| < | veljača, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | |||||
Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na
vonsmile@gmail.com
Discover Gabon
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke
Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.
..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa
Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht
Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie
|
Uzmi me za ruku dok prelazimo cestu Život je ono što ti se događa dok razmišljaš o drugim stvarima John Lennonov epitaf, iz pjesme posvećene njegovom sinu Naravno da sam vidio big Big Ben. Big Ben kao Big Ben, što mislite da bih ja novo mogao napisati o njemu. Westminister, buckinghamska, St. Paul, parlament, British Museum, Hyde park? Naravno, da sam ih obišao. Da li sam oduševljen? Zapravo ne, naravno da izazivaju strahopoštovanje, ali problem takvih monumentalnih zdanja je što ja zapravo ne volim zgrade koje izazivaju strahopoštovanje. Pogotovo one koje daju do znaja da su njeni tvoritelji gazde svijeta, te da je ta monumentalnost zapravo izrasla na resursima(prilično krvavim) iscrpljenim iz nekih drugih krajeva, tamo gdje se monumentalnost dokazivala čižmom na tuđem vratu, uz tradicionalni čaj u pet. Katedrale se grade samo da bi nam neko stalno davao do znanja koliko smo mali, kao da je to nešto loše. To je onaj povijesni sindrom gospodara još od starog Rima ili kao što bi rekao nezaobilazni Štulić " što bi se dogodilo da su zaorali Rim kao što su slali stoku da pase nad Kartagom" Nedavno čuo u dokumentarcu o Prvom svjetskom ratu "Britanci su se ponasali intenzivno u drugim krajevima svijeta, kako bi kod sebe imali miran britanski život". Ne, ne bojte se ovo nije Ivkošićevski traktat o bezobranosti najveće imperijalne sile na svijetu i ne dao bog neko domoljubno slinavljenje o tome kako je kod kuće ipak najljepše i namirnije(iako zapravo nakon posjeta, sasvim sigurno mogu reći da u ludilu Londona nikad ne bih mogao živjeti, bez obzira na svu njegovu babilonsku privlačnost), nego samo želim reći da sam impresioniran svime time kao i svaki prosječni turist koji se nađe pred nekim od tih mitskih mjesta , za koja nam oduvijek govore da ih moramo vidjeti prije nego što odemo na neka druga mjesta(ha ha ako uopce iza ima neko bilokakvo mjesto iza). No eto četvorica čudaka, nakon što su se nagledala monumentalnih zdanja, odlučiše pogledati jedno također mitsko mjesto, iako na potpuno drugi način od ovoga. Pola sata vožnje od centra nalazi se Abbey road. Ne moram previše objašnjavati značenje ovog mjesta, samo to kako neke čudne okolnosti natjeraju čovjeka da od svih tih silnih ljepota, ide gledati zapravo najobičniju zebru tj. pješački prelaz.  I tako bili, prešli par puta preko nje, slikavali se , zajebavali se. (samo što Španjolac koj nas je slikao nije znao koristit zoom))  Da li sam se osjećao nekako posebno dok sam prolazio preko nje? Pa ne, ne baš , slikali se i zajebavali se, thats all. Da li sam osjetio neku tajnu duhovnu sponu između Beatlesa, Lennona(koji je ajde da se ipak malo pohvalim, rođen na isti datum kad i ja, a o datumu smrti zasad hvala, ne bih) . Ne naravno, kakve gluposti. Dobro, da li ima nešto posebno u Abbey roadu osim saznanja da su tamo snimili taj legendarni omot. Ne, zapravo takvih mjesta je u Londonu je bezbroj. Pa da li bih onda da opet odem u London potrošio nekoliko sati da bih vidio običnu zebru?? Da naravno, uvijek! Zašto? Jednostavno zato što su zebre same po sebi , zapravo puno zanimljivija mjesta od povijesnih građevina. I zato što nam zebre za razliku od katedrala, ne šalju nikakvu poruku o našoj važnosti i mjestu u svijetu i svemiru. Čak i kada je sve to samo trideset godina stari hype i iz ničega nastala turistička atrakcija, prelazeći preko Abbey roada, ja bar mogu donekle osjeti komadić svoje priče, za razliku od bezličnog divljenja pred impresivnim, ali zapravo vrlo dosadnim i neinspirativnim Benom, čiji osnovni problem zapravo leži u onome što je toliko Big. Za razliku od male i obične zebre na Abbey roadu. Thank you John. |