Marketing
Abbey road NW8
Uzmi me za ruku dok prelazimo cestu
Život je ono što ti se događa dok razmišljaš o drugim stvarima
John Lennonov epitaf, iz pjesme posvećene njegovom sinu
Naravno da sam vidio big Big Ben. Big Ben kao Big Ben, što mislite da bih ja novo mogao napisati o njemu. Westminister, buckinghamska, St. Paul, parlament, British Museum, Hyde park? Naravno, da sam ih obišao. Da li sam oduševljen? Zapravo ne, naravno da izazivaju strahopoštovanje, ali problem takvih monumentalnih zdanja je što ja zapravo ne volim zgrade koje izazivaju strahopoštovanje. Pogotovo one koje daju do znaja da su njeni tvoritelji gazde svijeta, te da je ta monumentalnost zapravo izrasla na resursima(prilično krvavim) iscrpljenim iz nekih drugih krajeva, tamo gdje se monumentalnost dokazivala čižmom na tuđem vratu, uz tradicionalni čaj u pet. Katedrale se grade samo da bi nam neko stalno davao do znanja koliko smo mali, kao da je to nešto loše.
To je onaj povijesni sindrom gospodara još od starog Rima ili kao što bi rekao nezaobilazni Štulić
" što bi se dogodilo da su zaorali Rim
kao što su slali stoku da pase nad Kartagom"
Nedavno čuo u dokumentarcu o Prvom svjetskom ratu "Britanci su se ponasali intenzivno u drugim krajevima svijeta, kako bi kod sebe imali miran britanski život". Ne, ne bojte se ovo nije Ivkošićevski traktat o bezobranosti najveće imperijalne sile na svijetu i ne dao bog neko domoljubno slinavljenje o tome kako je kod kuće ipak najljepše i namirnije(iako zapravo nakon posjeta, sasvim sigurno mogu reći da u ludilu Londona nikad ne bih mogao živjeti, bez obzira na svu njegovu babilonsku privlačnost), nego samo želim reći da sam impresioniran svime time kao i svaki prosječni turist koji se nađe pred nekim od tih mitskih mjesta , za koja nam oduvijek govore da ih moramo vidjeti prije nego što odemo na neka druga mjesta(ha ha ako uopce iza ima neko bilokakvo mjesto iza). No eto četvorica čudaka, nakon što su se nagledala monumentalnih zdanja, odlučiše pogledati jedno također mitsko mjesto, iako na potpuno drugi način od ovoga. Pola sata vožnje od centra nalazi se Abbey road. Ne moram previše objašnjavati značenje ovog mjesta, samo to kako neke čudne okolnosti natjeraju čovjeka da od svih tih silnih ljepota, ide gledati zapravo najobičniju zebru tj. pješački prelaz.
I tako bili, prešli par puta preko nje, slikavali se , zajebavali se.
(samo što Španjolac koj nas je slikao nije znao koristit zoom))
Da li sam se osjećao nekako posebno dok sam prolazio preko nje? Pa ne, ne baš , slikali se i zajebavali se, thats all. Da li sam osjetio neku tajnu duhovnu sponu između Beatlesa, Lennona(koji je ajde da se ipak malo pohvalim, rođen na isti datum kad i ja, a o datumu smrti zasad hvala, ne bih) . Ne naravno, kakve gluposti. Dobro, da li ima nešto posebno u Abbey roadu osim saznanja da su tamo snimili taj legendarni omot. Ne, zapravo takvih mjesta je u Londonu je bezbroj. Pa da li bih onda da opet odem u London potrošio nekoliko sati da bih vidio običnu zebru?? Da naravno, uvijek! Zašto? Jednostavno zato što su zebre same po sebi , zapravo puno zanimljivija mjesta od povijesnih građevina. I zato što nam zebre za razliku od katedrala, ne šalju nikakvu poruku o našoj važnosti i mjestu u svijetu i svemiru. Čak i kada je sve to samo trideset godina stari hype i iz ničega nastala turistička atrakcija, prelazeći preko Abbey roada, ja bar mogu donekle osjeti komadić svoje priče, za razliku od bezličnog divljenja pred impresivnim, ali zapravo vrlo dosadnim i neinspirativnim Benom, čiji osnovni problem zapravo leži u onome što je toliko Big. Za razliku od male i obične zebre na Abbey roadu. Thank you John.
Post je objavljen 08.02.2006. u 19:45 sati.