| < | srpanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na
vonsmile@gmail.com
Discover Gabon
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke
Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.
..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa
Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht
Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie
 Čudno, koliko god dmj rogoborio protiv engleskih naslova postova, meni se pak čini da ih ja stalno upotrebljavam. A to je zapravo zato što se najčešće referiram, svjesno ili nesvjesno, na neku pjesmu koja mi tog trenutaka padne na pamet vezana uz tekst koji pišem, a ta pjesma je, eto, najčešće na engleštini. Jebi ga, opća popkulturalna mjesta. Anyway(eto), već par dana mi se vrti po glavi ta stvar iz naslova od Pink Floyda sa albuma The Wall. Vjerojatno s nekim razlogom, ako smatramo da nam podsvijest izvlači pjesme s iz nekog našeg skladišta važnih pjesama, jer želi nešto reći onom svjesnom dijelu našeg bića. Prije nego što u igru ubacim Junga i Freuda (a neću bez panike) evo teksta pjesme(koji je bez melodije kao glas bez lica)... I got a little black book with my poems in. Got a bag, got a toothbrush and a comb. When I'm a good dog they sometimes throw me a bone. I got elastic bands keeping my shoes on. Got those swollen hands blues. Got thirteen channels of shit on the TV to choose from. I got electric light, And I got second sight. Got amazing powers of observation. And that is how I know, When I try to get through, On the telephone to you, There'll be nobody home. I got the obligatory Hendrix perm, And the inevitable pinhole burns, All down the front of my favorite satin shirt. I got nicotine stains on my fingers. I got a silver spoon on a chain. Got a grand piano to prop up my mortal remains. I've got wild, staring eyes. And I got a strong urge to fly, But I got nowhere to fly to ...fly to... fly to... fly to. Ooooo Babe, When I pick up the phone, There's still nobody home. I got a pair of Gohill boots, And I got fading roots Da, i got fading roots,...zanimljivo The Wall mi je bio u adolescentskoj dobi vjerojatno omiljena ploča, ili barem ona koju sam najviše puta slušao. Zapravo nije ni čudno, album je prilično postpubertetski orijentiran, i iako govori zapravo o autodestruktivnosti rock zvijezde koja vlastitu traumu iz prošlosti pretvara u opće ludilo(ajde otprilike tako nekako, ima tu hrpa referenci na fašizam, Britaniju, ratne traume...bla bla ko je gledo slušao, zna)ipak najviše govori o Watersovom (koji je autor svog materijala) odrastanju uz mamu, bez oca koji je poginuo u ratu i vlastitoj otuđenosti i sukobu s autoritetima, što ga prati od djetinjstva, i čega se nije riješio ni statusom rock zvijezde. U samom filmu Watersov alter ego Pink(u interpretacija Boba Geldofa), za vrijeme ove stvari sjedi sam u hotelskoj sobi, obrijane glave i obrva puši i bulji u prazno, i s vremena na vrijeme podigne slušalicu i zove...već nekoga... Kakogod, nije mi bila namjera osvrtati se na film, nego na baš tu pjesmu koja meni funkcionira i van cjeline. Zanimljivo,The Wall dugo nisam slušao, a Nobody home, koju će malo ko navesti kao udarnu stvar sa albuma, mi se stalno vrzma po glavi. Možda zbog samog naslova, i zbog onog puberteskog straha da nam se druge strane žice neće javiti nitko. (Imaju i Kraftwerk sličnu pjesmu, na drugi način, imena Telephone Call.) Nekako je to onaj creepy osjećaj da baš trebate nekog za razgovor, a s druge strane telefon žalobno odzvanja u praznoj sobi. Možda smo izumom mobitela pomalo i izgubili taj osjećaj, jer danas kad nam se na nitko ne javlja uvjereni smo da je to ili namjerno ili da je u čovjek u frci. Nitko ne misli na praznu sobu, i tužan osjećaj uzaludnosti zvanja svakih pet minuta jer eto, zapravo nikoga nema ko bi se u toj prostoriji mogao javiti. A možda i zbog tog nabrajanja u pjesmi sitnica koje glavni lik posjeduje, i osjećaja da ulaziš u godine u kojima u svojoj životnoj sobi osim njih, a one te uglavnom podsjećaju na prošlost i na one osobe koje si nekad ti bio, nemaš zapravo ništa. Ili nikoga. To je vrlo varljiv i tanak osjećaj, i u svakom slučaju znaš da nije do kraja istinit, ali ne pomaže, koliko god znao da si ipak okružen s nekim ljudima do kojih ti je stalo, te materijalne stvari oko tebe te zapravo ponekad zatvore u još veću samoću. Bez obzira što nekad pomažu. Ko zna, kad je Ribafish predložio meni i dmju da napravimo one izmišljene dnevnike članova Franz Ferdinanda, možda sam ja namjerno izabrao lik usamljenog rokera s želučanim tegobama, pri čemu sam sasvim sigurno koristio obrazac Kurt Cobaina, a možda su mi nesvjesno pali na pamet i taj Pink iz The Walla kao i Bowiejev svemirac iz filma "Čovjek koji je pao na zemlju", kojeg sam btw. nedavno baš poželio ponovo pogledati, i zamolio frenda koji ima vrhunsku kolekciju filmova da mi ga snimi. Svemirac na tuđoj planeti, pa rock zvijezda, kud ćeš veće paradigme usamljenosti. Očigledno tako se asocijacije nadovezuju jedna na drugu... ne moraš biti rock zvijezda zamorena turnejom, dovoljno da si muškarac u srednjim tridesetim(eh), da zapravo shvatiš da taj pubertetski strah od samoće nikad ne prolazi. Zapravo vremenom samo sagradimo više, jače i neprobojnije zidove oko sebe, ali onaj strah da neće biti nikoga s druge strane žice malo kada prolazi. Čudno, sad je ovo ispao post o usamljenosti, a nije trebao biti. Čak dapače moja asocijacija na tu pjesmu i nije toliko usamljenost, te paradoksalno, čak se i ne osjećam loše kad ju pjevušim. Možda mi je zato podsvijest i izvlači van. Stvar je jednostavna- i ja kao i svi imam svoje krize , koje se javlju peridiočno , i sasvim su normalne u ovakvom svijetu i za muškarca moje dobi i guess. Preispitivanja da li sam postigao dovoljno u životu, što će biti dalje, kao i naravno i odnosi s drugim ljudima, porodicom i nedoumice kamo ćeme budućnost odvesti, te koliko je od moje budućnosti već postalo prošlost. S nekim stvarima sam načistu, s nekim nisam, život je ionako jebeno preslagivanje lego kockica u glavi. Neke bi stvari trebalo riješiti, nekih se demona otarasiti, a u nekim postupcima biti malo odlučniji. Ništa epohalno, uz egzistencijalne probleme uz koje smo svi naravno osuđeni živjeti, i razmišljanje kako ću u ovom svijetu surovog i sirovog kapitala, živjeti cijeli život uz kredit. I s kim... I to je uglavnom to. U The Wallu se između ostalog govori o odsutnosti oca kao figure koja simbolizira autoritet koji ti treba dati odgovor na životna pitanja. U muškom svijetu uvijek je najteži trenutak spoznaja kad ti sam shvatiš da si ti zapravo taj, koji sad mora davati odgovore, i sam sebi i reći ću pretenciozno, pomoći ih naći onim važnim osobama oko sebe za koje si uvijek pomalo odgovoran, kolko god to biblijski zvučalo. Pa bili ti odgovori i krivi, treba ih sam naći. I otuda onda taj strah da ću ponekad poželjeti dignuti slušalicu i upitati nekoga s druge strane radim li ja to ispravno,i možda ga zamoliti da mi kaže kako mi sve ide. A umjesto odgovora dobiti samo zvuk signala na koji se nitko ne javlja. Jer kakogod, nekako je lakše znati da bi negdje mogla postojati soba u kojoj telefon neće zvoniti uzalud... And I got a strong urge to fly, But I got nowhere to fly to ...fly to... fly to... fly to. |