SVID radio

četvrtkom | 18.30

Goldfrapp
Seventh Tree
Mute, 2008



Teta Alison se vratila!

A di je bila?

U disku, a di drugdje, s onim štramplama i onim potpeticama i onakvom, kao, trešerskom a, u biti, superisproduciranom glazbom s posljednja dva albuma, „Black Cherry“ (Mute, 2003.) i „Supernature“ (Mute, 2006.), i s pjesmama koje se zovu „Oh La La“ i „Ride The White Horse“. Sa ta dva zadnja albuma onaj eterični anđelčić kojeg smo upoznali na „Felt Mountain“ prvijencu i još prije na Trickyjevom biseru „Pumpkin“ postao je hedonistički i lascivni elektro-žderač muškaraca i općenito, ako je vjerovati imidžu i marketinškom palantiru, synth-kučka jedan kroz jedan. Gotički dance-pop i euro-disko-electro-clash-schaffel-zovite-to-kako-hoćete svemir svjetlucave kugle na koju su naljepljeni mali kvadratići izrezanog stakla postao je njen dom, zajedno sa ostalim ekstravagancijama, i sve što mi je padalo na pamet pri spomenu da će Goldfrappica izdati novi album početkom ove godine nije bilo daleko od tog foldera.

Dalo bi se raspravljati o tome je li taj folder bio pun predrasuda ili čisto logičkog predmnijevanja današnje glazbene industrije i tijeka njene karijere, ali ništa me nije moglo pripremiti na „Seventh Tree“ i na nepredvidiv ali prekrasan način povratka tete Alison na scenu. Pred nekoliko tjedana pomislio sam – kad će se opet pojaviti neki album koji će mi dat jedno par šamara prije nego što tracklisting prvi put dođe do kraja treće stvari (upravo zbog takvih „posebnih trenutaka“ u slušanju glazbe, zbog tih rijetkih zaljubljivanja na prvo slušanje, i tog osjećaja otkrivanja nove galaksije (bez broda klase Galaxy) i dalje neumorno kopam), znajući, naravno, da se to neće tako skoro dogoditi. No, takvu radost donijela je baš žena od koje sam to najmanje očekivao.

„Seventh Tree“ ne može biti veći odmak od „Black Cherry“ i „Supernature“ albuma nego što je.

Novi album za Goldfrappicu i njenog „partnera u zločinu“ Willa Gregoryja je nježno, mirno, prozračno i odlično djelce koje nas djelomično vrača na „Felt Mountain“ početke a djelomično i postavlja nove staze pred našu čudnu junakinju. Bez blještavog glamura, bez puno ritma, bez eksplicitnog seksa i nešto malo manje otvorenih aluzija na ljubavničke aktivnosti i bez glasnih sirena, ove nove pjesme su mnogo više od udžbeničkog primjera glazbene i lirične intimnosti i njenom lakši-od-zraka glasu rade puno više pravde od minule disko-faze. Naravno da Gregory nije bacio svoje Rolande, Korgove i softvere kroz prozor pa otišao u dućan i kupio lutnju i naravno da Alison nije prodala preko Burze svoj portabl theremin sa joystickom ili ga trampala za kolekciju ploča Carole King; i dalje su to njih dvoje, praktički na istom umjetničkom putu, no kompanija s kojom putujete više ne toči bacardi breezere, red bull votke i štok kole, već služi Earl Grey čaj, vruć.

Tako prva skladba, „Clowns“, sa tepihom od akustične gitare zvuči kao genetski izinžinjerizirana (uf!) uspavanka dobivena križanjem japanske narodne pjesme i nedjeljnim ručkom kojeg je s ljubavlju skuhala Sandy Denny.

Slijedeća, „Little Bird“, nezamjetno ubacuje u višu brzinu da bi se sa stihom „july, lie, lie...“ doslovno razlila kao školski primjer filmske ljepote, a pred kraj postala i „prava pjesma“ u kvazirokerskom krešendu, koji je, naglašavam, toliko blag da mu čak i kamilica zavidi.

Treća, „Happiness“, moja najdraža kancona ove godine so far, krene kao mccartneyevski staccato vodvilj (kompletni Beatles-paket je tu, sa svim višeslojnim bekovima, „pa-pa-pa-pa-pa-pa“ vokalnim ukrasima i dječjim poimanjim sinkopa) da bi vrlo brzo, nakon nečeg što bi „mogao biti refren“, eksplodirala u marširanje animiranih robota u tako jako goldfrappovskoj temi na sintu koja, kako bi rekao moj frendšef Medo, mit grossen suvereniteten grabi velikim i snažnim koracima.

Pjesma „Eat Yourself“ je ono što Francuskoj Grupi Zrak uporno bježi već godinama (akustara, nekakav rhodes ili štaveć i onaj topli bas a la „Femme D'Argent“ ljuljaju ko bilo šta sa „Moon Safari“ ploče), a „Caravan Girl“ zvuči kao odbijena pjesma za Euroviziju gdje Alison služi kao pjevačica grupi Neu! u nekom paralelnom, ljiga-free svijetu.

Još ima bisera, i to dosta (tek jedna ili dvije skladbe odu u rješenja komercijalnog popa, pa na trenutke teta Alison može podsjetiti na Kylie, kao, npr. u „Road To Somewhere“) ali moram izdvojiti trenutak s kojim me potpuno kupila a on je „Cologne Cerrone Houdini“. U toj pjesmi Alison imitira, „skida“ i evocira Mariu Mendiolu i Mayte Mateos, dvije pevaljke „Yes, Sir, I Can Boogie“ benda Baccara, općeg mjesta europske disko glazbe iz sedamdesetih i njihove karakteristične, pomalo tranvestitske glasove i izgovor (ili „ispjevaj“) na lošem engleskom. Čak je i glazba pošećerena violinskim ukrasima, tupasto-zvučećom ali, ofkors, toplom bas linijom i ostalim detaljima koji onda, zajedno sa Goldfrappičinim ufurom u ulogu i spominjanjem Kölna i francuske disko ikone Jean Marc Cerronea u refrenu čine tribute toj ludoj špic-kragna/trapez/ostali klišei dekadi.

Neki strani kritičari ovaj su album već proglasili boljim od spomenutog „Moon Safarija“ ili „When It Falls“ Zero7, no, ja ne bih bio toliko drzak. Da se radi o najboljem Goldfrapp albumu do sad – to je istina. Alison je na ovoj kolekciji jedna ugodna sila koja slušatelja vodi kroz najljepše fotografije svog i Willovog fotoalbuma, i kao više-nego-uvjerljiva izvođačica sa tako mekanim i finim glasom od kojeg se tope zvučnici, pokazuje kako baš na ovakvom, lakšem i intimnijem teritoriju najbolje funkcionira. Ovaj album je i primjer rađenja punog kruga u jednoj karijeri što Willu i Alison u potpunosti stoji. Oni jesu neobičan glazbeni par, ali tako to nekad bude – neobični parovi funkcioniraju. Čak i povremene audio asocijacije na folk ovom „bendu“ dobro izgledaju u cv-u, no iako ih Gregory začinjuje modernim zvukovima, sva modernost s kojom taj skriveni motor Goldfrappa barata ne može sakriti ili zamaskirati prekrasnu jednostavnost ovih pjesama.

Upravo ta prozračnost i jednostavnost i, dopustite mi uživanje u maltretiranju jezika, laganost ovih pjesama uspijeva zapanjiti. Užitak u njima je tim veći kad se prisjetimo da ove sint-pastorale dolaze od žene koja je pred samo dvije godine simulirala masturbaciju na stejdžu sa prije spomenutim malim joystick-thereminom u zanosu disko-treš buke.

Vrlo ugodno iznenađenje. Zvuk ljeta usred zime. Povratak na početak jedne, sad definitivno – zanimljivije karijere. Prvi kandidat za album godine. Jadajadajada – rekla bi Elaine Bennes. I bila bi u pravu. Uživajte, slobodno.

Sedmu strina drži: Clowns, Little Bird, Happiness, Eat Yourself, A&E (provjerio sam, to ne znači „Alison & Enver“), Cologne Cerrone Houdini i Caravan Girl

Spot za prvi singl: A&E

Oh! The Glamour!: I'm In Love, I'm In Love, I'm In Love With A Strict Machine!, Live In The Park

Šta ti je to u ruci? I ko ti je onaj My Buddy Moose na bubnju?: Train, uživo na TOTP

Pozdrav,
ek.

p.s.

Stereo Mc's
Live At The BBC
Island, 2008



Prije dva tjedna u BeatNochi smo preslušavali ovu kompilaciju i ja sam, jesam, majke mi, stvarno sam htio napisati veliki tekst o toj mojoj staroj ljubavi, ali cijela bi se čitaba, osim pojedinih relativno zanimljivih crtica o Robu Birchu i Nicku Hallamu, svela na zaključak da taj bend već odavno nije relevantan, ali da ipak ni dan danas ne mogu biti ravnodušan kad čujem „Connected“ ili „Grafitti“ ili bilo koju staru pumpalicu, pa čak i u ovakvim live at the bbc verzijama. Anyway, Stereo Mc's su uvijek bili najbolji uživo i još jedan anyway, ovo izdanje je upravo ono kako se i zove. Za fanove i previše. Ain't nothing going on but this sound, man!

U sljedećoj epizodi antiveganske nadaljevanke: trideset godina starog vala u Gradu Na Moru.