Marketing
Umjesto porodične fotografije
Pokušao sam samo jednom. Dohvatio sam se prastarih čvrstih kutija od bombonjera oštećenih na rubu(fontana i djevojka s ljutnjom), i teških foto albuma i pokušao naći odgovor, dajući prošlosti red. Ljudi na porodičnim fotografijama uvijek izgledaju sretno, pa bi gledajući ih trebalo ostati dojam da su neki trenuci važniji i duži, i imaju više smisla od drugih, samo zato jer su sačuvani.
Sve je uredu dok fotografije ne dobiju počasnu titulu porodičnih, zauzmu zajamčeno mjesto u najčvršćem regalu i postanu kondenzirana utjeha. Trebalo bi zabraniti porodične fotografije. Sa srećom zaustavljenom u vremenom malo tko se zna nositi. Ja sam kao što rekoh pokušao samo jednom, već prilično dosta vremena nakon što su se osmijesi nekih članova obitelji mogli vidjeti samo na slici i odlučio više ne pokušavati tako oživiti sjećanja. Umjesto osjećaja ugodne sjete, imao sam osjećaj da skrnavim groblje trenutaka. Ona neka plemena u Africi vjerovala su da kad nekog fotografiraš kradeš mu dio duše. Možda je istina, a možda mu samo otimaš taj trenutak.
Onda nam oni čiji su trenuci oteti vraćaju poslije tako da se rastužimo kad gledamo njihove fotografije. Neka vrste Montezumine osvete. Muslimani možda imaju posve pravo kad zabranjuju figurativno prikazivanje proroka Muhameda. Ne možeš se rastužiti dok buljiš u Mondriana i Maljeviča, dok Velasquez i Van Gogh mogu biti već prilično opasni.
Zapravo ljude bi trebalo fotografirati kao onda kad je fotografija tek izmišljena, pa su rađeni veliki i dostojanstveni porteti koji su mijenjali dotadašnje naslikane. Trebali bi stajati pred precima mrkog pogleda, s prslukom i zlatnim lancom za reverom, obrubljeni zlatnim okvirom i onim jajolikim izrezom, sa potpisom napisanim krasopisom. Onda bi preci ponosno govorili, ispod lika spuštene brade i zulufa spojenih s brkovima - Znate ovo je moj pradjed Ladislav, on vam je bio viši željeznički službenik. I svi bi pomislil kako je Ladislav bio važna faca, toliko važna da je cijeli život proveo u pozi u kojoj je naslikan, sjedeći na fotelji i pućkajući lulu, pa ga baš briga što mu fotograf krade još jedan trenutak, jer su mu svi isti. Ili bi mu nacrtali gusarski povez oko glave i pljugu, pa bi se cerili.
No čim smo počeli s porodičnim fotografijama, i spremanjem sreće za vječnost, zasrali smo. Sad je tu porodični izlet na Kupu 68 sa nečijim fićom, kumovima, prijateljima i odabranom djecom, naizmjenični potpis u matičnu knjigu vjenčanih s ozbiljnim nosatim matičarom, ispijanje zdravice s falamenco plesačem iz Madrida 79, pripiti rođak nehajno naslonjen na spomenik žrtvama na Kozari, namakanje u plićak rasplakane bebe- fol učenje plivanja, žena u ljetnoj halljini koja šeće ispred crkve u Ninu s kuštravim trogodišnjakom, fešte s odojkom na stolom i onim starim zidarskim pivama s pretpotopnim etikatama Ožujske, od kojih ti sad cure sline, a u to doba si pio Naru. Diplome u tuljcu, promocije, ponovo fešte, neki pijani ljudi u demode naočalama koje ne poznaješ ali koji se očigledno dernjanju, nepoznate verande, poznati kutevi, Venecija, zagreljeni poljubavnici od kojih su neki umrli mladi. Previše trenutaka, premalo informacija, previše informacija, premalo trenutaka.
Ne, porodične fotografije definitivno ne pomažu. Sreći nije suđeno da bude zabilježena. Nije dobro tražiti utjehu u ukradenim trenucima bliskih nam ljudi, pa ni u svojima.
Vrijeme je robot. Nije ga briga.
Znate što je pomoglo? Privio sam se kraj nje, i čvrsto je obgrlio dok je spavala.
Ne možeš uhvatiti taj trenutak kamerom, jer ga ne možeš da spriječiti da prođe.
To je ok, jer postojimo samo u onom što ne pretendira biti vječnost. Za slikanje su pak idealni samo stari hrastovi i pejzaži, drveću su kao i onom pretku s bradom, ionako svi trenuci isti, dok su fotke prirode jednostavno onakve onakve bi sve fotke i trebale biti- neizrecivo dosadne.
Post je objavljen 27.06.2007. u 18:20 sati.