SVID radio

četvrtak | 18.00

The Secret Machines
The Secret Machines
TSM Recordings, 2008.



Znate ono kad razgovarate sa ljudima koje ste tek upoznali i još im niste ni ime dobro pospremili na kratkoročnu particiju i razgovor nekako šepa jer cijelo vrijeme smišljate što ćete slijedeće reći? To se događa. S druge strane, ima ljudi, novih ljudi u vašem životu s kojima je lako brbljati, pa čak i upustiti se u pošten i kvalitetan razgovor od prve minute. Iako rjeđe, to se isto događa. Tako je i sa glazbom. A ne nije. Od mnoštva takvih iskustava sjećam se jednog od pred četiri godine; ova druga opcija dogodila mi se sa prvim lp-jem The Secret Machines, albumom "Now Here Is Nowhere" (Reprise, 2004.) i to od odmah. Vidio sam spot za "The Road Leads Where It's Led" na VH1 Flipside i slijedeći dan bacio sam se u potragu za zadovoljavajućim brojem seedera i leechera. Nekad su vam ti daleki i nepoznati "sjemeništarci i pijavice" bolji prijatelji od onih s kojima pijete makijato, kapučino, alpačino ili Stellu.

Bio je to prvi album brače Brendona i Benjamina Curtisa i njihovog bubnjara Josha Garze, trija koji je početkom ovog stoljeća došao iz Dallasa u New York, iz anonimnosti teksaškog noise benda Captain Audio u relativnu notornost slavne Warnerove podetikete, prvijenac koji me svojim zvukom žestoke prometne nesreće između Pink Floyda i Led Zeppelina osvojio kao, kako bi to Guy Garvey lijepo rekao, prva cigareta dana.

Negdje u to vrijeme Edge iz U2 izjavio je da je "Now Here Is Nowhere", citiram, "posljednja ploča u koju se zaljubio" i to je bilo prvi put od 1993. da smo se on i ja složili oko nečega. Jednom kad budem imao vremena objasnit ću vam zašto je "Zooropa" album od pet zvjezdica ili u čemu već izražavate razumijevanje i procjene.

Da, sad sam se sjetio još najmanje tri stvari poslije '93. oko kojih smo se složili, al, oke, neka ostane na tome.

Dvije godine kasnije Tajnim Strojevima izašao je i drugi album ("Ten Silver Drops", Reprise, 2006.) i više nismo znali razgovarati. Počeli smo zamuckivati, petljati i sve više i više šutiti. Album je bio "pre" u previše kategorija i sve što danas radi je čući u kutiji od Airwalk tenisica s prženim cedeima u tankoj plastici, negdje pod S.

Ben Curtis, jedan od brače i gitarist u The Secret Machines prošle je godine otišao iz benda da bi se bavio svojom novom grupom School Of Seven Bells. Na turneji na kojoj im se na klavijaturama pridružio i Interpolov lajv najamnik Frederick Blasco, brata Benjamina zamijenio je Phil Karnats koji je sad njihova nova mašina za rifove. S njegovim dolaskom Strojevi su se vratili zvuku s prvog albuma ili, ako hoćete, napustili su koketiranje sa mekšom i radiofoničnijom glazbom s "Ten Silver Drops" i sad su opet američka prog mješavina My Bloody Valentine, The Who, Flaming Lips, Bowieja, glema, atmosfere i motorik ritma i, iako ne kao prije, opet razgovaramo.

The Secret Machines to zovu space rock. Kajgod, no kaže jedan kritik – zašto reći ono što imaš za reći sa suptilnom klavirskom melodijom kad imaš gitarska pojačala? – naravno, opisujući "veliki zvuk" ovog trija. Floydi sa Pageom umjesto dide Gilmoura ili Zeppelini sa Watersom umjesto dide Planta – svejedno, ali istina je da pop i prog elementi ovog benda nikad nisu ugodno i mirno dijelili klupu što je vjerojatno i razlog bivanju na periferiji nečeg što se krivo ali operativno zove "indie scena", no nepopustljivu ljubav prema dugim pjesmama koje tinjaju po sedam ili deset minuta na jednom gitarskom rifu u Warneru više nisu htjeli podržati pa su ovaj eponimni treći album snimili pod svojom firmom, jednostavno nazvanom TSM Recordings.

Čini se, što duže postoje to je njihova verzija prog roka sve rafiniranija i kvalitetnija. Pogotovo sad kad im veliki izdavač više ne visi iznad glave. Cijeli album, kratak u treklistingu sa samo osam velikih i teških soničnih blokova, povratak je čišćem i čvršćem zvuku nenadmašnog prvijenca, što dokazuje da su sposobni i dorasli zanatlije više nego strastveni rokeri. To mi se oduvijek više sviđalo u glazbi.

Ima tu svega – intergalaktičkog acida, bastardiziranih verzija harda, osam-i-višeminutnih mini epopeja, teatarskog pretjerivanja, sporog kopanja, brzog jahanja, silnog otezanja i usporavanja, mnogo prostora između strofa, puno samozadovoljavanja, odličnih ideja odlično sprovedenih, neprijateljstva prema klasičnoj interpretaciji pojma "singl", briljatne fokusiranosti i još briljantnijeg rasipanja pažnje, new wave koračnica, balada i konceptualnosti, ah, te proklete konceptualnosti koja nikako da se vrati u modu i opet bude cool thing. Kool thing sittin' with a kitty? Ne, cool thing u smislu – da "The Wall" mlađoj generaciji kritičara konačno prestane biti najveći zločin '70-ih.

Gitarske teksture kojima se igraju nisu predvidive i plitke kao kod (umetnite sami), dizajnirane da ugode i dotaknu nekakav emotivni gen u vama, već titraju na rubu poimanja komercijalnog, na trenutak čak i bole ili cvile, kao što se Floydi nisu, nakon što su upravo snimili največi rok album svih vremena početkom '70ih, sramili piliti i cviliti kao da ne postoji sutra već na slijedećoj ploči.

Od tri albuma koliko ih do sad imaju ovaj zauzima drugo mjesto i ako vam se imalo sviđa ideja o teškom i sporom modernom američkom frapeu zblendanom od vrlo britanskih arhaičnih sastojaka, toliko pomaknutom u stranu od uobičajenog današnjeg nekomercijalnog roka da postaje potpuno nepredvidiv u svojoj predvidljivosti i to ne na lošu foru, slobodno posegnite.

Ko zna, možda se zabrbljate.

The Secret Machines: Atomic Heels, Last Believer Drop Dead, Have I Run Out?, Underneath The Concrete, Now You're Gone, The Walls Are Starting To Crack, I Never Thought To Ask, The Fire Is Waiting

The Old Machines: The Road Leads Where It's Led, Sad And Lonely, Nowhere Again

The Server Machines: službena i myspace

Broj Floyd referenci u ovom tekstu: 4

U slijedećoj BeatNochi (četvrtak, 30.10.08. u 18.00):



Nemam pojma. Al bit će nešto dobro.

Hvala na čitanju,
ek.