SVID radio

(«Quantas? Quantas never crashed!»)
četvrtkom u 18.30

Morso
Izlog
Dallas Records, 2008.



Pozdrav. Evo par rečenica iz prošlotjedne BeatNoche u kojoj sam se s guštom bavio «prvijencem» riječke grupe Morso, benda koji zna popit ali zna i napisat jako dobru pjesmu. :)

Povijest Morsa je tipično bendovski krivudava i uglavnom poznata onima koji su pratili riječku scenu u drugoj polovici devedesetih.

1998. nastaje Tha Bitch Inside iz ostataka riječkih bendova Tears i Delusion, a već slijedeće godine, i tako su sami odlučili zbog, za ono vrijeme isto tipične dušebrižničke klime koju se pojedini pametnjakoviči jako trudili održavati na životu, bend izbacuje Kuju iz imena i djeluje kao Tha B Inside.

Kroz kraj devedesetih i početak novog stoljeća ovaj mnogoljudni kombo osvaja prvo mjesto na raznim tribute festivalima, uglavnom održavanim u Točki, bivšem klubu na Mlaki gdje su mnogi od Vas, vjerujem, uključujući i mene, ostavili mnogo novaca i vremena. Tako su Tha B bili najbolji imitatori Peppersa, Nirvane i ostale idolatrije.

Nakon toga bili su drugi na Ri-Rocku, 2000. u Palachu, a važan nastup za Tha B bio je na zabočkom festivalu kad ih je gledao i slušao a&r onda kratko oživljene izdavačke kuče Suzy, što je rezultiralo albumom «Sami», koji je, unatoč nekolicini odličnih pjesmama prošao nacionalno potpuno nezapaženo zbog apsolutno nikakve promocije i potpunog izostanka truda od strane Suzyja. Pjesma «Sami» i još neke u Rijeci su odzvanjale sa svih lokalnih rundfunka, a vaša najdraža postajica je jedno vrijeme pjesmu «Sami» tretirala kao svoju neslužbenu himnu.

Nakon diskografskog flopa sa Guzyjem prestali su biti u zajedničkom bendu na skoro 2 pune godine. Kako su si, kao banda, a večina bendova i jesu banda, počeli nedostajati, opet su se našli i nastale su nove pjesme novog zvuka (npr. potpuno su izbacili saksofon, na čemu im od sveg srca fala) koje su imale malo veze sa Tha B poviješću. Promjena imena bila je neminovna. Tako je nastao Morso (talijanska riječ za ugriz, što je dobro, naime, jedno vrijeme, tamo oko 2002. zvali su se Limit, goddamit!) i na kraju krajeva i album «Izlog», 12 pjesama koje je Dallas stavio u izloge pred dva tjedna.

Da, znam, ova fora s «Izlogom» u izlogu bila je loša. Šta sad.

I kakav je album? Briljantan, ni manje ni više; trijumfalan niz power pop skladbi. Power pop u današnjem kontekstu, naravno. Sa ovih 12 pjesama ljudi iz Morsa demonstriraju sebe kao potpuno ostvarene i zaokružene songmejkere. Njihov osjećaj za aranžman a pogotovo melodiju je nepogrešiv, dapače, Morso bi mogli držati ljetne (i zimske, for that matter) škole aranžiranja mnogim drugim glazbenim sastavima, i to onim već etabliranim.

Jedna od aranžmanskih caka koju, izgleda, osobito vole je stati u pjesmi, zabrejkati nekom soničnom žbrljom ili jednim instrumentom ili pustiti Ivanu samu, pa onda efektno prsnuti u najčešće posljednji refren. To rade nekoliko puta na cijeloj ploči. Osim toga, spuštanja, dizanja, padanja, razrijeđivanja i pogušćavanja (!!!) ritma, promjene, dijelovi pjesme i njihove kombinacije te svi ti vrtuljci koje rade su odraz velike naslušanosti i iskustva i u tome Morso plivaju ko onaj digitalni animirani ronilac u «Pyramid Song» spotu.

Ima tu jako dobrih pjesama ali i pjesmetina, kao što je npr. naslovna stvar (onaj klavir nisko u miksu koji dođe nakon «sada znam…» stiha u refrenu uvijek me razmaže po horizonzu) koja me svaki put, bez obzira koliko puta sam je već čuo, iznenadi upravo time što najviše emocija proizlazi iz bez-liričnog dijela, onog «je i je i jee» dijela, što me podsjeća na «Mary», taj slatki mali singl s trećeg albuma Supergrassa koji najviše dlaka na rukama diže šatro-refrenom «aaaa…ajaja»; pa onda «Sati», hit jedan kroz jedan, koji nakon glasne i nabrijane otvaračice «Dar», pokazuje svo zanatstvo ovog benda u kratke tri i pol minute.

Lirika Morsa nije uvijek oslobođena hrvatskih nezgrapnosti i banalnosti, no ipak krajnji dojam nije loš jer uspijevaju ne zapadati u pretencioznost kao neki drugi bendovi koji onda misle da su najpametniji pa im se mi tako lijepo iza leđa smijemo. Neki stihovi na «Izlogu» vam sigurno neće sjesti ili im barem nećete doživjeti poantu, ali ovo je pop glazba prije svega, a ne šansona ili Leonard prokleti Cohen, a kad bi si preveli na rvacki neke vaše omiljene stihove sa bogomdanog engleskog, bili bi vam jako glupavi.

Već u prvoj pjesmi, a tako je sve do zaključne «Bogovi Ljudi» gdje lijepo poentira u atmosferičnim, sporijim i najemocionalnijim trenucima ploče, jasno je da je vokalistica Ivana Bartolović glavni adut Morsa. Pogotovo ju je ugodno slušati u pjesmi «Lijek».

Njezin partner u frontmeniranju je Stanislav Grdaković koji sa svojim Paul Banks-astim, odnosno Patrick Fitzgerald-astim, tj. na kraju krajeva Ian Curtis-astim vrlo muškastim glasanjem (čak mi na pamet ovdje pada i Ibrica, The Man With The Dog Himself, al dobro ajde) definitivno spada u Interpol-Kitchens Of Distinction-Joy Division interpretativni folder muških vokala (mada je to sve u biti Joy Division folder jer pokojni Ian je simbolični tata svima njima) no on ne bježi od toga niti to ne skriva; čovjek jednostavno ima tu boju i kao takav je odlična protuteža Ivani. Upravo iz kombinacije ta dva vokala, muškog – čvrstog i tamnog, i ženskog, nježnog i snažnog, Morso najviše profitira. Time ove pjesme dobijaju na drugačijosti i svježini u hrvatskim okvirima.

U jednom trenutku čak i svi skupa zapjevaju («Ne Vidi»), kao na nekom planinskom roštilju, i to «legne» kako treba, taman da lijepo razbije tijek ploče.

Ime grupe Interpol će vam, dok slušate «Izlog» doći na pamet nekoliko puta. Ali nije to samo zbog Stanetovog karakterističnog pjevanja; veliki posao tu odrađuje i bend koji kao da se povremeno («Prazan Dan», jedini slabi trenutak na albumu jer pretjeruje u podsjećanju) igra sa obrascima Interpola, ali, bit ću fer, i kroz cijeli album sa zvukom The Killersa ili čak na trenutke («Kao Da Znam Kraj») Manic Street Preachersa iz post-Edwards faze. I to je super, jer lijepo je čuti da neki ovdašnji bend za uzore i inspiraciju ima te i takve svjetske bendove, za razliku, evo sad ću opet kenjat po nekome, mnogih drugih koji još uvijek karijeru misle napraviti na nekim starim rok bendovima koje ovdje sad uopće ne želim spominjati.

Ako ćemo govoriti o pop glazbi u Hrvatskoj, a Morso definitivno doživljavam u toj kategoriji jer su njihove distorzije odavno već radio-friendly stavka i služe kao pametan back up osnovnoj strukturi pjesme, Morso je bend sa najmodernijim utjecajima.

Razloge za visoku osjetljivost na radiofoniju i melodiju kod Morsa treba tražiti u tome da su članovi Morsa kroz sve ove godine koliko zajedno sviraju sazrijeli kao autori i performeri i ne zanimaju ih nikakve pobune ili mijenjanje svijeta. Isto tako, te razloge treba tražiti u velikoj ljubavi za glazbeno nasljeđe popa i pop-roka osamdesetih za koje sigurno i provjereno znam da članovi Morsa obožavaju. Velikoj slici sigurno doprinosi i Matej Zec, gitarist Morsa (i istaknuti bauštelac u Letu3) koji je sam tehnicirao i producirao «Izlog», mali glazbeni i tehnički Gandalf čija se audio vizija odlično poklapa sa odličnim glazbenicima kojih je Morso krcat. Krcat? Da, krcat, u bendu ih ima sedam i, dragi organizatori gigova, bolje počnite naručivati veće stejdževe.

Kad sam snimao radijski spot za ovaj album (neki od Vas vjerojatno znaju da se tim vražjim poslom, osim ovog, isto bavim) rekao sam da Morso mijenjaju sve što ste dosad znali o hrvatskoj pop glazbi. I to sam rekao ne iz marketinške mitomanije i superlativnih nebuloza kojima se reklame inače pretrpavaju, niti iz poznanstva s večinom članova (premali je ovo grad da bi se muljali) nego iz iskrenog osjećaja da je to baš tako.

Jer ovim albumom pokazali su da su najvjerojatnije najzreliji tvorci pop pjesama mlađe generacije u Hrvatskoj, sa najrazvijenijim osjećajem za ono što se događa danas u svijetu pop glazbe s gitarama. Trominutna ili četiriminutna forma radiofonične pjesme je još uvijek, bez obzira na zagađenost radio valova, jedna od najtežih glazbenih formi i zato kvazi-hitova ima shitloads, ali onih pravih, hitova koji ljudi stvarno vole i vole im se vračati i ponovno ih čuti, ima jako malo.

Ovaj album ima ih sigurno 8 od 12, ako ne i više i to je upravo nevjerojatno.

Morso svoje kolege iz Države jednostavno šiju, ali ne frizurama i preseravanjem ili pomodnošću preko tevea ili pomoću kojih bogtepitaj izvanglazbenih metoda, već onim što se broji – sigurnim songcraftom i refrenskim kukama koje i nama koji inače volimo puno puno neradiofoničniju glazbu čak i na sunčan dan, teško izlaze iz glave.

Morso – «Izlog» - kreativni vrh hrvatskog popa.

You can bloody well quote me on this one.

Windowlicking: Dar, Sati, Izlog, Kao Da Znam Kraj, Znak, Ne Vidi, Sol, Lijek, Voda, Bogovi Ljudi

myroštilj.com: www.myspace.com/morsoband

Pozdravljanje,
ek.