| < | srpanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na
vonsmile@gmail.com
Discover Gabon
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke
Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.
..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa
Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht
Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie
Svijet u boci
Burza rečenica
- 08:07 -
Komentari (22) -
Isprintaj -
#
|
Rečenice koje ću svakako ubaciti u svoj budući roman, kad ga budem napisao. Ako se neka nekome naročito svidi, neka ju slobodni posudi, ali neka ju uredno vrati neoštećenu.... Sve u životu ima svoj početak, svoju sredinu, i svoj kraj. Da sam Gandhi oprostio bi mu, ali jebi ga, nisam Gandhi. Htio sam joj reći da je đubre, ali mi se to učinilo neprikladnim izrazom za jednu damu. I sad konačno, nakon dobro obavljena posla, mogao je na miru sjesti i popiti to pivo o kojemu danima sanja. Ne samo što je progutao gorku pilulu, nego je to učinio sa slanom vodom. Iako je znao da će ga nakon što otvori vrata taj prizor zateći, nije znao da će ga zateći baš toliko. Bio je to lukav plan, ali ne odviše. Kako glup kraj, pomisli, iako je u dubini duše znao da su svi na neki način glupi. Mirisala je na sandalovinu. Vjetar je ponovo promijenio smjer, kao da to čini namjerno. Nemati sreće je isto kao nemati ženu, šugavo. Aaargh, kriknu. Tja, pomisli. Ako nitko nije otok, zašto se osjećao tako odsječen od svega. Uskoro bi moglo početi kišiti, ako već nije. Sumrak se spustio brzinom munje. Bila je jedna od onih djevojaka, koje odu iz vaših života naglo, baš kao da ode iz kina u mraku usred predstave. Od napetosti u sobi, zrak je postajao još vlažniji. I šta sad pomisli, okrene se i ode, znajući da se nikada tamo više neće vratiti, osim ako baš ne bude morao. Od neba veći je samo svemir. Ako mi padne još koja padne na pamet svakako ću je ubaciti, a ako vi imate koju upotrebljivu slobodno ju proslijedite.... |
Stare fore su najbolje(i nekoliko magičnih momenata)
- 22:25 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
|
Ovaj post je trebao biti posvećen jednoj osobi. Ali na kraju neće biti, bez obzira što sam joj to čak i obećao, jednostavno zato jer joj posvećujem dva trenutka o kojima se u postu govori. Trenuci su ljepši od cijelih priča, uglavnom.... I tako. Koncertna sezona je završena na najbolji mogući način. O koncertu Pixiesa sve ste već uglavnom čuli , nekako je već pomalo i zaboravljen. Dragaš je po običaju nešto kenjao, nekima se i nije dopao, ali većini ljudi koje znam bilo je sjajno. Kakogod bilo na koncertu sam sreo gomilu ljudi iz my generation (a o autorima iz te pjesme i njihovoj generaciji nešto kasnije) i jednostavno bilo je lijepo osjetiti jednu posebnu vibru koja se na Šalati lagano širila tu večer. Nešto kao iz Dedićevog stiha-Zagreb se povećao , Zagreb se smanjio. Što se Zagreba i Pixiesa tiče, oni se odavno vole javno(barem jednosmjerno). Ima ona sad već mitska priča o legendarnom koncertu u Kulušiću iz 1989, na kojem je valjda "bila" većina od ljudi od ovih par hiljada koji su sad bili na Šalati(ili bar ispred Kulušića). Naravno Kulušić ih prima oko 800. Eto ja priznajem da nisam bio, i ne zato jer sam bio premlad(šmrc) nego sam bio u JNA, a i da nisam, nisam siguran jel bi išao, jer eto mea culpa nisam još onda otkrio Pixiese. Nema veze ove 2006, otprilike na drugoj stvari koncerta, kad sam dobio pivu i smjestio se na parter, ušao sam u koncert, i do kraja koncerta nisam izašao iz njega. Dakle u koncet, a ne na njega. I uglavnom dizao ruke, i žmirio, pjevušio, gegao se, pio.... Možda je zbilja 1989 trebalo biti tamo na vrijeme, kako vele tvrdokorni fanovi, ali kad se za vrijeme Where is my mind na stageu u pozadini ukazalo crveno svjetlo, a još dalje se jasno vidjela vizura osvjetljene katedrale, nekako sam pomislio da se baš u tom međuprostoru u kojima smo ja i Zagreb podijelili toliko zajedničkih priča, upravo događa još jedna uz Pixiese kao treću stranu tog trokuta . I bi to dobar osjećaj. Tu je taj prvi trenutak koji posvećujem stanovitoj osobi. Mislim, svi trenuci koje ikako možete s nekim dijeliti su dobraa stvar, čak kad i ovako trapavo to izgleda a posteriori na blogu. S tim osjećajem, pun energije i razgaljen, izašao sam u Zagrebačku noć i osjećao se sjano. Trebao je to biti kraj jedne inače odlične (koncertne) sezone... Ali srećom po mene, ispalo je da to nije sve. Naime iako je sve mirisalo na to da će Pixiesi biti klimaks, dogodili su mi se The Who u austrijskom mjestu St.Polten(klasni mir i slične trice, ustajala žabokrečina). Bio sam tamo na nekom festivalu, na kojem sam osim njih uspio čuti Gary Moorea i vidjeti Billy Idola, i put je bio jako zanimljiv, no ne da mi se nekako o tome pisati. Uglavnom, kad sam imao 15 godina, te otvorenih ušiju ulazio u svijet muzike, odnekud je doprla rečenica da su The Who najbolji koncertni bend na svijetu. I začudo, nitko je nikad nije pokušao osporoti. Samo što ja nikad nisam upoznao nekoga ko bi bio na koncertu The Who, da mi to zasita potvrdi, bez obzira što je svaki njihov koncertni zapis bio briljantan. I uglavnom, kao što reče Dmj na forumu, da-The Who jesu najbolji koncertni bend na svijetu. I da opet citiram malo njega, ako mi je za Pixiese trebala stvar i pol, za The Who su mi trebale dvije sekunde sve dok Pete nije iz svog klasičnog helikoptera napravio prvih par taktova na I Can`t explainda potpuno uronim na koncert. Istina, ostala su samo njih dvojica Daltrey i Towsend , i koliko god prateći bend sjajno odradio svoj posao(pogotovo Starkey junior odnosno sin Ringo Starra) tek samo mogu zamisliti kako je to nekad bilo u punom sastavu. No i ovako je bilo fantastično, da -Pete je radio helikoptere, Roger vitlao mikrofon okolo, baš kao u stara vremena, i stvarno je izgledalo kao da bi vrlo lako mogao nekom na stageu i publici odletiti u glavu. Ali nije, stare fore su najbolje. Zvučali su moćno, bučno, sjajno i enrgično. Zvučali su baš kao The Who, točno onako možete zamisliti najbolji koncertni bend na svijetu iz mitskih priča. Bez obzira na sad već njihovih preko 6 banki. Negdje dok su svirali Behind the blue eyes, nalazi se drugi trenutak koji posvećujem toj osobi, iz jednostavnog razloga jer sam onda mislio na nju,i bilo mije sjajno, a to je sasvim dosta, zar ne. U jednom drugom trenutku, reflektor je iz mraka obasjao Daltreya uoči početka pjesme , a on je zauzeo onu svoju klasičnu pozu( a sačuvao je liniju kao i Pete, pa je onako u mraku stvarno izgledao kao nekad), kao u Tommyju, i ja sam zaključio da nikad nije kasno prisustvovati klasičnim mjestima rock mitologije. Dapače, vjerojatno sam se osjećao ko šiparica, iako ajde, vrištao nisam. Ali da sam koncert odradio u polutransu, bez obzira što sam dehidrirao, jesam. I...  ... zapravo, nema puno toga što bih vam dalje trebao reći jer ovo nije bilo zamišljeno kao, ne daj bože, recenzija. Zagrebački koncert Pixiesa na Šalati sigurno nije bio njihov najbolji, kao što sigurno The Who nisu sad imali svoj vrhunac. Ali who cares, meni je bilo drago što sam bio na njima ovdje i sada(ili tamo i onda kako uzmete), i što je ostalo par trenutaka i slika koji vam se u tim malim magičnim monetima odvrte u glavi, te mogu imati nešto puno više od suhoparne činjenice da sam u životu vidio te bendove... A takvi se trenuci ako ništa drugo, uvijek na neki način mogu nekome posvetiti, zar ne? |
Ugašeni dijamant
- 09:15 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
....  Vjeruj mi moja je želja jedina , da se vinim putem visina, i da tamo gore visoko sagorim kao meteor. Najizlizanija teza o genijalnosti je da ona uvijek graniči s ludošću. U slučaju Syda Barreta, vrlo je malo argumenata kojima joj možemo proturiječiti. Barettova kreativna zvijezda zasjala je davno, prije kojih skoro 40 godina i( još malo frazeologije tako prokleto pogodne u in memoriam tonu), ostavila dubok i vječni trag , barem nama koji utvaramo da nam glazba toliko znači. A onda se još brže i ugasila. Neću puno o tome, ionako se u toj priči sve zna, a možete naći nešto i na apartzykovom blogu. Ali eto, u svom zadnjem postu Nobody Home jednom sam spomenuo glavnog junaka filma The Wall Pinka kojemu u jednoj sceni dogorijeva cigareta između prstiju, dok nepomično sjedi obrijane glave i obrva. Gledao sam opet dokumentarac o Barretu nakon što sam čuo vijest o njegovoj smrti, gdje Waters spominje da je ta scena inspirirana pravim događajem. Čiji je glavni protagonist bio naravno sam Syd. I eto čovjek umre dva tri dana nakon objave mog posta. Što bio bio život da nije niz takvih malih koincidencija.  Ono što je zanimljivo, da ako je netko u povijesti rock glazbe, koja obiluje nesretnim i neshvaćenim figurama, bio otjelovljenje samoće (koje sam se u prošlom postu stalno doticao), onda je to Barret definitivno. Jer Morrison, Hendrix i još neke rock ikone su umrle na vrijeme(shvatiti ovo na vrijeme kao ironiju s odmakom, ili kao što reče moja pokojna baka-čovjek snuje a bog određuje) pa time sebi otvorili mjesto u mitologiji 20. stoljeća kao ekspresno izgorjela ali ipak vječna i drska mladost . Iako je Barret bio zagonetna figura i oko njega su se plele mnoge legende, ipak je na kraju ostao upamćen samo kao netko tko se dokraja povukao u sebe i u miran život u predgrađu. I pritom drastično promijenio fizionomiju. Tko zna što se u tih trideset i kusur godina zbivalo u toj glavi, sve ono čega se nagutao u mlađem dobu sigurno mu je zasigurno zauvijek promijenilo percepciju i vjerojatno trajno naškodilo. A opet, tko će ga znati, ne želimo li ponekad svi zauvijek pobjeći od svega, i sakriti se u neku svoju vlastitu ljušturu? Možda je samo vidio svijet onakvim kakvim on zaista jest i to mu se nije sviđalo. Krhka biljka. Ko što reče dmj svi smo se nekako nadali da će ta ljuštura jednog nesumnjivog genijlaca kad tad biti malo probijena, i da će jednom možda napraviti neki začudni comeback. Ali nije. Ostao je u svom svijetu na svoj način do kraja, ne zato da bi iznova potvrdio nemilosrdnu tezu s početka, nego iz razloga koje zna samo on, i bar sad kad je izgubljeni sjaj njegovih očiju i fizički nestao, ti razlozi više i nisu bitni. A u krajnjoj liniji i u tom kratkom bljesku s početka, ostavio je dovoljno toga, puno više nego mnogi koji se s životom suočavaju otvorenije i borbenije. Goodbye Syd, mira će sad konačno biti dovoljno.. |
Nobody home
- 23:22 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
 Čudno, koliko god dmj rogoborio protiv engleskih naslova postova, meni se pak čini da ih ja stalno upotrebljavam. A to je zapravo zato što se najčešće referiram, svjesno ili nesvjesno, na neku pjesmu koja mi tog trenutaka padne na pamet vezana uz tekst koji pišem, a ta pjesma je, eto, najčešće na engleštini. Jebi ga, opća popkulturalna mjesta. Anyway(eto), već par dana mi se vrti po glavi ta stvar iz naslova od Pink Floyda sa albuma The Wall. Vjerojatno s nekim razlogom, ako smatramo da nam podsvijest izvlači pjesme s iz nekog našeg skladišta važnih pjesama, jer želi nešto reći onom svjesnom dijelu našeg bića. Prije nego što u igru ubacim Junga i Freuda (a neću bez panike) evo teksta pjesme(koji je bez melodije kao glas bez lica)... I got a little black book with my poems in. Got a bag, got a toothbrush and a comb. When I'm a good dog they sometimes throw me a bone. I got elastic bands keeping my shoes on. Got those swollen hands blues. Got thirteen channels of shit on the TV to choose from. I got electric light, And I got second sight. Got amazing powers of observation. And that is how I know, When I try to get through, On the telephone to you, There'll be nobody home. I got the obligatory Hendrix perm, And the inevitable pinhole burns, All down the front of my favorite satin shirt. I got nicotine stains on my fingers. I got a silver spoon on a chain. Got a grand piano to prop up my mortal remains. I've got wild, staring eyes. And I got a strong urge to fly, But I got nowhere to fly to ...fly to... fly to... fly to. Ooooo Babe, When I pick up the phone, There's still nobody home. I got a pair of Gohill boots, And I got fading roots Da, i got fading roots,...zanimljivo The Wall mi je bio u adolescentskoj dobi vjerojatno omiljena ploča, ili barem ona koju sam najviše puta slušao. Zapravo nije ni čudno, album je prilično postpubertetski orijentiran, i iako govori zapravo o autodestruktivnosti rock zvijezde koja vlastitu traumu iz prošlosti pretvara u opće ludilo(ajde otprilike tako nekako, ima tu hrpa referenci na fašizam, Britaniju, ratne traume...bla bla ko je gledo slušao, zna)ipak najviše govori o Watersovom (koji je autor svog materijala) odrastanju uz mamu, bez oca koji je poginuo u ratu i vlastitoj otuđenosti i sukobu s autoritetima, što ga prati od djetinjstva, i čega se nije riješio ni statusom rock zvijezde. U samom filmu Watersov alter ego Pink(u interpretacija Boba Geldofa), za vrijeme ove stvari sjedi sam u hotelskoj sobi, obrijane glave i obrva puši i bulji u prazno, i s vremena na vrijeme podigne slušalicu i zove...već nekoga... Kakogod, nije mi bila namjera osvrtati se na film, nego na baš tu pjesmu koja meni funkcionira i van cjeline. Zanimljivo,The Wall dugo nisam slušao, a Nobody home, koju će malo ko navesti kao udarnu stvar sa albuma, mi se stalno vrzma po glavi. Možda zbog samog naslova, i zbog onog puberteskog straha da nam se druge strane žice neće javiti nitko. (Imaju i Kraftwerk sličnu pjesmu, na drugi način, imena Telephone Call.) Nekako je to onaj creepy osjećaj da baš trebate nekog za razgovor, a s druge strane telefon žalobno odzvanja u praznoj sobi. Možda smo izumom mobitela pomalo i izgubili taj osjećaj, jer danas kad nam se na nitko ne javlja uvjereni smo da je to ili namjerno ili da je u čovjek u frci. Nitko ne misli na praznu sobu, i tužan osjećaj uzaludnosti zvanja svakih pet minuta jer eto, zapravo nikoga nema ko bi se u toj prostoriji mogao javiti. A možda i zbog tog nabrajanja u pjesmi sitnica koje glavni lik posjeduje, i osjećaja da ulaziš u godine u kojima u svojoj životnoj sobi osim njih, a one te uglavnom podsjećaju na prošlost i na one osobe koje si nekad ti bio, nemaš zapravo ništa. Ili nikoga. To je vrlo varljiv i tanak osjećaj, i u svakom slučaju znaš da nije do kraja istinit, ali ne pomaže, koliko god znao da si ipak okružen s nekim ljudima do kojih ti je stalo, te materijalne stvari oko tebe te zapravo ponekad zatvore u još veću samoću. Bez obzira što nekad pomažu. Ko zna, kad je Ribafish predložio meni i dmju da napravimo one izmišljene dnevnike članova Franz Ferdinanda, možda sam ja namjerno izabrao lik usamljenog rokera s želučanim tegobama, pri čemu sam sasvim sigurno koristio obrazac Kurt Cobaina, a možda su mi nesvjesno pali na pamet i taj Pink iz The Walla kao i Bowiejev svemirac iz filma "Čovjek koji je pao na zemlju", kojeg sam btw. nedavno baš poželio ponovo pogledati, i zamolio frenda koji ima vrhunsku kolekciju filmova da mi ga snimi. Svemirac na tuđoj planeti, pa rock zvijezda, kud ćeš veće paradigme usamljenosti. Očigledno tako se asocijacije nadovezuju jedna na drugu... ne moraš biti rock zvijezda zamorena turnejom, dovoljno da si muškarac u srednjim tridesetim(eh), da zapravo shvatiš da taj pubertetski strah od samoće nikad ne prolazi. Zapravo vremenom samo sagradimo više, jače i neprobojnije zidove oko sebe, ali onaj strah da neće biti nikoga s druge strane žice malo kada prolazi. Čudno, sad je ovo ispao post o usamljenosti, a nije trebao biti. Čak dapače moja asocijacija na tu pjesmu i nije toliko usamljenost, te paradoksalno, čak se i ne osjećam loše kad ju pjevušim. Možda mi je zato podsvijest i izvlači van. Stvar je jednostavna- i ja kao i svi imam svoje krize , koje se javlju peridiočno , i sasvim su normalne u ovakvom svijetu i za muškarca moje dobi i guess. Preispitivanja da li sam postigao dovoljno u životu, što će biti dalje, kao i naravno i odnosi s drugim ljudima, porodicom i nedoumice kamo ćeme budućnost odvesti, te koliko je od moje budućnosti već postalo prošlost. S nekim stvarima sam načistu, s nekim nisam, život je ionako jebeno preslagivanje lego kockica u glavi. Neke bi stvari trebalo riješiti, nekih se demona otarasiti, a u nekim postupcima biti malo odlučniji. Ništa epohalno, uz egzistencijalne probleme uz koje smo svi naravno osuđeni živjeti, i razmišljanje kako ću u ovom svijetu surovog i sirovog kapitala, živjeti cijeli život uz kredit. I s kim... I to je uglavnom to. U The Wallu se između ostalog govori o odsutnosti oca kao figure koja simbolizira autoritet koji ti treba dati odgovor na životna pitanja. U muškom svijetu uvijek je najteži trenutak spoznaja kad ti sam shvatiš da si ti zapravo taj, koji sad mora davati odgovore, i sam sebi i reći ću pretenciozno, pomoći ih naći onim važnim osobama oko sebe za koje si uvijek pomalo odgovoran, kolko god to biblijski zvučalo. Pa bili ti odgovori i krivi, treba ih sam naći. I otuda onda taj strah da ću ponekad poželjeti dignuti slušalicu i upitati nekoga s druge strane radim li ja to ispravno,i možda ga zamoliti da mi kaže kako mi sve ide. A umjesto odgovora dobiti samo zvuk signala na koji se nitko ne javlja. Jer kakogod, nekako je lakše znati da bi negdje mogla postojati soba u kojoj telefon neće zvoniti uzalud... And I got a strong urge to fly, But I got nowhere to fly to ...fly to... fly to... fly to. |
Once in the lifetime ili kako je basist Franz Ferdinanda Bob Hardy vidio Zagreb
- 23:28 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
|
Eksluzivni dnevnik članova Franza Ferdinad nakon posjete vašem lijepom gradu Ovdje Bob Hardy basist , a viđenje druga dva člana benda na zdenkovom kulturnom kombiju i dnevniku tate Gazdu ne šljivimo Ne znam zašto volim nositi ovu jebenu mornarsku majicu. Svaki put kad ju obučem, taj moj usrani želudac me počne klati, iako ruku na srce kolje me nekad i kad ju nemam na sebi. Sranje, mislim da bih trebao krenuti, još sat vremena dremke bi mi dobro došlo, ali obećali smo nekakvu light svirku na nekom radiu uoči koncerta..di smo ono uopće , ehm Zagreb, dobro hotelska soba nije loša... Pičku materinu i te želučane tegobe, morao bi prestati gutati te jebene nanbutale...zbilja čemu ova mornarska majica, moram promijeniti imidž. Možda nešto crno....  Na onom radiu bilo simpatično, pomalo dolazim sebi, trebam kavu, djevojke su im zgodne... Nije loše vrijeme, tko zna kako je tijekom cijele godine, grad mi se iz auta učinio ok. Mada nekako nemam volje danas, mislio sam fotkati ono veliko kazalište,ali nekako mi se učinilo besmislenim izlaziti iz auta...netko iz pratnje je spomenuo nekakve opasne šiljke kraj te zgrade.. . Dobro samo da mi taj želudac opet večeras ne proradi, čini mi se da bi mogao izdržati cijelu svirku bez problema. Doimaju se kao simpatični ljudi...iako bi večeras tako rado ostao u sobi šaltati progame. Mada jebo šaltanje programa, jesam se zato počeo baviti ovim? Možda bolje i da prestanem na vrijeme, završit ću ko Bowie s krvlju ispod nosnica i umrljanim hotelskim plahtama. Svemirac, jebote... A opet, čovo i dalje svira... Prostor mi se ne čini loš, koji je to kurac, klizalište? Imamo li mi u Škotskoj klizališta? Mislim postoji onaj sport s metlama na ledu ali...pojma nemam...nikad me to nije interesiralo. Ona mala koja donosi piće je zgodna, čak sam si mrknuo pivu. Jebo želudac. Šteta što nisam pogledao ono kazalište, lijen sam ko kurac. Trebalo bi mi nešto i ostati od tih putovanja, ovako... Prednost ove mornarske majice, što se u njoj manje znojim...no čini mi se da ima ljudi dosta. Ajd dobro, valjda su ok, i ona mala se lijepo smiješi... Sutra neću jesti ništa teško...evo ga da počinje, jen dva... Ugase se svijetla i moj bend svirku opiči... Lijep grad, samo da mi se tako ne spava, snimiti ću kazalište sutra...morao bi...morao bi riješiti i tih glupih tableta...bože kako sam umoran... |