SVID radio

četvrtkom | 18.30

Razni izvođači
Riječki Novi Val - Antologija
(3cd)
Dallas, 2008.




Dakle, što sam, kao nezainteresirana i šatro premlada neznalica, ali i nenativni prišlić iz sjevernih dijelova ove iste županije koji se već četrnaest godina svađa i tuče s Rijekom i njenim prošlim i aktualnim ri-rok mitovima (molim lijepo, ko se tuče taj se voli), naučio i zaključio, slušajući, sve skupa tri puta, ovo trostruko slavlje jedne dekade?

Evo zabilješki.

1) Šminka je oduvijek bila narodna nošnja, što potvrđuje dandanas moćna Paraf-himnusina «Rijeka», koja, osim hvatanja duha, ima i školski primjer savršenog gitarskog riffa i strastvenu "oh, yeah!" bekvokalnu kuku.

Prvi put sam ovu pjesmu čuo na Blagdan Bend albumu "Palach Is Not Dead" (i tamo ju je odradio Valter "ovi momci dobro sviraju!" Kocijančić), a sad mi je još i draža.

2) Yu-murija i cijeli aparatus agilnih komunističkih dušebrižnika, cenzora, silnika i jedača ideoloških govana (konstanta u priči o rokijanju u sedamdesetima i osamdesetima, koja, istini na volju, je passe i blago dosadna jer je ispričana po enti put, ali je i nezaobilazni ondašnji status quo bez kojeg nema razumijevanja i prave kontekstualizacije tadašnje životne i umjetničke realnosti, je, je) su bili pravi "pain in the ass". To se i čuje u «Narodnoj pjesmi», u ovoj originalnoj i necenzuriranoj verziji .

3) Termiti su bili odličan bend ("Mama, s razlogom se brineš" je i danas predobra stvar) a Pepijeve klavijature endemska varijacija na temu «Klavijature u rok glazbi» koja je zaista obilježila jedno razdoblje. Te reske i živčane tipke koje je prvi zaverglao Josip Krošnjak kasnije su transmutirale u više nego čestu uporabu hammonda, farfisa, junoa, korgova i yamaha u nadolazećim generacijama pa je tiruriru-na-klaviru, unazad neko vrijeme, skoro postao pa zaštitini znak "riječke mjuze".

Mnogo su puta pametnjakovići znali otpisati "riječke klavijature", ili kako ih već vi sami zovete, kao nešto što su rokeri iz Zaljeva mrdnuli od Stranglersa, što i nije teorijski glazbeno potpuno neistinito, ali ta nervoza koja tjera na skakanje, taj luđački pitch i glupavo-jednostavna a opet tako pokretački kompleksna energija nikad nije krasila sviranje Davea Greenfielda.

Kombo zvan Termiti mogao je biti nacionalna perjanica da su bili imalo koncentriraniji i uporniji. Da jesu, ne bi danas zagrebačka mlaka voda bila prva asocijacija kad se priča o drugoj polovici sedamdesetih i osamdesetima u Hrvatskoj.

4) Masa ondašnjih riječkih sastava latentno ili otvoreno crpila je inspiraciju iz Štulićeve estetike, što načinom pjevanja, što glazbeno. To, naglašavam, nije ni bed (Branimiru se, unatoč progresivnom odlasku na, čini se, nepopravljivu kvasinu i oceanu debilizama kroz koje i dan danas pliva, mora uvijek razborito priznati genijalnost) a ni čudno (Branimir je na startu osamdesetih bio sveprisutni factum i sunce u koje se teško ne gledalo).

5) «Zaustavite zemlju, hoću da siđem», stih iz pjesme "Dijagnoza" Mrtvog Kanala (refren "…mi svi imamo dijagnozu" pjevaju takvom odlučnošću kao da je dijagnoza bolest sama) prvi put je zavikan u Rijeci. Tek kasnije su se toga sjetili i Prljavo Kazalište ali i Extreme. Heh.

6) "Plava koverta" Istočnog Izlaza je pravi pank. Ono, pravi, kaže gospodin Klein, što treba istaknuti jer na cijeloj antologiji ima, s obzirom da je trideseta obljetnica subžanra i da su mnoga usta bila puna, jako malo panka.

Osim ovo bučnog predziđa pankarstva s, opet, Kocijančićem na mikrofonu (inače je kasniji glavni urednik Rivala i svjetski pronositelj slave Kamovljeve Mladen Urem bio na toj dužnosti u Istočnom Izlazu), pojedini rijetki pank trenuci na "pank kompilaciji" uključuju još Proces ("Šugavi dan"), Vijetnamsku Ružu (čiji diktafonski snimak uživo otkurene pjesme "NNNI" je stvarno grozan, ali gledajući big picture cijelog projekta je baš zato simpatičan), Umjetnici Ulice (pogotovo sa snimkom "Libanonska jutra" čija lirična nadobudnost zrači pank estetikom), Sikters (Tubin na bubnjevima 1982.!), Excess i prekrasno bolestan Porko Dio.

7) Kolikogod mi je jasno da je uključenje radijskih pop hitova tetki iz Cacadou Looka, grupa Grad, Ogledala, Denis & Penis i pomozbože grupe Fit na ovu antologiju opravdano jer se tako pokazuje šira perspektiva glazbenih pojava onog vremena (nezamislivo je sagledavati "scenu" bez tih pjesama, ok), bilo je i više nego potrebno skipati te cd-adrese, uz ideje tipa "pa šta nisu odvojili ovo na poseban pop cd?!".

De gustibus, naravno, ali bez obzira na sve, pjesme kao što su "Sama" (Cacadou), "Ima li nešto" i "Ljudi" (Grad), "Ogledala su oko mene" (Ogledala), "Rijeka" (Fit) i "Program tvog kompjutera" i "Soba 23", pogotovo (D&D) su odreda biseri zanata iz kojih se i danas može puno naučiti. Isto je i sa grupom Xenia i pjesmom "Moja prijateljica" koja sa svojim videosexastim alegorijama na, za ono vrijeme, neuobičajenu seksualnost, čini 1982. godinu, iz današnje perspektive, vrlo modernom.

8) Kad se žene ulove glazbenog posla, stvari odjednom postaju zanimljivije. O, je. Dorotea Josipović iz grupe Kaos i cijela art-trešeraj inovativna buka te iste grupe potvrđuju to. Kaos-oaza od tri pjesme zaredom na disku broj jedan neprocjenjiv je dokaz da uvijek postoji netko tko stvari radi drugačije i zanimljivije.

8.1) Roboti su uvijek zahvalna tema za pjesmu.

9) Ako još jednom čujem "Vjeran pas" ove godine, vjerujem da ću popizdit i odsjeć si uši, baš kao Chopper u onom australskom filmu. Kad prođe jedno godina dana dekompresije i degaussizacije od proteklih mjesec dana advertising-pranja u kojem je glavnu ulogu imala ova pjesma kao poster-song za cijelu manifestaciju (toliko, po mojoj slobodnoj procjeni, treba proći vremena da se sa nje spere sloj recentne medijske eksploatacije) pitajte me i reći ću vam da je tih par minuta povijesti puno bolji kandidat za himnu grada Rijeke od one Badurinine pjesme. Jer je.

10) Paraf s tetom Pave na čelu je unikatni dragulj cijele ove priče. I "Zastave" i "Praznik" i cijeli nastup na nedavnom trsatskom koncertu i razgovor koji sam vodio s oboje Čabrijana u svid-eteru prošli mjesec potvrđuju to. Luda, zastrašujuća, mračna, vizionarska, hrabra i čvrsta, ta druga rendicija grupe Paraf, da ima imalo pravde na svijetu, trebala je biti nešto kao Šuker za Hrvatsku, samo bez poražavajuće konotacije sportske pličine.

Zamislite situaciju: šetate Tokijom (Berlinom, Odesom, Fairbanksom ili Perthom, svejedno) i neko vas pita otkud ste, a vi kažete iz Rijeke, a oni kažu – a, Rijeka i krenu pjevat "…možda će nas naći…" na lošem hrvatskom. To bi bio puno pošteniji svijet, n'est-ce pas?

11) Smiješna mi je ova scena, zamišljam: ulazi Zoran Štajduhar a.k.a. Zoff u mesnicu i naručuje – dajte mi bržolice, šnicle od štrakula, ako nema onda od ružice, i još malo kapel di preta i malo od rozbratla i pazi da ti ne bude šlacavo!

Evo, ispucao sam sav mesarski tezaurus kojeg znam. Ono što je bitno reći vezano uz Grč je - kapa dole za mudovitost i za upornu viziju. Jer pjevat "Noćas se Beograd pali" 1986. je bogata mješavina suludosti, hrabrosti i slučajnog proročanstva kojoj se treba pokloniti.

12) Jedno od mojih najvećih osobnih otkrića ove antologije je trio Transformatori.

Ne mogu ih nazvati niti luđacima niti pionirima. Ludost je isključena jer očito su vrlo dobro znali što rade, a pionirstvo ne dolazi u obzir jer se "eksperimentiranje" (oh, blaženi eufemizmi za nemiran ljudski istraživački duh) loopovima, pitchevima, šumom, trakama, kazetama i općenito zvukom, tako slabo uhvatilo u slijedećim generacijama.

No, ova jedna jedina (kratka) snimka, recital "Gospodari", dovoljna je za olakšavajuće saznanje da je takvih poimanja glazbe (Transformatori su nastupali i uživo) bilo i onda. Svi vi koji danas ovakve humorne ili ozbiljnjak audio-performanse radite kod kuće pomoću softvera i imate svoj myspace, myroštilj ili štagod (a kad vas neko pita šta radite odgovorite mu – glazbu jer to je danas normalno ili čak toliko normalno da više nikome niste ni interesantni), znajte da su Transformatori vaši tate. Barem lokalno.

Kad bi se jednog lijepog budućeg dana radila antologija riječke elektronike (malo ljudi zna da je to potpuno moguće; koliko bi to bilo opravdano je druga priča) Transformatori bi bili na početku prvog cd-a.

13) "Moja voda" je i onda, 1988., dok je još bila u demo pelenama, kao i danas, kad je se tretira kao "klasičnu hrvatsku rok baladu", bila prava ljiga. There's no doubt about it. No tek prava bol je "Ljubav je bol", snimka koja je informativna glede početaka kasnije najbolje (i nikad prežaljene) rok grupe u gradu, ali nam, kao i Vavina fudba na fotki u knjižici 3, nudi mnogo razloga za smijeh.

Jer prije nego je Rijeka postala Seattle a Vava gitarist Laufera, Urban s kosom (folikulni dokazi, molim lijepo, nalaze se također u knjižici 3) predvodio je bend koji je imao više veze sa Extremom nego sa Alice In Chains.

Goddamit, Damir, now look what you've made me do – dva put u jednom tekstu spomenut Extreme! Fak, sad i treći put! Dosta.

14) Posebno me razveselila grupa Konjak, ne toliko sa pjesmom "Ona i ja" (mada smo je kolega Voglio Sroglio i ja pretvorili u osobni snažnosvir što zbog štulićevskog ska naftalina, što zbog načina pjevanja, što zbog neprepričljivih internih idiotarija) koliko sa pjesmom "Pretežito vedro" koja ima odrešit ljulj, rekli bi Englezi – swagger, i to baš kako dolikuje 1982., onako a la Clash.

Prvi sugovornik u nekolikotjednom nizu radijskih razgovora sa sudionicima antologije uoči slavljeničkog koncerta bio nam je upravo Mladen Ilić, čovjek iza ovih pjesama i moram reći da nas je razoružao, nas mlade pametnjakoviće, cinike, nadrkane sveznalice i all around mala samoproglašena božanstva, svojim iskrenim žarom dok je govorio o vremenima minulim. Taj put, u tom prvom susretu sa "novovalnim starcima", osjetili smo nefejkanu ljubav prema glazbi i to je bilo to. Samo sam to htio reći.

15) Pjesma "Kuća" grupe En Face (ovdje u verziji iz 1988., sa Sanjinom Eterovićem na vokalu) je bila so british i so good i onda kad je nastala. Potućem se sa svakim ko misli drugačije. Ok, ok, može ovako - napijem se sa svakim ko misli da je šteta što su ovi njegovatelji uk-melankolije kasnije išli na Doru.

16) Posebni kudos ide Strukturnim Pticama za traku zvanu "San". Ambijentalna ili kazališna glazba prve lige. Pravo osvježenje na putovanju kroz antologiju. Nešto ko Tifon. Samo sto put ljepše.

17) Nekad su stavljali umjetne mješine pa su izgledali lažno debelo i baš zato smiješno. Ili bi se obukli u žene pa bi bili smiješni kao što crossdressing u tipova zna biti. I svirali su žestoko, žestoko, žestoko. I relativno komplicirano, što ne čudi kad se zna kakva je prog-pozadina basiste. I bili su moćni i zajebani i mala djeca su ih se bojala. I ja sam ih se bojao, malo.

A poslije su stavili umjetne ruže među guzove i nabacili krznato-polietilenski stajling i počeli su pjevat srpske pjesme. Adrese 11, 12 i 13 na trećem disku podsjetnik su da Let3 nisu oduvijek bili Cirkus Kolorado. To su jedine tri adrese na cijeloj antologiji koje su vašem omiljenom recenzentu izmamile nostalgičarski glint va oko.

I tako, ima još toga naravno ali nitko me ne plaća da napišem knjigu o riječkom novom valu pa ću sad stati.

Ima na antologiji i mnogo drugih kvalitetnih i zabavnih situacija, ali šta sad. Ovo je prigodna bombonijera, puna bombi i bombona, koju će svatko protumačiti na svoj način i iz koje će svatko izabrati svoj omiljeni marcipan.

A ako vam se, uz tamanjenje čokolade, i čitaju rečenice s ambalaže, onda svakako otvorite i onu najdeblju 12x12 knjižicu iz paketa jer unutra Bojan Muščet, Edi Jurković, Ivan Molek, Goran Ušljebrka, Velid Đekić, Goran Lisica i Aldo Milohnić, u čijem sam stanu na Pečinama (Forza JPK!) živio od 1.5.2000. do 1.7.2003. (al gazdarica, ja mislim da mu je bila sestra, al nisam siguran, je bila toootalno simpa žena, normalna, sve i došla je samo, ono, po lovu jednom u tri mjeseca, ma super, tam mi je bilo najljepše živit, čak i kad se Šarar doselio), raspaljuju svoje literarne metke unatrag u vrijeme kad su sto posto voljeli (i mogli) popit više nego danas.

Istina, ovaj zadnji odlomak je bio više o meni nego o bookletu punom dobrih tekstova i super fotki (meni najdraža – dva fucked up heroja: krv, flasteri i cijela enčilada), al dobro je, bilo je namjerno.

Na ovaj napor, ne samo Gorana Lisice kao gurua i čovjeka iza ali i ispred zavjese, već i mnogih predanih sakupljača i doprinositelja ovom hrabrom i svake hvale vrijednom box setu, možda bolje rečeno – na ovaj plod napora i truda nemam nikakvih primjedbi. Samo mnogo hvale. Jer ne samo da zaključuje jedno bogato glazbeno poglavlje jednog grada, gravitacijskog centra ili sredine, poglavlje toliko izmitizirano i, kao i sve velike Priče, distorzirano nostalgijom, a sad konkretizirano podvlačenjem diskografske crte, već služi i kao ostavština mlađim generacijama, nešto kao audio udžbenik iz povijesti.

Kao što se vidi iz ovih prethodnih sedamnaest zabilješki (u prvoj verziji teksta bilo ih je oko 25) i ja sam nešto naučio i zbog toga sam sretan i više nego što mi to moj ego dopušta.

Jedna jedina zamjerka, ipak, ide u smjeru urednika. Mislim, možda sam ja razmažen sličnim stranim izdanjima kod kojih se enciklopedijska besprijekonost i određen način rađenja stvari podrazumijevaju zbog duge povijesti glazbene industrije i pripadajućih lijepih uzusa (prva asocijacija - minucioznost liner notes bilješki The Beatles Anthology paketa iz 1996. gdje Sir George Martin ide u tolike detalje svake pojedine pjesme da već i zamara), ali baš mi nije jasno za kojim se motivom povodio dok je slagao tracklisting.

Ova antologija ne teče ni kronološki, ni stilski, ni žanrovski, ni, pa-barem-to-kolikogod-da-je-glupo, abecedno. Ako se upustite u slušanje redom zapljuskivat će vas, bez ikakvog reda, Foxovi hirovi. Možda i je "dlaka u jajetu" što tražim ovim prigovorom, ali ja sam prodekan za kompilarstvo pri fakultetu u Flathillu i teško mi je kad vidim da se nakladnik ovako površno spremio za ispit iz materije koju je čak i, da stvar bude gora, sam pomogao stvoriti. Kolega Lisica, bez obzira što ste u pismenom sami napisali da zbirka "liči na zbrku", morat ćete opet doć na ispit, žao mi je, i to ne na istu prijavnicu.

A vi, drago čitateljstvo, nemojte trošiti vrijeme na ljepljenje "rokerski" naljepnice na Grad Na Moru jer mu ne činite nikakvu uslugu; samo sebi bustate osjećaj pripadnosti. Mislim, slobodno uživajte u simpatičnom, dragom, nadahnjujućem, korisnom, konotativnom, bučnom i često neodoljivom mitu zvanom ri-rok, iz toga ne može izaći nikakva šteta, samo dobre stvari, no budite sigurni - uvijek se sve svodi na pojedinku ili pojedinca. Oduvijek je bilo dobrih i loših bendova, još od doba Uragana, pa čak i prije njih, dok je još jazz bog hodao po zemlji.

Zato radije pronađite svog lokalnog favorita ili više njih i budite uz njih, odite ih gledat kad sviraju i dajte im do znanja da su vam, ono, super. Jer nije da baš svako zna svirati gitaru i da se baš tako lako popesti na stejdž i ne osramotiti se.

Victor Hugo je jednom, a ne da nije, rekao – glazba izražava ono što se ne može izgovoriti i ono o čemu je nemoguće šutjeti. Pametan je bio.

A škotska grupa Idlewild je na jednom svom omotu poručila – podržite svog lokalnog pjesnika. Dajte, jer trideset godina između ove i slijedeće kompilacije proći će jako brzo.

Pozdravljanje,
ek.