| < | lipanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na
vonsmile@gmail.com
Discover Gabon
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke
Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.
..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa
Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht
Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie
 Pokušao sam samo jednom. Dohvatio sam se prastarih čvrstih kutija od bombonjera oštećenih na rubu(fontana i djevojka s ljutnjom), i teških foto albuma i pokušao naći odgovor, dajući prošlosti red. Ljudi na porodičnim fotografijama uvijek izgledaju sretno, pa bi gledajući ih trebalo ostati dojam da su neki trenuci važniji i duži, i imaju više smisla od drugih, samo zato jer su sačuvani. Sve je uredu dok fotografije ne dobiju počasnu titulu porodičnih, zauzmu zajamčeno mjesto u najčvršćem regalu i postanu kondenzirana utjeha. Trebalo bi zabraniti porodične fotografije. Sa srećom zaustavljenom u vremenom malo tko se zna nositi. Ja sam kao što rekoh pokušao samo jednom, već prilično dosta vremena nakon što su se osmijesi nekih članova obitelji mogli vidjeti samo na slici i odlučio više ne pokušavati tako oživiti sjećanja. Umjesto osjećaja ugodne sjete, imao sam osjećaj da skrnavim groblje trenutaka. Ona neka plemena u Africi vjerovala su da kad nekog fotografiraš kradeš mu dio duše. Možda je istina, a možda mu samo otimaš taj trenutak. Onda nam oni čiji su trenuci oteti vraćaju poslije tako da se rastužimo kad gledamo njihove fotografije. Neka vrste Montezumine osvete. Muslimani možda imaju posve pravo kad zabranjuju figurativno prikazivanje proroka Muhameda. Ne možeš se rastužiti dok buljiš u Mondriana i Maljeviča, dok Velasquez i Van Gogh mogu biti već prilično opasni. Zapravo ljude bi trebalo fotografirati kao onda kad je fotografija tek izmišljena, pa su rađeni veliki i dostojanstveni porteti koji su mijenjali dotadašnje naslikane. Trebali bi stajati pred precima mrkog pogleda, s prslukom i zlatnim lancom za reverom, obrubljeni zlatnim okvirom i onim jajolikim izrezom, sa potpisom napisanim krasopisom. Onda bi preci ponosno govorili, ispod lika spuštene brade i zulufa spojenih s brkovima - Znate ovo je moj pradjed Ladislav, on vam je bio viši željeznički službenik. I svi bi pomislil kako je Ladislav bio važna faca, toliko važna da je cijeli život proveo u pozi u kojoj je naslikan, sjedeći na fotelji i pućkajući lulu, pa ga baš briga što mu fotograf krade još jedan trenutak, jer su mu svi isti. Ili bi mu nacrtali gusarski povez oko glave i pljugu, pa bi se cerili. No čim smo počeli s porodičnim fotografijama, i spremanjem sreće za vječnost, zasrali smo. Sad je tu porodični izlet na Kupu 68 sa nečijim fićom, kumovima, prijateljima i odabranom djecom, naizmjenični potpis u matičnu knjigu vjenčanih s ozbiljnim nosatim matičarom, ispijanje zdravice s falamenco plesačem iz Madrida 79, pripiti rođak nehajno naslonjen na spomenik žrtvama na Kozari, namakanje u plićak rasplakane bebe- fol učenje plivanja, žena u ljetnoj halljini koja šeće ispred crkve u Ninu s kuštravim trogodišnjakom, fešte s odojkom na stolom i onim starim zidarskim pivama s pretpotopnim etikatama Ožujske, od kojih ti sad cure sline, a u to doba si pio Naru. Diplome u tuljcu, promocije, ponovo fešte, neki pijani ljudi u demode naočalama koje ne poznaješ ali koji se očigledno dernjanju, nepoznate verande, poznati kutevi, Venecija, zagreljeni poljubavnici od kojih su neki umrli mladi. Previše trenutaka, premalo informacija, previše informacija, premalo trenutaka. Ne, porodične fotografije definitivno ne pomažu. Sreći nije suđeno da bude zabilježena. Nije dobro tražiti utjehu u ukradenim trenucima bliskih nam ljudi, pa ni u svojima. Vrijeme je robot. Nije ga briga. Znate što je pomoglo? Privio sam se kraj nje, i čvrsto je obgrlio dok je spavala. Ne možeš uhvatiti taj trenutak kamerom, jer ga ne možeš da spriječiti da prođe. To je ok, jer postojimo samo u onom što ne pretendira biti vječnost. Za slikanje su pak idealni samo stari hrastovi i pejzaži, drveću su kao i onom pretku s bradom, ionako svi trenuci isti, dok su fotke prirode jednostavno onakve onakve bi sve fotke i trebale biti- neizrecivo dosadne. |