zabraniti porodične fotografije. Sa srećom zaustavljenom u vremenom malo tko se zna nositi. Ja sam kao što rekoh pokušao samo jednom, već prilično dosta vremena nakon što su se osmijesi nekih članova obitelji mogli vidjeti samo na slici i odlučio više ne pokušavati tako oživiti sjećanja. Umjesto osjećaja ugodne sjete, imao sam osjećaj da skrnavim groblje trenutaka. Ona neka plemena u Africi vjerovala su da kad nekog fotografiraš kradeš mu dio duše. Možda je istina, a možda mu samo otimaš taj trenutak. Onda nam oni čiji su trenuci oteti vraćaju poslije tako da se rastužimo kad gledamo njihove fotografije. Neka vrste Montezumine osvete. Muslimani možda imaju posve pravo kad zabranjuju figurativno prikazivanje proroka Muhameda. Ne možeš se rastužiti dok buljiš u Mondriana i Maljeviča, dok Velasquez i Van Gogh mogu biti već prilično opasni. Zapravo ljude bi trebalo fotografirati kao onda kad je fotografija tek izmišljena, pa su rađeni veliki i dostojanstveni porteti koji su mijenjali dotadašnje naslikane. Trebali bi stajati pred precima mrkog pogleda, s prslukom i zlatnim lancom za reverom, obrubljeni zlatnim okvirom i onim jajolikim izrezom, sa potpisom napisanim krasopisom. Onda bi preci ponosno govorili, ispod lika spuštene brade i zulufa spojenih s brkovima - Znate ovo je moj pradjed Ladislav, on vam je bio viši željeznički službenik. I svi bi pomislil kako je Ladislav bio važna faca, toliko važna da je cijeli život proveo u pozi u kojoj je naslikan, sjedeći na fotelji i pućkajući lulu, pa ga baš briga što mu fotograf krade još jedan trenutak, jer su mu svi isti. Ili bi mu nacrtali gusarski povez oko glave i pljugu, pa bi se cerili. No čim smo počeli s porodičnim fotografijama, i spremanjem sreće za vječnost, zasrali smo. Sad je tu porodični izlet na Kupu 68 sa nečijim fićom, kumovima, prijateljima i odabranom djecom, naizmjenični potpis u matičnu knjigu vjenčanih s ozbiljnim nosatim matičarom, ispijanje zdravice s falamenco plesačem iz Madrida 79, pripiti rođak nehajno naslonjen na spomenik žrtvama na Kozari, namakanje u plićak rasplakane bebe- fol učenje plivanja, žena u ljetnoj halljini koja šeće ispred crkve u Ninu s kuštravim trogodišnjakom, fešte s odojkom na stolom i onim starim zidarskim pivama s pretpotopnim etikatama Ožujske, od kojih ti sad cure sline, a u to doba si pio Naru. Diplome u tuljcu, promocije, ponovo fešte, neki pijani ljudi u demode naočalama koje ne poznaješ ali koji se očigledno dernjanju, nepoznate verande, poznati kutevi, Venecija, zagreljeni poljubavnici od kojih su neki umrli mladi. Previše trenutaka, premalo informacija, previše informacija, premalo trenutaka. Ne, porodične fotografije definitivno ne pomažu. Sreći nije suđeno da bude zabilježena. Nije dobro tražiti utjehu u ukradenim trenucima bliskih nam ljudi, pa ni u svojima. Vrijeme je robot. Nije ga briga. Znate što je pomoglo? Privio sam se kraj nje, i čvrsto je obgrlio dok je spavala. Ne možeš uhvatiti taj trenutak kamerom, jer ga ne možeš da spriječiti da prođe. To je ok, jer postojimo samo u onom što ne pretendira biti vječnost. Za slikanje su pak idealni samo stari hrastovi i pejzaži, drveću su kao i onom pretku s bradom, ionako svi trenuci isti, dok su fotke prirode jednostavno onakve onakve bi sve fotke i trebale biti- neizrecivo dosadne. |
Zašto su klupe u parkovima važnije od države
- 11:11 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
|
Devedesete su ipak bile jednostavnije. Sjedili smo na klupi u Tkalči, preko puta Melina, pored neke orunule kuće, koju je poslije sumnjivi tranzicijski kapital pretvorio u kafić potpuno neadekvatnog naslova "Oliver Twist". Jer puno smo više dickensovski prizor bili mi, s kupljenim Karlovačkim u obližnjem tobacco shopu, kod mrgodne stokilašice od milja nazvane Tetovirana, nego dotjerane koke i njihovi pratioci u ljetnim košuljama užasnog dizajna, koji sad tamo piju uvozne pive od 25 kuna. Ovo uopće nema namjeru biti nostalgičan post, jer sam i ja pomalo zabovravio na instituciju dućanske pive, i uopće nemam potrebu vraćati se u tu životnu fazu. Klupice i dućani odradili su svoje, odajući dojam kako zapravo nije moguće odrasti ni na koji drugi suvisao način. A i nemam ništa protiv dobre, uvozne pive, naprotiv. Ali, zapravo, u tuđmanovskim devedesetima, to je bio najbolji način za ostati normalan. Zato jer smo nasuprot Tukiju, suprostavili svoje paralelne devedesete, koje su bile sjajne. Our own private 90-es. Imali smo u prosjeku 30 kuna u džepu, sjedili na klupi, jebali mater Tuđmanu, Šušku i ostalim gadovima, dok razgovor ne bi skrenuo na žene i Rolling Stonese i uglavnom se u ničemu nikad ne bi složili do kraja, osim u tome da je oralni seks odlična stvar, ali i tu je došlo do određenog neslaganja u tome jeli bolje primanje ili davanje. E da, druga stvar u kojoj je moja ekipa iz tog vremena jedino bila složna da je Elvis u Las Vegas fazi bio najbolji, a uglavnom je aklamacijom bilo prihvaćeno da je Dolgcajt donosio uvijek najgora vina na tulume. No nabrajanje anegdota iz onog vremena odvelo bi me na hrpu ugodnih digresija, koji bi ovaj post odvelo u onaj nostalgični mod kojeg, barem djelomično, želim izbjeći. Zapravo, objektivno, devedesete su bile grozno i traumatično vrijeme. Ali zajebavali smo se kao nikad, imao sam najbolju ekipu koje je moguće zamisliti, i kao što to obično biva, ništa mi nije moglo ovu mladost pokvarit. U hladnu zimu 91., kao student druge godine sociologije, vratio sam se jednog podneva s faksa u kvart i skužio da nešto nije u redu. Uskoro sam i sam shvatio zašto. Otac je sav očajan u ruci držao običan papirić valjda se libeći da mi ga i pokaže, mislim da je čak bio nažvrljan kemijskom olovkom, u kojem je pisalo da se javim u Remetinec radi- mobilizacije. Jedva je prošla godina dana od kad sam došao iz JNA, a već sam opet bio u vojsci, pače u ratu, ovaj put s kosom do ramena. Možda sam mogao nešto smuljati, rekoh poziv je bio napisan kemijskom olovkom, možda sam mogao naći način da ne odem, ali nisam htio. Otišao je čitav moj kvart, otišla je generacija. Samo trinaest dana kasnije od poziva na mobilizaciju, obreo sam se na Kupi, najhladnije noći u dugo godina i umalo izgubio glavu. Imao sam ogromnu sreću za razliku od 13 suboraca iz moje 102 brigade, od kojih je jedan stradao praktički pred mojim očima. Puno puta sam htio napisati post o toj noći, zapravo mogao sam na Sv. Luciju prošle godine kad je bila 15-godišnjica tog događaja, koji se btw. smatra najvećom izdajom u prošlom ratu, ali nisam. Ne vidim puno smisla, a noćne more srećom nemam. Bilo je ionako ljudi koji su u ovom ratu dali puno veći obol. Neki od toga izvlače korist, velika većina ne, to i nema veze s ratom, koliko s ljudima i onime što zapravo jesu. Zapravo, ne bih se toga s ratom ni sjetio, da nije bilo koncerta onog bezveznjaka na Maksimirskom stadionu. U biti, meni Thompson previše i ne smeta, njegov sirovi heavy metal nije puno gori od onog Irona Maidena, ali ja nisam neki parametar za to, jer smatram Iron Maiden upravo jezivo groznom grupom. U ona davna vremena, početkom devedesetih, čak smo i na nekim tulumima znali pustiti Čavoglave. Jest, takva su vremena bila, da ga jebeš. Danas me nekako živo boli za njegovu estetiku krvi i tla. Upravo ta, uvjetno je nazovimo estetika, je dovela da smotani lik koji je u trapericama otišao na Kupu, ostatak devedesetih provode cinično cuclajući pivu na klupi, i da mu se danas živo jebe za sve, između ostalog i za domovinu. Tko nije jamio onda, nije jamio ništa. Na to sam pomislio kad su oni klinci dizali ruke na fašistički pozdrav, šatro potvrđujući svoju spremnost na nešto. Na što ste spremni dečki? Da odete, kao i mi djeca socijalizma iz dugavskih, trnjanskih, trešnjavačkih i utrinskih parkova ravno na Kupu, i poginete za ideju u države koju sad btw. imate. Od kojih su mnogima roditelji bili pripadnici, kretenske li sintagme, nacionalnih manjina. Ja više ne bih išao, koliko god mi nije krivo što sam išao 91 i ponovo 95. Ne hvala, sad bi i ja htio malo za pojas zadjenuti. Vrijeme mi je... Stjecajem oklonosti, vozio sam se južne strane maksimirskog stadiona, na dan kad je trebao biti koncert, ali je odgođen zbog kiše. Ništa mudro zapravo, ali cijelim putem prema Dugavama gledao sam sve te ružne nove poslovne zgrade nikle putem. Grad se jako promijenio i sagradio u zadnjih desetak godina, ništa čudno, kao da je uopće bilo sporno da će se kad tad sve skupa pretvoriti u korporativnu provinciju, perifiriju novčarske moći, u koju najveći igrači vjerovatno nikad ni svrate, ubirući svoj lavovski dio, ne znam, idem razmišljat stripovski, u nekom podzemnom gradu sagrađenom ispod nekog ledenjaka u Švedskoj. I zato ih boli kurac za globalno zatopljenje. A na stadionu rulja nešto kliče o domoljublju i busa se o prsa. Više nemaš s kim, ali nemaš ni protiv koga, čak i kad bi htio pankerski razmišljati. Devedesete su bile zahvalnije, sjedio si na klupi, i mislio da nas Tuđmanova klika tjera u propast, što je dobrim djelom i radila. No na koncu bi se ubili od lošeg vina, zaplesali na Stonese, i pričali o ženama. Sjetim se mnogih dočekanih jutra u Dinkovoj kuhinji, na tri kvadrata na kojima se čak i čagalo ponekad i 10 puta zaredom na produženu verziju Sgt. Peppera, dok kroz prozor iz dvorišta u Draškovićevoj ulici dopiru prvi zraci sunca. A na prastarom kaziću, neka od Jurski park kompilacija. Trajalo bi predugo da objašnjavam, ali bilo je to vjrijeme za prvu jutarnju kavu i svađanje tko je u na redu da ode u dućan po pivu, za preostalih 20 kuna. Svađa bi trajala bar pola sata, pa bi na kraju otišli svi. Eto, taj dio je ipak nostalgičan, jer pripada jednoj mladosti, pa se osjeti sjeta jednog lika koji se polako približava predziđu srednjovječnosti, iako, jebi ga, ja još sebe tako ne doživaljavam. Heraklit je davno rekao kako se ne može dvaput u istu rijeku, ali ja recimo u Kupu ionako više ne bih, bar ne na onaj način. Hoću reći, ja se nekako i dalje baš dobro zajebavam. A što se tiče Thompsonovog koncerta, sjetio sam se one stvari Lačnog Franca, napisane još davne 87 koja se zove Jaz bum do smrti živel. A koja kaže Ja ću živjeti do smrti Sad kad vade luđaci Svoje prste iz dupeta Da bi zviždali marš. Trebalo bi pronaći neku novu klupicu, možda se još drži neki tajni parkić između dva korporativna zdanja. Ako su na njima i neki novi klinci, i jebu nekoj drugoj vlasti mater, nije sve još izgubljeno. |
Ode i Boris...
- 10:56 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
 ODLAZE Odlaze, odlaze svi Idu Idu Idu I odu Gledam ih iz dana u dan Iz godine u godinu Na raznim mjestima: trgovima, ulicama, naseljima uz rijeku Odlaze pod različitim okolnostima Odlaze i u tome im ne možeš pomoći Odlazi patuljasti čovjek i vodi svoju patuljastu ženu Odlazi čovjek oženjen krivom ženom Odlazi žena udata za pravog čovjeka Odlazi pobornik nadnaravnog reda stvari Odlazi Hajdukovo desno krilo Odlazi nada pjevačkog zbora Odlazi moja ljubav Odlazi najbriljantniji mozak u općinskoj upravi Odlazi poznati stomatolog Odlazi poznati podvođač Odlazi čitava delegacija radnog naroda Odlazi radni narod Odlazi nekadanji čovjek bez prošlosti Odlazi čovjek bez budućnosti Odlazi vrijeme buduće u vrijeme prošlo Odlazi moja mati Odlazi vjernik lažne religije Odlazi nada u ozdravljenje Odlazi religija Odlazi činovnik s kravatom Odlazi pisac pornografskih romana Odlazi njegova muza u crvenim gaćicama Odlazi Filipinka s kojom sam proveo noć Od 3. na 4. lipnja 1969. Odlazi nasljednica čitava imperija Odlazi karburator na crnom mercedesu Odlazi crni mercedes Odlaze svi Odlaze danju i noću i noću i ponovno danju Odlaze po kiši i snijegu i žezi i mraku Odlaze bespovratno, bez ostatka i bez opoziva Odlaze u taktu limene glazbe Odlaze uz tiho jecanje vjetra, uz oštro zavijanje bure na moru Odlaze ma kako nastojali na sve moguće načine Da zaborave kako odlaze Ali odlaze Pod zemlju Koja se kao stara kurva Neprestano premješta s noge na nogu Da im učini više mjesta. Boris Maruna 1940 - 2007 |
Trideset ploča
- 11:58 -
Komentari (19) -
Isprintaj -
#
|
Evo ovo mi je baš super došlo, tražio sam izgovor da radim nešto drugo, a ne da počnem pisati članak, s kojim već lagano ulazim u cajtnot, no to je već klasika: još se k tome moram se bavit ozbiljnim istraživačkim radom i pisati o sisama i to- naravno ženskim. Kako mi se momentalno ne piše o sisama, moram glumiti da sam radio nešto pametno, pa eto. Kao i uvijek, DMJ, ti si kriv. Stavio sam La Stradu(Hokej klub Virginitas) sa snimljene kazete(koja uopće neće ući u izbor a mogla bi biti i prva) i krenuo: kao što ćete vidjeti nema mnogih mojih omiljenih autora poput Cavea, Casha, Cohena, Younga, Dedića, Hendrixa, ali kod mi je jednostavno više manje odličan cijeli opus da mi je teže izdvojiti neki album. I naravno za sat vremena, bar 10 mjesta na listi bi bilo drugačije. A za dva sata valjda 15. Ali za sat vremena mi se ovo neće dati raditi, pa kako ispadne. Također, uglavnom nema albuma iz zadnjih desetak godina. To ne znači da mislim da je glazba u zadnje vrijeme slabija, zapravo mislim skoro pa obrnuto, samo nju uglavnom konzumiram live i na refule,a i kroz druge medije. A i ove stare sam jednostavno- slušao duže... Pored toga, moj se post zove trideset ploča jer ja naprosto albume obožavam zvati pločama... No da ne duljim, da krenemo: 30. Idoli- Obrana i posljednji dani Zato jer ih je Dino stavio na prvo mjesto ja ih stavljam na trideseto. Kako sve u životu može biti i obrnuto, i ja sam ih mogao staviti na prvo. Ili kao što kaže pjesma koja upravo svira: Luna je ogledalo Lune. 29. Rocky Horror picture show soundtrack Parada kiča, travestije, preispitivanja seksulnosti no u suštini zeka, dobra zabava i sjajna glazba. 28. Sparks- Kimono my House Nomen est omen. I zato što onaj tko ne sluša sa smiješkom tu ploču, vjerojatno i nije živ. 27. Lou Reed-New York New York je uvijek dovoljan razlog, sa svim ti silnim Židovima koji mu uporno rade posvetu. O da, otići ću jednom tamo, jer dug je put do srca smoga. 26. Joey Ramone- Dont Worry about Me Umjesto vapaja čovjeka na samrti, dobili smo ono što bi čovjek očekivao od umirućeg pankera. Ne nije to bunt, nego pomirenje. Slušao bjesomučno, u dane kad mi je umirao otac. 25. Gile- Gile Mogao je biti i neki album El. Orgazma, a ja sam odabrao ovu jer je najljepšu pjesmu o Zagrebu, napravio jedan Beograđanin. 24. Joe Strummer & Mescaleros- Streetcore Za razliku od Joeya, Strummer nije znao da će umrijeti, a sve se događalo iste godine. Ili možda ipak je? Kako bilo, punkerski epitafi-najbolji epitafi. Plus najbolja verzija Redemption Songa ikad. 23. Until the end of the world soundtrack Wim Wenders je poslao svim svojim omiljenim izvođačima zamolbu, njima dvadesetak otprilike, da mu pošalju song za film, u nadi da će mu odgovoriti tri četiri. Napisali su je baš svi. U Caveovom slučaju, koji pjeva naslovnu stvar to i zvuči kao glazba za kraj svijeta, ali Caveove sve pjesme ionako zvuče tako. 22- Lačni Franz- Tiha voda Predin tvrdi da su žene koje mijenjaju vaše živote zapravo tihe vode, koje u početku uopće ne primjetite. Doduše, više uopće ne mislim tako, ali Prislanova gitara na toj stvari me uvijek žmireći odvede točno tamo gdje me treba odvesti. A to je kraj pjesme. 21. Haustor- Tajni grad Baš ta ploča Haustora, jer je toliko blesavo optimistična, da u meni uvijek zazove zvuk onog Zagreba s karaj osamdesetih, kojeg više nebi našlo ni milion Land Rovera, proverio ih Mirko ili ne. 20. Nirvana- Unpugged in New York Kako je to davno jednostavno opisao Jaga- majica, gitara i to je, uglavnom, to. E da, i Leadbelly. 19. Housemartins- London O Hull 4 Zato kad ih slušaš imaš dojam da svi možemo snimati ploče. A ne možemo. Al možemo na cugu. 18. Bruce Springsteen- We shall Overcame Mogla je biti Born to Run, Nebraska, ili Darkness. Ali dok sam slušao ovaj album na obali zamišljao sam goruće brodove kako plutaju po moru. Vikinški sprovod jebote, premoćno da ne bi bilo na listi. 17. John Lee Hooker- Mr. Lucky Sve što se ikad odsvira, uvijek na kraju završi u bluesu. I zapravo to ne mora uopće biti tužno, kao što i sam naslov sugerira. 16. Clash- Sandinista Kolebao sam se između ovog i London Calling, ali onda sam se sjetio da na Sandinisti ima onaj dječji zbor. Dječji smijeh uvijek odnosi pobjedu u foto finišu. 15. Prince -Sign of the Time- Kad je DMJ napisao post o Starfish & Coffee rekao sam da ću ja napisati o toj istoj pjesmi, ali nisam. No kako kompenzaciju album stavljam na listu. Kompenzaciju? Sjećam se jednom prije dvadeset godina kada je mama upala u sobu i vidjela mene i mog desetogodišnjegg buraza kako kao ludi skačemo, pogodite na koju ploču. 14. Velvet Underground & Nico -(banana) Niko kao Nico. Ne morate biti ovisnik da saznate koliko je zajebata stvar taj Heroine 13. Ian Dury- New Boots and Panties Hornby je to lijepo rekao- kad bi htio da nešto simbolizira Cool Britaniu , onda bi to prije svega bio Dury. Nije Dury naš fukara, Dury je de facto umjetnik. 12.Massive Attack - Blue Lines Jedno vrijeme mislio sam da je Bristol na nekoj drugoj planeti. Ali sva najbolja glazba koju znam je ipak je s ove planete pa onda valjda i nije, iako neki zlobnici tvrde da je taj otok planeta za sebe. 11. Talking Heads- Little Creatures Jer svi putevi vode nigdje. A na pola puta od svakoga kriju se najljepše tajne. Once in the lifetime je sa druge ploče, ali iz istog života. 10. Rolling Stones- Sticky Fingers Veza rocka i mjeseca uvijek su bile obavijene velom neke nedokučive metafizičke tajne. Ali otkud konji? Sve se menja sem kamenja- davni naslov u beogradskom rocku. 9. James- Pleased to meet you Jer sam se vratio slušajući taj album. Glazba nas uči da i se gubeći dobiva, a meni je drago da sam sreo ove zvukove. 8. Laurie Anderson- Big Science Manje je više, to zna čak i Supermen. 7. Stone Roses- Stone Roses Ako je neka glazba doslovno primila oblik i zvuk vodopada bila je to ova. Ulice, baš kao i životi ponekad imaju ritam, a ponekad se samo rasplinu. 6. Pink Floyd- Wish you were here Uvijek ima nekao prapočelo, kod mene je to bilo ovo. 5. Zabranjeno Pušenje- Dok čekaš sabah sa šejtanom. Hase je otišao, a mi smo svi skupa dočekali jutro s vragom. Ploča strašna i snažna baš poput Baš Čelika 4. Pogues- Peace & Love Stalno sam gledajući na papiru predložene albume odgađao da napišem, jer sam mislio svaki put kako zaslužuje još više mjesto na listi. Tko zna na kojem bi mjestu bilo da je još malo potrajalo. When i way young i watched the cars, when i was older i drunk i bars. A što drugo? 3. Bob Dylan- Pat Garret & Billy The Kid Garrett je ubio Kida, a Dylan poznat kao mag riječi i pjesnik napisao najljepši instrumental u povijesti. 2. Azra- Ravno do dna Ono što su iznojili Johny i drugovi na ovoj ploči postao je lektira svih nadolazećih izgubljenih generacija. Više nikad se nitko tako neće obrušiti na nas, i zato ga zazivamo. Trebali smo slušati na vrijeme. 1. The Beatles- Sgt. Pepper Lonely Herts club band Za finale odlučio sam biti totalno predvidljiv. Uostalom predvidljiv je i sam život, pa što? Day in the life potrošen na slaganje omiljenih albuma, kao u davno u školi? Uopće nije tako loš izbor. |
Kako nepogrešivo prepoznati nekoga iz generacije 70/71
- 11:23 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
|
Kad čuje The Cure na radiju, napraviti će sjetnu ali zadovoljnu facu, lagano se nasmiješiti i početi cupkati nogom pod stolom.... Vrlo je vjerovatno da će pritom izjaviti nešto kao: -Gle, Kjurovci -Ej, kad se sjetim Jabuke, koja su to vremena bila -Otkad nisam čuo ovu stvar, jebote -Danas, za promjenu, puštaju baš dobru mjuzu Potom će se vratiti svojoj dnevnoj radnoj ili birtijskoj rutini, ovisno već koji je dio dana....  |
Trebalo bi...
- 16:03 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
|
...pičiti Škodom po nekoj staroj podsljemenskoj cesti, naći krčmu kariranih stolnjaka s debelom borosana konobaricom, baš onu u kojoj su Rundek i Pišta popili sto gemišta i sreli duhove. ...pitati duhove za zdravlje i ima li gemišta u raju. ...piti kavu u nekom pariškom caffeu, u lijeno podne dok vani rominja kiša, sa ženom barem 15 godina mlađom od tebe. ....slušati šansone češće i upotrijebiti ih u svakodnevnom životu. ....otvoriti bocu barba Perinog vina na redovnoj pruzi između Komiže i Biševa, točno na pola puta, ali po valovitom moru tako da si vino cijedi niz bradu. ...sačuvati jednu biševsku uvalu za prividnu smrt. ...vratiti onu bocu pijeska koju mi je svojedobno napunio beduin u Sahari i uzeti novu veću s još toplijim pijeskom. ...buljiti u mjesec iznad Sahare, ali po mogućnosti iz hotelskog bazena (već učinjeno, al trebalo bi opet, da nam mjesec ne zamjeri) ... srkati skupu kavu kroz prozor nekog Stochholmskog restorana i gledati izumiruće plavuše na ulici. ....oženiti Šveđanku, bar na mjesec dva. ...sudjelovati na borbama pijetlova u Meksiku, s pijetlom imenom Miško, i gledati borbu do krvi. ....Miška dostojno sahraniti. I zaliti vinom (ali nikako ne meksičkim, jer sam ga jednom probao i bilo je to najgore vino koje sam probao u životu) ...postati vlasnikom lunaparka u Rumunjskoj, kupljenom od brkatog Cigana zvanog Pjer. ... preselit ga u Hrvatsku pod imenom Tivan 2, zaraditi silne pare, i zatim ga se riješiti kad Bandić proda zadnju livadu kako bi tamo niklo osiguravajuće društvo. ...ukinuti osiguravajuća društva. ...osigurati se na vrijeme. ...na Zidu plaču, ugurati onaj papirić sa željom, ali na kome neće pisati ama baš ništa , da malo zbunimo Boga. ....smijati se na tom istom Zidu, ali da nas nitko ne vidi. ....piti Guinness kraj prljavog kanala u ošišćenom starom gradu. ...ostati tamo neko duže vrijeme, dok se ne probudimo maurni kraj nečeg crvenokosog, a da se baš ničeg ne sjećamo od prethodne noći(i bolje je tako). ...posjetiti A. Clarkea na Šri Lanci i igrati se s njima žabica ili bacanja kamena u dalj u plićaku. Star je i lako ga je pobijediti(iako mu se može i puštati). Usput možemo i probati ukrotiti Tamilskog tigra. ...upitati ga jel misli da Nessie ipak postoji. ...otići u Škotsku, osobno se uvjeriti i slikati neko trulo deblo u jezeru, šatro čudovište. ...usput posjetiti neku destileriju whiskyja praveći se da radimo reportažu za novine. ...otići na Antartik. ...vratiti se otamo brzo, jel je prehladno i uisitinu se tamo nema što raditi. Kao ni u Švicarskoj u kojoj je, vjerojatno, još dosadnije. ....pokloniti cvijet slučajnoj prolaznici u Buenos Ariesu. ....ako bude sreće, pokušati produbiti prijateljstvo. Naručiti zajedno odrezak. ...prisutvovati monsunskoj svadbi, i ukrasti mladenki osmijeh. ...stajati na monsunskoj kiši, sve dok ti ne dopizdi. ...spavati na nekom skrivenom proplanku pored Gacke. ...ujutro se opametiti, i provesti dan uz lički krumpir, džem od bazge i Velebitsko pivo. ...nasilno se useliti u kuću Frank Lloyda Wrighta u pustinji Arizone. ...uzurpirati mu i onu jezersku. ...baciti staru veš mašinu niz Nijagirane slapove i povikati hu-rej( mogao sam napisati da bih se htio spustiti u bačvi niz njih, ali zašto bi itko htio takvo što) ...upitati se što na Nijagarinom slapu znači tvoja mala kap. ... slikati se s rodbinom na Grand Canyonu. Ili se slikati sam, i pred rodbinom se kurčiti sa slikama. ...ili bar u kanjonu Tare. Ostaviti splavaru napojnicu i kupiti neki čokančić kao suvenir. ....vjenčati se u Las Vegasu(može s onom Šveđankom). Nek svećenik bude Little Richard, valjda ima licencu za svadbe. ....rastati se u Mexicu, bez ljutnje i pretjerane tuge, uz pijetla na vinu. ...vratiti se u Zagreb, u neku od rijetkih preživjelih krčmi, i probati osluškivati Zagreb koji je nestao. Ponekad je moguće između između 7 i 11 navečer, ako ste s pravim društvom na šanku. ...još bi nešto trebalo učiniti u Zagrebu, ali da ga jebeš sad sam zaboravio što. Podsjetite me.... .....dopuniti po želji... |