Svijet u boci

<	veljača, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28

Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.

Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na

vonsmile@gmail.com

Image Hosted by ImageShack.us

Discover Gabon

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke

Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.

..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa

Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.

Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović

Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht

Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie

Svijet u boci

25.02.2006., subota

Što je to Amerika ikad donijela svijetu?

Također kopija strmeknutog posta bez vaših cijenjenih komentara...izem ti tehniku

To me pitao jedan tikvan neki dan. E jebo ga ,ti...

U početnoj sceni u Von Trierovih Breaking the Waves kada nekakav vjerski starješina zabitog mjesta u Škotskoj, u kojem vlada neka najzadrtija protestantska sekata prekori glavnu junakinju koja se želi udati za nekog i[I]zvana[/I] sa upitom "Što su ikada dobro stranci donijeli u naše mjesto?" ona bez razmišljanja odgovori sa onim nemogućim skandinavskom naglaskom.
"Their music"

Eto tako i ja odgovaram na pitanje iz naslova uz foto kolaž. Negdje na početku bješe...

Zato što najtužnija Goodnight Irene , zapravo uopće nije tužna. Jednom sam obećao, da ako ću ikad imati kćerku, nazvati je Irena. Irene su nekako rođene da budu sretnije od pjesama posvećenih njima.

Zato što je uzeo gitaru, popeo se na vrh vlaka,lunjao tom istom Amerikom koju je danas poularno mrziti, i pisao pjesme. Kad sam imao nekih deset godina gledao sam Ashbyjeve Puteve slave s David Carradineom u glavnom ulozi i izdržao opčinjen do kraja iako je film završavao kasno za jednog učenika trećeg razreda koji sutra treba u školu. Valjda me već onda zarazilo. Što je Amerika, ikad dala svijetu. Pih... This land is your land

Zato što je skužio Guthriea.Zato što Man gave name to all the animals in the begining long time ago. Dylan kao pjesnik, ok. Ali Dylan je , u prvom redu , komponirao više sjajnih pjesama nego itko ikad prije ii itko ikad poslije. I zato što je još uvijek tu, bez obzira jesu li se vremena promjenila ili ne.

Zato što sve prije ili kasnije završi u bluesu. One bourbon, one scoth, one beer. I zato što sam uz njega otkrio waterfront.

Zbog tajne skrivene u Candynoj sobi. Zbog te tajne duge 2 minute i 45 sekundi samoća na rubu grada je uvijek malo podnišljivija.

Zato što je KKK took my baby away paradigma dobre rock pjesme. O bože, kako to nadmeno zvuči. Zapravo zato što mogu dignuti ruku na njihove pjesme i glasno pjevati....

Ne znam da li je ikad ijedan muškarac stvarao s tolikom snagom i moći kao što je Patti izgarala za svoje pjesme i izgara, srećom, još uvijek.

Zato što nam je dao razlog da volimo američku himnu. Zato jer oni zvuci koji iz njegove gitare nadolaze iza nje u nastupu na Woodstocku , dopiru iz neke druge galaksije. Zbog Burning of the midnight lamp , u kojoj je jedan stih Dragoslav Andrić u Stereo stihovima preveo kao "To je i više nego dosta, da čovek skoči s mosta".

Zato što će najbolji komadić New Yorka 13.03 bit u Ljubljani, a ja ću biti ondje. Perfect day.

Zato što je najbolji komadić Bostona već bio u Močvari i zato što nikad nisam plesao u lezbijskom baru ali sam svakako hoću jednom prilikom. Možda čak i kad odem u Ameriku.

to be continued...

Što je Amerika ikad dala svijetu, kaže ovaj. A što si dao ti jado kukavni.

- 21:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.02.2006., utorak

Kako umiru vojnici?

kopija izgubljenog posta u sveopcem padu sistema

Tko ju makar i jednom vidio ispred sebe uživo(ha ha smrt uživo, kako se zova ta stilska figura?), zna da nema ništa manje (sačuvaj me bože izraza ) glamuroznije i svečanije od umiranja i smrti. Smrt u ratu nije nikakva iznimka, au contraire još je hladnija i potpuno lišena ikakvog katarzičnog efekta. Samo golo nestajanje na krvav način. I naravno nema razlike u u načinu smrti bez obzira na kojoj ste strani.
Tako , kad vam jednom dopadne u ruke pročitajte Hrabalove Strogo kontrolirane vlakove, ne samo radi paralelnog umiranja Čeha i Nijemca na kraju, nego zato što je knjiga divna. A možete pogledati i Menzelov film, koji je snimljen po njoj, takve vam danas ionako više ne snimaju. No malo skrenuh s teme,no kad smo već kod filma, sad se vraćam na nju. Dakle, za razliku od pravog rata vojnikova smrt u filmu je toliko različita od vojske do vojske, rata do rata, i drugačijeg smisla i simbolike, ovisno već vojnika koje vojske metak pogađa. Osim , valjda, u prvih 30 minuta Spašavanja vojnika Ryana(ajde ako govorimo o visokobudžetnom filmu,ali ko još danas gleda korejske ratne filmove iz pedesetih?), u kojem je eto uspjelo Spielbergu ogoliti umiranje na ono što ono je- nasilno i jezivo umiranje. Iako je to poslije donekle upropastio patetičnim traganjem za smislom tih smrti. No, dosta mraka, ajmo se razvedrit uz načine na koje vojnici pojedinih vojski umiru filmski.

Američki vojnik-Nakon što ga pogodi metak, kratko zastane pogleda uprtog na nebo, na kojem ga već čekaju stepenice za Kanzas i drvenu izbu u kojoj je odrastao. U dvije sekunde padanja, s polublaženim izrazom lica, još nije svjestan kako bi uskoro rečenica "Toto, mislim da više nismo u Kanzasu", mogla postati istinita.

Američki vojnik u Vijetnamu-Uz egzistencijalni grč koji u sekundi shvaća besmislenost rata i drži se za rupu u prsima veličine Indije. Izraz lica govori "Prljavi hipici su ipak bili u pravu"

Crni američki vojnik u Vijetnamu-Uz povik "Fuck man pogodili me", držeći se za rupu na prsima veličine Indije, koja na njemu izgleda manja.

Vijetkongovac-Uz facijlni grč i neurotično dvadeset sekundi dugo trzanje glavom amo-tamo i ispuštanje nekakvih čudnih zvukova, efekte koji bi trebali govoriti da su ti Vijetnamci, bez obzira što ratuju za pravu stvar, zapravo malo čudni stvorovi.

Japanski vojnik- On se zapravo veseli smrti. Samo to iskazuje na japanski način. Uz čudne zvukove i facijalni grč naravno. Iako im je artikulacija krikova nešto mističnija i istančanija nego u Vijetnamaca te to govori da tu ima i malo religioznog momenta,koji nama baš nije jasan. Tako to izgleda nama, a Japancima to samo izgleda kao da jako boli..

Kamikaze-Tko zna,nikad ih nisu prikazali izbliza. Vjerovatno uz povik "umrite psi" i onda taj mističan, zadovoljan i ,zapravo,prilično glup izraz lica.

Talijanski vojnik- Ako kojim slučajem pogine, što je prilično nevjerojatno, onda uz 10-minutno plakanje i zazivanje mame dok se previja po podu. Gotovo da se od te boli može napravati libreto.

Vojnik Wermachta-Osjeti metak. Ne vjeruje 5 sekundi, stoji i bulji naprijed. Ponovo osjeti metak. Čeka još 3 sekunde i onda padne ko svijeća. Na podu se čudi još sekundu , uz završni kratki trzaj.

SS-ovac- S mržnjom u očima. Te plave oči ,ukočenog pogleda koje ostaju raširene, pa od njih ne možete uteći ni kad su mrtve, kao da vas i dalje prijekorno gledaju. Čak i je i trzaj malo odriješitiji od običnog Wermachtovca.

Francuski vojnik- Stvarno, kako zapravo umire francuski vojnik? Je li ikad igdje umro neki francuski vojnik? Makar i vichijevski. Oni što su ginuli u Alžiru su zapravo stranci zar ne? Zašto Camus o tome ništa nije nadrobio?

Ruski vojnik-Ruska duša ne ide baš tako lako iz tijela,u koje se tako nešto veliko jedva uvuklo. Ruski vojnik padne na koljena, stegne grudu zemlje koje brani i čeka da ga duša napusti, uz pjesmu. Potom se sruši beščujno, padajući na trbuh i zemlja mu se otkotrlja iz ruke...

Britanski vojnik"Charles, čini mi se da su me ti prokletnici pogodili. Ah čini se da će onaj čaj s Mary Ann biti ponovo odgođen. Pozdravi mi dečke iz Veprove glave. Pozdravi mi Britaniju. Ah, dosta sad moram umijeti". I padne mrtav.

Partizani- Ah nitko ne umire kao partizan. Uvijek okrenut prema suncu. Uvijek okrenut budućnosti. Gotovo kao da je zaljubljen. Katkad i samo katkad, uz blage halucinacije tipa-mama, partija i konji koje je jahao dok je bio mladi aktivist.

Domaći izdajnici- Oni umiru kao pičke. Brzo i uz grkljanje. Nekako to s pičkama i ide. Pička umire onako kako i živi, pičkasto.

O novim ratovima i novim filmovima, zasad,hvala ne bih. I jedno i drugo je grozno užasno, a i umiranja nisu nimalo nimalo zabvana ,osim ,možda u Smogovcima u ratu

Btw. Najboljim filmskim i vojničkim umiranjem, proglašena je pogibija njemačkog vojnika u filmu Željezni križ Sama Peckinpaha, u koj je smrtnosni pad odglumio naš čoek kaskader, jerbo se snimalo ovdje u vrijeme zlatnog doba Jadran filma. Eto ako išta znamo, onda je to kako treba pasti pokošen.

-

- 21:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.02.2006., nedjelja

Što nam , zapravo, pričaju biografije?

Eto, zahvaljući činjenici da sam na bolovanju i da moram ,ajme, mirovati, konačno mi se ukazala prilika da zgotivim neke knjige koje započeh čitati i pogledam neke filmove koje sam unazad prilično vremena propustio. A koliko je samo toga ostalo bolje da se ne spominje...
Tako sam isti dan zgotivio biografiju Kurta Cobaina «Kosa anđela» ,autora Charles S. Rossa,(također i Hendrixova biografa, vjerojatno zato jer je čovjek iz Seattlea, čija me biografija čeka da se i ovih dana uhvatim s njom u koštac, kao i Dylanova Down the Higway autora Howarda Sounesa, koje je pak napisao i odličnu biografiju Bukowskog «U zagrljaju mahnitog života», dok sam ovo ljeto pročitao briljantnu biografiju Philipa K. Dicka « I am alive and you are dead» francuskog autora Emmanuel Carrerea, iz čega nije teško zaključiti da sam prilično velik ljubitelj biografija ) i pogledao uvjetno rečeno biografski film «Život i smrt Petera Sellersa», u režiji Stephena Hopkinsa a o velikom Peteru Sellersu, jasno.
I tako kad sam već utunuo u vode životopisa, odlučio sam, što zbog činjenice da su me neke stvari nakon čitanja i gledanja filma navele na razmišljanje, a djelomično što imam malo vremena viška, da nešto o tome i nažvrljam i pokušam im naći nešto zajedničko.
Dakle.....

Kosa anđela/Kurt Cobain

Moj odnos prema Nirvani uvijek je bio pomalo ambivalentan. Pojavila se odnikuda početkom devedesetih, taman u doba kad je počeo rat, moja generacija i ja smo se vratili iz JNA, lovili zaostatke sa ZG asfalta u zadnjih godinu dana i iako sam imao nekih 21, 22 godine, a bio sam i mlađi od Cobaina tri godine pa sam uvjetno rečeno generacijski trebao to slušati, u to vrijeme mi se nekako uvriježio debilni stav da me nova muzika više ne zanima. Grunge mi se činio djetinastim(kao da u rock pokretima bilo što nije djetinjasto i infaltilno, na tome počivaju)neš ti frajera, i tako u situaciji kad je agresivni MTV uz radio bio glavni izvor puštanja novih bendova, nikako se nisam htio identificirati s njima i dalje zadrto brijao na Stonese, Springsteena, Azru, Clash, Pistolse i Poguese. Doduše Smells like teen spirit je treštao na svakom uglu i daleko od toga da mi se nije svidio, ako ništa na tu stvar u Pauku, gdje su se onomad završavale sve naše pijanke, smo se razbacali mali milion puta. I sad se sjećam jednog posebno smiješnog momenta- frend mi je kupio kazetu Nevermind(na moj zahtjev) koja je bila na nekom sniženju u Nami na Ravnicama gdje on stanuje, a zatim kad mi je rekao da je na istom sniženju bio John Lee Hookerov Mr. Lucky, sam ga natjerao da zamijeni kazetu i tako mi ona de facto nikad nije dospjela u ruke. Pa, nije mi posebno krivo MR. Lucky je fantastičan album sa novom verzijom Hookerove inače akustične I cover the waterfront sa gostujućim Van Morrisonom, meni jedne od najdražih pjesama, no to je jedna posve duga priča. Kako god bilo, kad se groznica oko Nirvane dobrano stišala, koju godinu kasnije, bez predrasuda preslušao sam onaj MTV unplugged iz New Yorka i smrznuo se koliko je to dobro. Tako da Nirvanu nikad uspio zavoljeti emotivno, ali s aktivacijom naknadne pameti , sad shvaćam zašto je to bilo toliko dobro i značajno. No da se vratimo na biografiju, Cross je napravio najbolji mogući posao koji je mogao, naime pisao ju je gotovo kirurški hladno. U slučaju kad se piše biografija nekog, a pogotovo rock zvijezde koja je uživala toliku popularnost i stekla kultni status, ne samo radi muzike nego i svog samo načina života, to je jedini moguć način. Cross nam opisuje sve moguće važne strane Kurtovog odrastanja u Aberdeenu , gradiću nedaleko od Seattlea u kojem svi muškarci mahom rade u drvnoj industriji i njegovo mjesto u radničkoj gotovo white trash disfunkcionalnoj obitelji, te sam iz toga ne izvlači nikakve zaključke , nego nam hladno nabraja događaje ostavljući čitatelju da ih izvlači sam i pretpostavi zašto je Cobain bio, onako pučki rečeno, prilično sjeban cijeli svoj kratki život. I dalje je cijela biografija pisana u tom stilu, nijednom ne klizi u patetiku, iako se na nekoliko mjesta da naslutiti da je Cross veliki poštovalac Cobainovog djela, ali u nekim trenucima imate osjećaj da čite raport nekog policijskog službenika. Tek je u zadnjoj rečenici, u kojoj prilično emotivno opisuje kako je Kurt kao klinac najviše volio sanjkanje(mene to podsjetilo na Rosebud i Građanina Kanea), te kako je uz smiješak mahao svojim roditeljima dok se spuštao niz padinu, dao sebi luksuz male literarne katarze i kontrasta u odnosu na cijelu biografiju. Kada sam završio čitanje osjetio sam se prazno, zapravo osjećaj je bio pomalo neugodan. Malo je stvari s kojima sam se u Kurtovom životu mogao identificirati, nesretna obitelj, potucanje i beskućnički dani, te zatim nagla slava i dolazak love koja mu nije donijela ni pedalj sreće, dapače gurnula ga je još dublje onom demonu koji ga cijelo vrijeme proganjao- teške heroinske ovisnosti. Imao sam osjećaj da o tom čovjeku znam sve, a da zapravo ne znam ništa. Postoje osobe i iz gorih obitelji, milon sjebanih ovisnika i sl. pa ipak usprkos svemu ne počine samoubojstvo , (a suicid je bio prisutan u Cobainovoj obitelji, ubili su se stric i djed), a pogotovo je teško iz toga izvući neki seriozniji zaključak o Kurtovoj umjetnosti, iako je posve jasno zašto je obojena tamnim bojama. Ni prvi ni zadnji umjetnik tamnog sjaja naravno.
Dakle nakon čitanja imate dojam da ste na početku. Sve relativne, nažalost uglavnom depresivne, činjenice iz Cobainovog života su tu, iznesene toliko novinarskim hadnim stilom, da je čak teško i čitatelju dodati neku posebnu nadgradnju i baš zato nakon što ste je pročitali gotovo poželite da niste. Priča je mučnija, kao što većina stvarih iz pravog života i jest, nego bilo koja imaginarna koja se može zamisliti . Nakon što sam iza toga ponovo preslušao Unpluggeed in New York, moram priznati da osim što mi je taj album i dalje briljantan(kako ga je super opisao jedan moj frend-to je ono esencija- obična majica, gitara i svirka...) sada imao pomalo jezovit prizvuk, jer mi je jasno koliko je prave tame bilo u tom trenutku, u tom čovjeku.

Peter Sellers/Život i smrt
Image Hosted by ImageShack.us

Za razliku od Cobaina Peter Sellersa sam volio oduvijek, dapače bio mi je jedan od omiljenih glumaca, još kao klincu. Uostalom, kad sam prvi put gledao Povratak Pink Panthera, znam da sam pao s kreveta od smijeha(bio sam u nekom društvu, što uvijek pomaže kod smijehotresnih napada) i skoro se ugušio na podu. Također , film Party i dalje smatram nečim najsmješnijim što je ikad snimljeno i ako ga slučajno imate negdje snimljenog, pogledajte ga s ekipom na nekom tulumu, ona antologijska scena u kojoj čak ni ne dominira Sellers, jer sjedi na malom stoličiću sa strane za vrijeme večere dok se događa totalna zbrka s pijanim konobarom, uvijek izaziva salve smijeha. Zaprave, kao i sve u tom filmu. Možda u mom obožavanju Sellersa pripomaže i to imam u sebi nešto prirodne «Sellersovske» nespretnosti( s tim da je njegova glumljena), kao što reče DMJ «Samo ti možeš napraviti neku takvu nespretnost i ostati potpuno hladne face, kao da se ništa nije dogodilo,baš kao Clouseau». No pustimo sad to, Hopkinsov film o Sellersu postavljen je na potpuno drugi način od Crossove knjige. Dijelom i zbog toga što je film drugačiji medij,no najviše zbog toga što se autor, znajući kad se radi film o nekoj tako složenoj osobnosti kao što je bio Sellers , lukavo bacio na samo jedan aspekt iz Sellersovog života. A to je zapravo, da mi cijelo vrijeme gledajući film o njemu, bez obzira na okolna zbivanja, nemamo zapravo pojma tko je taj čovjek i još manje što ga pokreće. Jedino što razumijemo je njegova vječna gluma, čak i u pravom životu . Od četiri njegova braka prikazana su samo dva, a film i počinje tek kad je već prvi brak bio pred sam kraj, kad je započela njegova imaginarna veza s Sophiom Loren, koja se po svemu sudeći događala samo u Peterovoj glavi. Tu je i drugi krtakotrajni s Brit Ekland, no u cijeloj toj priči s brakovima, žene su zapravo, koliko god samom Sellersu bile jedna od glavnih opsesija, prilično sporedna stvar. Film je zapravo koncentriran na činjenici da je Sellers bio vječiti razigrani dječak, koji je mislio da mu svaka djetinjarija i u životu može biti oproštena, te koji gotovo da nije osjećao odgovornost za posljedice svojih djela. Ono što Sellersa definira su upravo njegove uloge, naime njegove transformacije koje su bile toliko vješte, da ponekad niste mogli odvajati ono što glumi od onog što je zaista. Ustvari, u filmu se provlači ideja da to što on zaista jest gotovo i ne postoji, odnosno da bilo tko osim samog Petera nije mogao nimalo prodrijeti tog čovjeka, pa to ne pokušava ni autor filma. Zapravo u filmu su samo dve stvari u kojima nešto saznajete o Sellersovim motivima, jedan je odnos s dominantnom i ambicioznom majkom(za razliku od nenametljivog i skromnog oca), a druga je odnos s djecom, u kojoj se opet javlja ideja vječite Sellersove nedoraslosti, i to samo u jednoj sceni, naime kad mu sin preko njegovog omiljenog automobila nacrta bijelu traku, da bi auto ličio na trkaći, on mu u nastupu bijesa zgazi sve igračke, baš kao što bi ratovala dva dječaka gazeći jedan drugom kule u pijesku. U sjajnoj zadnjoj sceni kamera prati Sellersa koji izlazi iz filmskog studija, dolazi do svoje glumačke prikolice, na kojoj piše naravno Peter Sellers i onda on prije nego što će zatvoriti vrata kaže « A ne ,dalje ne možete». Film je odličan i iz razloga jer Sellersa glumi po meni jedini mogući izbor- briljantni Geoffrey Rush, jedan od rijetkih današnjih hollywoodskih(no zapravo tip je Australac , ali srećom ne kao Gibson i Crowe) glavnih glumaca, koji spada u onu zaboravljenu kategoriju karakternog glumca, a čija je mogućnost transformacije ravna onoj Sellersovoj. Mala digresija, film o Johnyju Cashu mi se ne da gledati iz upravo tog razloga, jer su izabrali Joaqima Phoenixa, nemam ništa protiv momka, ali glupo mi je da markantnog Casha visokog iznad 190 cm glumi ljepuškasti dvadesetak centimetar niži glumac.

Kako god bilo, za razliku od kirurški preciznih podataka iz Cobainovog života, vi se nakon odgledanog filma zaista upitate «Tko je dođavola bio taj čovo?», što možda nije efekt koji bi prava biografija trebala izazvati. Ali ipak, kroz prizmu Sellersove zeligovštine, a i on sam upravo je bio opsjednut filmovanjem romana Being there Jerzy Kosinskog(knjiga je kod nas logično prevedna kao Prisutnost dok se film prikazivao kao Dobrodošli mr. Chance) u kojem je glavni junak upravo čovjek bez svojstava, vrtlar koji nema nikakvu osbnost, a koji zahvaljujući tome na neočekivan način postane popularan, mi donekele otkrivamo Sellersovu tajnu. Inače , apsolutno Sellersova najbolja uloga, zasnovana, za razliku od većine drugih, na potpunoj glumačkoj suzdržanosti.

I tu se sad vraćam na onu početnu ideju usporedbe biografija, znali o nekom sve, sve suhe biografske podatke ili samo neku činjenicu koja tog čovjeka djelomično dobro karakterizira , svaka osobnost teško se može definirati nekim jednostavnim rekapituliranjem, a kamoli da do kraja možemo saznati nečije motive, pogotovo ne one koje ljude tjeraju na umjetničko izražavanje. I tako, koliko god ogoljeni Cobain, nesretni ljubitelj punka i ovisnik iz američke šumarske suburbije i s druge strane, razigrani Sellers, vječiti dječak nevjerojatnog komičarskog talenta kombiniranog sa poslovičnom engleskom suzdržanošću i osobnom nedostupnošću, bili ljudi iz različitih galaksija , nešto ih ipak povezuje. Poznavanje ili nepoznavanje njihove intimne priče može pomoći razumijevanju, ali suština našeg odnosa prema njihovom djelu bit će uglavnom ista koliko god o njihovim životima znali. Sellersovi filmovi uvijek će izazivati suze od smijeha, a Cobainova muzika će biti uznemirujuće potmulo rokerski žestoka i onda kad svijet počne gubiti interes za njihove priče i kad se prestanemo pitati tko su zapravo bili ti ljudi.

- 17:27 - Komentari (11) - Isprintaj - #

08.02.2006., srijeda

Abbey road NW8

Uzmi me za ruku dok prelazimo cestu
Život je ono što ti se događa dok razmišljaš o drugim stvarima

John Lennonov epitaf, iz pjesme posvećene njegovom sinu

Naravno da sam vidio big Big Ben. Big Ben kao Big Ben, što mislite da bih ja novo mogao napisati o njemu. Westminister, buckinghamska, St. Paul, parlament, British Museum, Hyde park? Naravno, da sam ih obišao. Da li sam oduševljen? Zapravo ne, naravno da izazivaju strahopoštovanje, ali problem takvih monumentalnih zdanja je što ja zapravo ne volim zgrade koje izazivaju strahopoštovanje. Pogotovo one koje daju do znaja da su njeni tvoritelji gazde svijeta, te da je ta monumentalnost zapravo izrasla na resursima(prilično krvavim) iscrpljenim iz nekih drugih krajeva, tamo gdje se monumentalnost dokazivala čižmom na tuđem vratu, uz tradicionalni čaj u pet. Katedrale se grade samo da bi nam neko stalno davao do znanja koliko smo mali, kao da je to nešto loše.
To je onaj povijesni sindrom gospodara još od starog Rima ili kao što bi rekao nezaobilazni Štulić
" što bi se dogodilo da su zaorali Rim
kao što su slali stoku da pase nad Kartagom"

Nedavno čuo u dokumentarcu o Prvom svjetskom ratu "Britanci su se ponasali intenzivno u drugim krajevima svijeta, kako bi kod sebe imali miran britanski život". Ne, ne bojte se ovo nije Ivkošićevski traktat o bezobranosti najveće imperijalne sile na svijetu i ne dao bog neko domoljubno slinavljenje o tome kako je kod kuće ipak najljepše i namirnije(iako zapravo nakon posjeta, sasvim sigurno mogu reći da u ludilu Londona nikad ne bih mogao živjeti, bez obzira na svu njegovu babilonsku privlačnost), nego samo želim reći da sam impresioniran svime time kao i svaki prosječni turist koji se nađe pred nekim od tih mitskih mjesta , za koja nam oduvijek govore da ih moramo vidjeti prije nego što odemo na neka druga mjesta(ha ha ako uopce iza ima neko bilokakvo mjesto iza). No eto četvorica čudaka, nakon što su se nagledala monumentalnih zdanja, odlučiše pogledati jedno također mitsko mjesto, iako na potpuno drugi način od ovoga. Pola sata vožnje od centra nalazi se Abbey road. Ne moram previše objašnjavati značenje ovog mjesta, samo to kako neke čudne okolnosti natjeraju čovjeka da od svih tih silnih ljepota, ide gledati zapravo najobičniju zebru tj. pješački prelaz.

I tako bili, prešli par puta preko nje, slikavali se , zajebavali se.
(samo što Španjolac koj nas je slikao nije znao koristit zoom))

Da li sam se osjećao nekako posebno dok sam prolazio preko nje? Pa ne, ne baš , slikali se i zajebavali se, thats all. Da li sam osjetio neku tajnu duhovnu sponu između Beatlesa, Lennona(koji je ajde da se ipak malo pohvalim, rođen na isti datum kad i ja, a o datumu smrti zasad hvala, ne bih) . Ne naravno, kakve gluposti. Dobro, da li ima nešto posebno u Abbey roadu osim saznanja da su tamo snimili taj legendarni omot. Ne, zapravo takvih mjesta je u Londonu je bezbroj. Pa da li bih onda da opet odem u London potrošio nekoliko sati da bih vidio običnu zebru?? Da naravno, uvijek! Zašto? Jednostavno zato što su zebre same po sebi , zapravo puno zanimljivija mjesta od povijesnih građevina. I zato što nam zebre za razliku od katedrala, ne šalju nikakvu poruku o našoj važnosti i mjestu u svijetu i svemiru. Čak i kada je sve to samo trideset godina stari hype i iz ničega nastala turistička atrakcija, prelazeći preko Abbey roada, ja bar mogu donekle osjeti komadić svoje priče, za razliku od bezličnog divljenja pred impresivnim, ali zapravo vrlo dosadnim i neinspirativnim Benom, čiji osnovni problem zapravo leži u onome što je toliko Big. Za razliku od male i obične zebre na Abbey roadu. Thank you John.

- 19:45 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>