Pregled posta

Što nam , zapravo, pričaju biografije?

Eto, zahvaljući činjenici da sam na bolovanju i da moram ,ajme, mirovati, konačno mi se ukazala prilika da zgotivim neke knjige koje započeh čitati i pogledam neke filmove koje sam unazad prilično vremena propustio. A koliko je samo toga ostalo bolje da se ne spominje...
Tako sam isti dan zgotivio biografiju Kurta Cobaina «Kosa anđela» ,autora Charles S. Rossa,(također i Hendrixova biografa, vjerojatno zato jer je čovjek iz Seattlea, čija me biografija čeka da se i ovih dana uhvatim s njom u koštac, kao i Dylanova Down the Higway autora Howarda Sounesa, koje je pak napisao i odličnu biografiju Bukowskog «U zagrljaju mahnitog života», dok sam ovo ljeto pročitao briljantnu biografiju Philipa K. Dicka « I am alive and you are dead» francuskog autora Emmanuel Carrerea, iz čega nije teško zaključiti da sam prilično velik ljubitelj biografija ) i pogledao uvjetno rečeno biografski film «Život i smrt Petera Sellersa», u režiji Stephena Hopkinsa a o velikom Peteru Sellersu, jasno.
I tako kad sam već utunuo u vode životopisa, odlučio sam, što zbog činjenice da su me neke stvari nakon čitanja i gledanja filma navele na razmišljanje, a djelomično što imam malo vremena viška, da nešto o tome i nažvrljam i pokušam im naći nešto zajedničko.
Dakle.....



Kosa anđela/Kurt Cobain


Moj odnos prema Nirvani uvijek je bio pomalo ambivalentan. Pojavila se odnikuda početkom devedesetih, taman u doba kad je počeo rat, moja generacija i ja smo se vratili iz JNA, lovili zaostatke sa ZG asfalta u zadnjih godinu dana i iako sam imao nekih 21, 22 godine, a bio sam i mlađi od Cobaina tri godine pa sam uvjetno rečeno generacijski trebao to slušati, u to vrijeme mi se nekako uvriježio debilni stav da me nova muzika više ne zanima. Grunge mi se činio djetinastim(kao da u rock pokretima bilo što nije djetinjasto i infaltilno, na tome počivaju)neš ti frajera, i tako u situaciji kad je agresivni MTV uz radio bio glavni izvor puštanja novih bendova, nikako se nisam htio identificirati s njima i dalje zadrto brijao na Stonese, Springsteena, Azru, Clash, Pistolse i Poguese. Doduše Smells like teen spirit je treštao na svakom uglu i daleko od toga da mi se nije svidio, ako ništa na tu stvar u Pauku, gdje su se onomad završavale sve naše pijanke, smo se razbacali mali milion puta. I sad se sjećam jednog posebno smiješnog momenta- frend mi je kupio kazetu Nevermind(na moj zahtjev) koja je bila na nekom sniženju u Nami na Ravnicama gdje on stanuje, a zatim kad mi je rekao da je na istom sniženju bio John Lee Hookerov Mr. Lucky, sam ga natjerao da zamijeni kazetu i tako mi ona de facto nikad nije dospjela u ruke. Pa, nije mi posebno krivo MR. Lucky je fantastičan album sa novom verzijom Hookerove inače akustične I cover the waterfront sa gostujućim Van Morrisonom, meni jedne od najdražih pjesama, no to je jedna posve duga priča. Kako god bilo, kad se groznica oko Nirvane dobrano stišala, koju godinu kasnije, bez predrasuda preslušao sam onaj MTV unplugged iz New Yorka i smrznuo se koliko je to dobro. Tako da Nirvanu nikad uspio zavoljeti emotivno, ali s aktivacijom naknadne pameti , sad shvaćam zašto je to bilo toliko dobro i značajno. No da se vratimo na biografiju, Cross je napravio najbolji mogući posao koji je mogao, naime pisao ju je gotovo kirurški hladno. U slučaju kad se piše biografija nekog, a pogotovo rock zvijezde koja je uživala toliku popularnost i stekla kultni status, ne samo radi muzike nego i svog samo načina života, to je jedini moguć način. Cross nam opisuje sve moguće važne strane Kurtovog odrastanja u Aberdeenu , gradiću nedaleko od Seattlea u kojem svi muškarci mahom rade u drvnoj industriji i njegovo mjesto u radničkoj gotovo white trash disfunkcionalnoj obitelji, te sam iz toga ne izvlači nikakve zaključke , nego nam hladno nabraja događaje ostavljući čitatelju da ih izvlači sam i pretpostavi zašto je Cobain bio, onako pučki rečeno, prilično sjeban cijeli svoj kratki život. I dalje je cijela biografija pisana u tom stilu, nijednom ne klizi u patetiku, iako se na nekoliko mjesta da naslutiti da je Cross veliki poštovalac Cobainovog djela, ali u nekim trenucima imate osjećaj da čite raport nekog policijskog službenika. Tek je u zadnjoj rečenici, u kojoj prilično emotivno opisuje kako je Kurt kao klinac najviše volio sanjkanje(mene to podsjetilo na Rosebud i Građanina Kanea), te kako je uz smiješak mahao svojim roditeljima dok se spuštao niz padinu, dao sebi luksuz male literarne katarze i kontrasta u odnosu na cijelu biografiju. Kada sam završio čitanje osjetio sam se prazno, zapravo osjećaj je bio pomalo neugodan. Malo je stvari s kojima sam se u Kurtovom životu mogao identificirati, nesretna obitelj, potucanje i beskućnički dani, te zatim nagla slava i dolazak love koja mu nije donijela ni pedalj sreće, dapače gurnula ga je još dublje onom demonu koji ga cijelo vrijeme proganjao- teške heroinske ovisnosti. Imao sam osjećaj da o tom čovjeku znam sve, a da zapravo ne znam ništa. Postoje osobe i iz gorih obitelji, milon sjebanih ovisnika i sl. pa ipak usprkos svemu ne počine samoubojstvo , (a suicid je bio prisutan u Cobainovoj obitelji, ubili su se stric i djed), a pogotovo je teško iz toga izvući neki seriozniji zaključak o Kurtovoj umjetnosti, iako je posve jasno zašto je obojena tamnim bojama. Ni prvi ni zadnji umjetnik tamnog sjaja naravno.
Dakle nakon čitanja imate dojam da ste na početku. Sve relativne, nažalost uglavnom depresivne, činjenice iz Cobainovog života su tu, iznesene toliko novinarskim hadnim stilom, da je čak teško i čitatelju dodati neku posebnu nadgradnju i baš zato nakon što ste je pročitali gotovo poželite da niste. Priča je mučnija, kao što većina stvarih iz pravog života i jest, nego bilo koja imaginarna koja se može zamisliti . Nakon što sam iza toga ponovo preslušao Unpluggeed in New York, moram priznati da osim što mi je taj album i dalje briljantan(kako ga je super opisao jedan moj frend-to je ono esencija- obična majica, gitara i svirka...) sada imao pomalo jezovit prizvuk, jer mi je jasno koliko je prave tame bilo u tom trenutku, u tom čovjeku.

Peter Sellers/Život i smrt


Za razliku od Cobaina Peter Sellersa sam volio oduvijek, dapače bio mi je jedan od omiljenih glumaca, još kao klincu. Uostalom, kad sam prvi put gledao Povratak Pink Panthera, znam da sam pao s kreveta od smijeha(bio sam u nekom društvu, što uvijek pomaže kod smijehotresnih napada) i skoro se ugušio na podu. Također , film Party i dalje smatram nečim najsmješnijim što je ikad snimljeno i ako ga slučajno imate negdje snimljenog, pogledajte ga s ekipom na nekom tulumu, ona antologijska scena u kojoj čak ni ne dominira Sellers, jer sjedi na malom stoličiću sa strane za vrijeme večere dok se događa totalna zbrka s pijanim konobarom, uvijek izaziva salve smijeha. Zaprave, kao i sve u tom filmu. Možda u mom obožavanju Sellersa pripomaže i to imam u sebi nešto prirodne «Sellersovske» nespretnosti( s tim da je njegova glumljena), kao što reče DMJ «Samo ti možeš napraviti neku takvu nespretnost i ostati potpuno hladne face, kao da se ništa nije dogodilo,baš kao Clouseau». No pustimo sad to, Hopkinsov film o Sellersu postavljen je na potpuno drugi način od Crossove knjige. Dijelom i zbog toga što je film drugačiji medij,no najviše zbog toga što se autor, znajući kad se radi film o nekoj tako složenoj osobnosti kao što je bio Sellers , lukavo bacio na samo jedan aspekt iz Sellersovog života. A to je zapravo, da mi cijelo vrijeme gledajući film o njemu, bez obzira na okolna zbivanja, nemamo zapravo pojma tko je taj čovjek i još manje što ga pokreće. Jedino što razumijemo je njegova vječna gluma, čak i u pravom životu . Od četiri njegova braka prikazana su samo dva, a film i počinje tek kad je već prvi brak bio pred sam kraj, kad je započela njegova imaginarna veza s Sophiom Loren, koja se po svemu sudeći događala samo u Peterovoj glavi. Tu je i drugi krtakotrajni s Brit Ekland, no u cijeloj toj priči s brakovima, žene su zapravo, koliko god samom Sellersu bile jedna od glavnih opsesija, prilično sporedna stvar. Film je zapravo koncentriran na činjenici da je Sellers bio vječiti razigrani dječak, koji je mislio da mu svaka djetinjarija i u životu može biti oproštena, te koji gotovo da nije osjećao odgovornost za posljedice svojih djela. Ono što Sellersa definira su upravo njegove uloge, naime njegove transformacije koje su bile toliko vješte, da ponekad niste mogli odvajati ono što glumi od onog što je zaista. Ustvari, u filmu se provlači ideja da to što on zaista jest gotovo i ne postoji, odnosno da bilo tko osim samog Petera nije mogao nimalo prodrijeti tog čovjeka, pa to ne pokušava ni autor filma. Zapravo u filmu su samo dve stvari u kojima nešto saznajete o Sellersovim motivima, jedan je odnos s dominantnom i ambicioznom majkom(za razliku od nenametljivog i skromnog oca), a druga je odnos s djecom, u kojoj se opet javlja ideja vječite Sellersove nedoraslosti, i to samo u jednoj sceni, naime kad mu sin preko njegovog omiljenog automobila nacrta bijelu traku, da bi auto ličio na trkaći, on mu u nastupu bijesa zgazi sve igračke, baš kao što bi ratovala dva dječaka gazeći jedan drugom kule u pijesku. U sjajnoj zadnjoj sceni kamera prati Sellersa koji izlazi iz filmskog studija, dolazi do svoje glumačke prikolice, na kojoj piše naravno Peter Sellers i onda on prije nego što će zatvoriti vrata kaže « A ne ,dalje ne možete». Film je odličan i iz razloga jer Sellersa glumi po meni jedini mogući izbor- briljantni Geoffrey Rush, jedan od rijetkih današnjih hollywoodskih(no zapravo tip je Australac , ali srećom ne kao Gibson i Crowe) glavnih glumaca, koji spada u onu zaboravljenu kategoriju karakternog glumca, a čija je mogućnost transformacije ravna onoj Sellersovoj. Mala digresija, film o Johnyju Cashu mi se ne da gledati iz upravo tog razloga, jer su izabrali Joaqima Phoenixa, nemam ništa protiv momka, ali glupo mi je da markantnog Casha visokog iznad 190 cm glumi ljepuškasti dvadesetak centimetar niži glumac.

Kako god bilo, za razliku od kirurški preciznih podataka iz Cobainovog života, vi se nakon odgledanog filma zaista upitate «Tko je dođavola bio taj čovo?», što možda nije efekt koji bi prava biografija trebala izazvati. Ali ipak, kroz prizmu Sellersove zeligovštine, a i on sam upravo je bio opsjednut filmovanjem romana Being there Jerzy Kosinskog(knjiga je kod nas logično prevedna kao Prisutnost dok se film prikazivao kao Dobrodošli mr. Chance) u kojem je glavni junak upravo čovjek bez svojstava, vrtlar koji nema nikakvu osbnost, a koji zahvaljujući tome na neočekivan način postane popularan, mi donekele otkrivamo Sellersovu tajnu. Inače , apsolutno Sellersova najbolja uloga, zasnovana, za razliku od većine drugih, na potpunoj glumačkoj suzdržanosti.

I tu se sad vraćam na onu početnu ideju usporedbe biografija, znali o nekom sve, sve suhe biografske podatke ili samo neku činjenicu koja tog čovjeka djelomično dobro karakterizira , svaka osobnost teško se može definirati nekim jednostavnim rekapituliranjem, a kamoli da do kraja možemo saznati nečije motive, pogotovo ne one koje ljude tjeraju na umjetničko izražavanje. I tako, koliko god ogoljeni Cobain, nesretni ljubitelj punka i ovisnik iz američke šumarske suburbije i s druge strane, razigrani Sellers, vječiti dječak nevjerojatnog komičarskog talenta kombiniranog sa poslovičnom engleskom suzdržanošću i osobnom nedostupnošću, bili ljudi iz različitih galaksija , nešto ih ipak povezuje. Poznavanje ili nepoznavanje njihove intimne priče može pomoći razumijevanju, ali suština našeg odnosa prema njihovom djelu bit će uglavnom ista koliko god o njihovim životima znali. Sellersovi filmovi uvijek će izazivati suze od smijeha, a Cobainova muzika će biti uznemirujuće potmulo rokerski žestoka i onda kad svijet počne gubiti interes za njihove priče i kad se prestanemo pitati tko su zapravo bili ti ljudi.




Post je objavljen 12.02.2006. u 17:27 sati.