Marketing
Ugašeni dijamant
.... 
Vjeruj mi moja je želja jedina , da se vinim putem visina, i da tamo gore visoko sagorim kao meteor.
Najizlizanija teza o genijalnosti je da ona uvijek graniči s ludošću. U slučaju Syda Barreta, vrlo je malo argumenata kojima joj možemo proturiječiti. Barettova kreativna zvijezda zasjala je davno, prije kojih skoro 40 godina i( još malo frazeologije tako prokleto pogodne u in memoriam tonu), ostavila dubok i vječni trag , barem nama koji utvaramo da nam glazba toliko znači. A onda se još brže i ugasila. Neću puno o tome, ionako se u toj priči sve zna, a možete naći nešto i na apartzykovom blogu.
Ali eto, u svom zadnjem postu Nobody Home jednom sam spomenuo glavnog junaka filma The Wall Pinka kojemu u jednoj sceni dogorijeva cigareta između prstiju, dok nepomično sjedi obrijane glave i obrva. Gledao sam opet dokumentarac o Barretu nakon što sam čuo vijest o njegovoj smrti, gdje Waters spominje da je ta scena inspirirana pravim događajem. Čiji je glavni protagonist bio naravno sam Syd. I eto čovjek umre dva tri dana nakon objave mog posta. Što bio bio život da nije niz takvih malih koincidencija.
Ono što je zanimljivo, da ako je netko u povijesti rock glazbe, koja obiluje nesretnim i neshvaćenim figurama, bio otjelovljenje samoće (koje sam se u prošlom postu stalno doticao), onda je to Barret definitivno. Jer Morrison, Hendrix i još neke rock ikone su umrle na vrijeme(shvatiti ovo na vrijeme kao ironiju s odmakom, ili kao što reče moja pokojna baka-čovjek snuje a bog određuje) pa time sebi otvorili mjesto u mitologiji 20. stoljeća kao ekspresno izgorjela ali ipak vječna i drska mladost . Iako je Barret bio zagonetna figura i oko njega su se plele mnoge legende, ipak je na kraju ostao upamćen samo kao netko tko se dokraja povukao u sebe i u miran život u predgrađu. I pritom drastično promijenio fizionomiju. Tko zna što se u tih trideset i kusur godina zbivalo u toj glavi, sve ono čega se nagutao u mlađem dobu sigurno mu je zasigurno zauvijek promijenilo percepciju i vjerojatno trajno naškodilo. A opet, tko će ga znati, ne želimo li ponekad svi zauvijek pobjeći od svega, i sakriti se u neku svoju vlastitu ljušturu? Možda je samo vidio svijet onakvim kakvim on zaista jest i to mu se nije sviđalo. Krhka biljka. Ko što reče dmj svi smo se nekako nadali da će ta ljuštura jednog nesumnjivog genijlaca kad tad biti malo probijena, i da će jednom možda napraviti neki začudni comeback. Ali nije. Ostao je u svom svijetu na svoj način do kraja, ne zato da bi iznova potvrdio nemilosrdnu tezu s početka, nego iz razloga koje zna samo on, i bar sad kad je izgubljeni sjaj njegovih očiju i fizički nestao, ti razlozi više i nisu bitni.
A u krajnjoj liniji i u tom kratkom bljesku s početka, ostavio je dovoljno toga, puno više nego mnogi koji se s životom suočavaju otvorenije i borbenije. Goodbye Syd, mira će sad konačno biti dovoljno..
Post je objavljen 15.07.2006. u 09:15 sati.