Marketing
Stare fore su najbolje(i nekoliko magičnih momenata)
Ovaj post je trebao biti posvećen jednoj osobi. Ali na kraju neće biti, bez obzira što sam joj to čak i obećao, jednostavno zato jer joj posvećujem dva trenutka o kojima se u postu govori. Trenuci su ljepši od cijelih priča, uglavnom....
I tako. Koncertna sezona je završena na najbolji mogući način.
O koncertu Pixiesa sve ste već uglavnom čuli , nekako je već pomalo i zaboravljen. Dragaš je po običaju nešto kenjao, nekima se i nije dopao, ali većini ljudi koje znam bilo je sjajno. Kakogod bilo na koncertu sam sreo gomilu ljudi iz my generation (a o autorima iz te pjesme i njihovoj generaciji nešto kasnije) i jednostavno bilo je lijepo osjetiti jednu posebnu vibru koja se na Šalati lagano širila tu večer. Nešto kao iz Dedićevog stiha-Zagreb se povećao , Zagreb se smanjio.
Što se Zagreba i Pixiesa tiče, oni se odavno vole javno(barem jednosmjerno). Ima ona sad već mitska priča o legendarnom koncertu u Kulušiću iz 1989, na kojem je valjda "bila" većina od ljudi od ovih par hiljada koji su sad bili na Šalati(ili bar ispred Kulušića). Naravno Kulušić ih prima oko 800. Eto ja priznajem da nisam bio, i ne zato jer sam bio premlad(šmrc) nego sam bio u JNA, a i da nisam, nisam siguran jel bi išao, jer eto mea culpa nisam još onda otkrio Pixiese.
Nema veze ove 2006, otprilike na drugoj stvari koncerta, kad sam dobio pivu i smjestio se na parter, ušao sam u koncert, i do kraja koncerta nisam izašao iz njega. Dakle u koncet, a ne na njega. I uglavnom dizao ruke, i žmirio, pjevušio, gegao se, pio....
Možda je zbilja 1989 trebalo biti tamo na vrijeme, kako vele tvrdokorni fanovi, ali kad se za vrijeme Where is my mind na stageu u pozadini ukazalo crveno svjetlo, a još dalje se jasno vidjela vizura osvjetljene katedrale, nekako sam pomislio da se baš u tom međuprostoru u kojima smo ja i Zagreb podijelili toliko zajedničkih priča, upravo događa još jedna uz Pixiese kao treću stranu tog trokuta . I bi to dobar osjećaj. Tu je taj prvi trenutak koji posvećujem stanovitoj osobi. Mislim, svi trenuci koje ikako možete s nekim dijeliti su dobraa stvar, čak kad i ovako trapavo to izgleda a posteriori na blogu. S tim osjećajem, pun energije i razgaljen, izašao sam u Zagrebačku noć i osjećao se sjano. Trebao je to biti kraj jedne inače odlične (koncertne) sezone...
Ali srećom po mene, ispalo je da to nije sve. Naime iako je sve mirisalo na to da će Pixiesi biti klimaks, dogodili su mi se The Who u austrijskom mjestu St.Polten(klasni mir i slične trice, ustajala žabokrečina). Bio sam tamo na nekom festivalu, na kojem sam osim njih uspio čuti Gary Moorea i vidjeti Billy Idola, i put je bio jako zanimljiv, no ne da mi se nekako o tome pisati.
Uglavnom, kad sam imao 15 godina, te otvorenih ušiju ulazio u svijet muzike, odnekud je doprla rečenica da su The Who najbolji koncertni bend na svijetu. I začudo, nitko je nikad nije pokušao osporoti. Samo što ja nikad nisam upoznao nekoga ko bi bio na koncertu The Who, da mi to zasita potvrdi, bez obzira što je svaki njihov koncertni zapis bio briljantan.
I uglavnom, kao što reče Dmj na forumu, da-The Who jesu najbolji koncertni bend na svijetu. I da opet citiram malo njega, ako mi je za Pixiese trebala stvar i pol, za The Who su mi trebale dvije sekunde sve dok Pete nije iz svog klasičnog helikoptera napravio prvih par taktova na I Can`t explainda potpuno uronim na koncert. Istina, ostala su samo njih dvojica Daltrey i Towsend , i koliko god prateći bend sjajno odradio svoj posao(pogotovo Starkey junior odnosno sin Ringo Starra) tek samo mogu zamisliti kako je to nekad bilo u punom sastavu. No i ovako je bilo fantastično, da -Pete je radio helikoptere, Roger vitlao mikrofon okolo, baš kao u stara vremena, i stvarno je izgledalo kao da bi vrlo lako mogao nekom na stageu i publici odletiti u glavu. Ali nije, stare fore su najbolje. Zvučali su moćno, bučno, sjajno i enrgično. Zvučali su baš kao The Who, točno onako možete zamisliti najbolji koncertni bend na svijetu iz mitskih priča. Bez obzira na sad već njihovih preko 6 banki.
Negdje dok su svirali Behind the blue eyes, nalazi se drugi trenutak koji posvećujem toj osobi, iz jednostavnog razloga jer sam onda mislio na nju,i bilo mije sjajno, a to je sasvim dosta, zar ne.
U jednom drugom trenutku, reflektor je iz mraka obasjao Daltreya uoči početka pjesme , a on je zauzeo onu svoju klasičnu pozu( a sačuvao je liniju kao i Pete, pa je onako u mraku stvarno izgledao kao nekad), kao u Tommyju, i ja sam zaključio da nikad nije kasno prisustvovati klasičnim mjestima rock mitologije. Dapače, vjerojatno sam se osjećao ko šiparica, iako ajde, vrištao nisam. Ali da sam koncert odradio u polutransu, bez obzira što sam dehidrirao, jesam. I...
... zapravo, nema puno toga što bih vam dalje trebao reći jer ovo nije bilo zamišljeno kao, ne daj bože, recenzija.
Zagrebački koncert Pixiesa na Šalati sigurno nije bio njihov najbolji, kao što sigurno The Who nisu sad imali svoj vrhunac. Ali who cares, meni je bilo drago što sam bio na njima ovdje i sada(ili tamo i onda kako uzmete), i što je ostalo par trenutaka i slika koji vam se u tim malim magičnim monetima odvrte u glavi, te mogu imati nešto puno više od suhoparne činjenice da sam u životu vidio te bendove...
A takvi se trenuci ako ništa drugo, uvijek na neki način mogu nekome posvetiti, zar ne?
Post je objavljen 24.07.2006. u 22:25 sati.