Devedesete su ipak bile jednostavnije. Sjedili smo na klupi u Tkalči, preko puta Melina, pored neke orunule kuće, koju je poslije sumnjivi tranzicijski kapital pretvorio u kafić potpuno neadekvatnog naslova "Oliver Twist". Jer puno smo više dickensovski prizor bili mi, s kupljenim Karlovačkim u obližnjem tobacco shopu, kod mrgodne stokilašice od milja nazvane Tetovirana, nego dotjerane koke i njihovi pratioci u ljetnim košuljama užasnog dizajna, koji sad tamo piju uvozne pive od 25 kuna. Ovo uopće nema namjeru biti nostalgičan post, jer sam i ja pomalo zabovravio na instituciju dućanske pive, i uopće nemam potrebu vraćati se u tu životnu fazu. Klupice i dućani odradili su svoje, odajući dojam kako zapravo nije moguće odrasti ni na koji drugi suvisao način. A i nemam ništa protiv dobre, uvozne pive, naprotiv.
Ali, zapravo, u tuđmanovskim devedesetima, to je bio najbolji način za ostati normalan. Zato jer smo nasuprot Tukiju, suprostavili svoje paralelne devedesete, koje su bile sjajne. Our own private 90-es.
Imali smo u prosjeku 30 kuna u džepu, sjedili na klupi, jebali mater Tuđmanu, Šušku i ostalim gadovima, dok razgovor ne bi skrenuo na žene i Rolling Stonese i uglavnom se u ničemu nikad ne bi složili do kraja, osim u tome da je oralni seks odlična stvar, ali i tu je došlo do određenog neslaganja u tome jeli bolje primanje ili davanje. E da, druga stvar u kojoj je moja ekipa iz tog vremena jedino bila složna da je Elvis u Las Vegas fazi bio najbolji, a uglavnom je aklamacijom bilo prihvaćeno da je Dolgcajt donosio uvijek najgora vina na tulume. No nabrajanje anegdota iz onog vremena odvelo bi me na hrpu ugodnih digresija, koji bi ovaj post odvelo u onaj nostalgični mod kojeg, barem djelomično, želim izbjeći.
Zapravo, objektivno, devedesete su bile grozno i traumatično vrijeme. Ali zajebavali smo se kao nikad, imao sam najbolju ekipu koje je moguće zamisliti, i kao što to obično biva, ništa mi nije moglo ovu mladost pokvarit.
U hladnu zimu 91., kao student druge godine sociologije, vratio sam se jednog podneva s faksa u kvart i skužio da nešto nije u redu. Uskoro sam i sam shvatio zašto. Otac je sav očajan u ruci držao običan papirić valjda se libeći da mi ga i pokaže, mislim da je čak bio nažvrljan kemijskom olovkom, u kojem je pisalo da se javim u Remetinec radi- mobilizacije. Jedva je prošla godina dana od kad sam došao iz JNA, a već sam opet bio u vojsci, pače u ratu, ovaj put s kosom do ramena. Možda sam mogao nešto smuljati, rekoh poziv je bio napisan kemijskom olovkom, možda sam mogao naći način da ne odem, ali nisam htio. Otišao je čitav moj kvart, otišla je generacija. Samo trinaest dana kasnije od poziva na mobilizaciju, obreo sam se na Kupi, najhladnije noći u dugo godina i umalo izgubio glavu. Imao sam ogromnu sreću za razliku od 13 suboraca iz moje 102 brigade, od kojih je jedan stradao praktički pred mojim očima. Puno puta sam htio napisati post o toj noći, zapravo mogao sam na Sv. Luciju prošle godine kad je bila 15-godišnjica tog događaja, koji se btw. smatra najvećom izdajom u prošlom ratu, ali nisam. Ne vidim puno smisla, a noćne more srećom nemam. Bilo je ionako ljudi koji su u ovom ratu dali puno veći obol. Neki od toga izvlače korist, velika većina ne, to i nema veze s ratom, koliko s ljudima i onime što zapravo jesu.
Zapravo, ne bih se toga s ratom ni sjetio, da nije bilo koncerta onog bezveznjaka na Maksimirskom stadionu. U biti, meni Thompson previše i ne smeta, njegov sirovi heavy metal nije puno gori od onog Irona Maidena, ali ja nisam neki parametar za to, jer smatram Iron Maiden upravo jezivo groznom grupom. U ona davna vremena, početkom devedesetih, čak smo i na nekim tulumima znali pustiti Čavoglave. Jest, takva su vremena bila, da ga jebeš. Danas me nekako živo boli za njegovu estetiku krvi i tla. Upravo ta, uvjetno je nazovimo estetika, je dovela da smotani lik koji je u trapericama otišao na Kupu, ostatak devedesetih provode cinično cuclajući pivu na klupi, i da mu se danas živo jebe za sve, između ostalog i za domovinu. Tko nije jamio onda, nije jamio ništa.
Na to sam pomislio kad su oni klinci dizali ruke na fašistički pozdrav, šatro potvrđujući svoju spremnost na nešto. Na što ste spremni dečki? Da odete, kao i mi djeca socijalizma iz dugavskih, trnjanskih, trešnjavačkih i utrinskih parkova ravno na Kupu, i poginete za ideju u države koju sad btw. imate. Od kojih su mnogima roditelji bili pripadnici, kretenske li sintagme, nacionalnih manjina.
Ja više ne bih išao, koliko god mi nije krivo što sam išao 91 i ponovo 95. Ne hvala, sad bi i ja htio malo za pojas zadjenuti. Vrijeme mi je...
Stjecajem oklonosti, vozio sam se južne strane maksimirskog stadiona, na dan kad je trebao biti koncert, ali je odgođen zbog kiše. Ništa mudro zapravo, ali cijelim putem prema Dugavama gledao sam sve te ružne nove poslovne zgrade nikle putem. Grad se jako promijenio i sagradio u zadnjih desetak godina, ništa čudno, kao da je uopće bilo sporno da će se kad tad sve skupa pretvoriti u korporativnu provinciju, perifiriju novčarske moći, u koju najveći igrači vjerovatno nikad ni svrate, ubirući svoj lavovski dio, ne znam, idem razmišljat stripovski, u nekom podzemnom gradu sagrađenom ispod nekog ledenjaka u Švedskoj. I zato ih boli kurac za globalno zatopljenje. A na stadionu rulja nešto kliče o domoljublju i busa se o prsa.
Više nemaš s kim, ali nemaš ni protiv koga, čak i kad bi htio pankerski razmišljati. Devedesete su bile zahvalnije, sjedio si na klupi, i mislio da nas Tuđmanova klika tjera u propast, što je dobrim djelom i radila. No na koncu bi se ubili od lošeg vina, zaplesali na Stonese, i pričali o ženama.
Sjetim se mnogih dočekanih jutra u Dinkovoj kuhinji, na tri kvadrata na kojima se čak i čagalo ponekad i 10 puta zaredom na produženu verziju Sgt. Peppera, dok kroz prozor iz dvorišta u Draškovićevoj ulici dopiru prvi zraci sunca. A na prastarom kaziću, neka od Jurski park kompilacija. Trajalo bi predugo da objašnjavam, ali bilo je to vjrijeme za prvu jutarnju kavu i svađanje tko je u na redu da ode u dućan po pivu, za preostalih 20 kuna. Svađa bi trajala bar pola sata, pa bi na kraju otišli svi.
Eto, taj dio je ipak nostalgičan, jer pripada jednoj mladosti, pa se osjeti sjeta jednog lika koji se polako približava predziđu srednjovječnosti, iako, jebi ga, ja još sebe tako ne doživaljavam. Heraklit je davno rekao kako se ne može dvaput u istu rijeku, ali ja recimo u Kupu ionako više ne bih, bar ne na onaj način.
Hoću reći, ja se nekako i dalje baš dobro zajebavam.
A što se tiče Thompsonovog koncerta, sjetio sam se one stvari Lačnog Franca, napisane još davne 87 koja se zove Jaz bum do smrti živel.
A koja kaže
Ja ću živjeti do smrti
Sad kad vade luđaci
Svoje prste iz dupeta
Da bi zviždali marš.
Trebalo bi pronaći neku novu klupicu, možda se još drži neki tajni parkić između dva korporativna zdanja. Ako su na njima i neki novi klinci, i jebu nekoj drugoj vlasti mater, nije sve još izgubljeno.
Post je objavljen 20.06.2007. u 11:11 sati.