SVID radio

četvrtak | 18.30

Dvijetisućeisedma!



Introdakšn (slobodno preskočiti)

Daklem, sestre i braćo, vi koji ste svračali na ove stranice dovoljno često da se smatrate čestim svračaocima, vi koji se niste živcirali oko rečenica objavljenih ovdje i svi vi koji ste ponekad možda i uživali čitajući ovo ili slušajući majku BeatNochu na određenom radiju, došlo je vrijeme za konačnu listu dobrota i gluposti.

Bila je ovo godina velika za Kraljevski Puding jer je on u njoj rođen. Ne toliko slavljenička za BeatNochu jer ona, in and out, postoji već dvije-tri godine. Bila je i ekstremno dobra i ekstremno loša (i sve stacije između) za vašeg relativno omiljenog recenzenta, godina u kojoj je taj kvabud doživio sve emocije poznate zapadnom čovjeku. Znam da vas to uopće ne zanima ali pamtit ću je, između još milion drugih stvari koje mi sad padaju na pamet, po svim vrstama bola i ushita, dnu i vrhu, otkrićem ko su pravi frendovi kad zagusti i ko su pravi frendovi kad, dapaće, uopće nije gusto, po jednom posh weddingu, nadrealnom sprovodu, zajebanom prekidu, ništa manje zajebanom oporavku, saznanjem da mogu pisati tjedno, završetku knjige stripova, pictionaryju, filmskim i Northern Exposure maratonima i vatri. Toliko mnogo ovog zadnjeg da bi bilo previše i nekolicini.

Bila je to i godina velikih audio i video radosti, prisjećanja na zaboravljene omiljene bendove, izvođače, filmove i what not, te otkrivanja mnogih lokalnih, nacionalnih i svjetskih nota novih datuma. Ma, divota jedna alternativna! O nekima od tih sam vam pisao ovdje a o nekima jednostavno nisam stigao. Tako vam cijelu godinu nisam prozborio ni jednu riječ o Klaxonsima, Battlesima, Panda Bearu, New Pornographersima, Two Gallants, Simian Mobile Discu, milion drugih i trećih, nekim odličnim reizdanjima, nekim hr-albumima, masi filmova, koncerata, ono, popis je dug. Što znači – liste nikad nisu konačne kao što nije ni ova koja slijedi (mada sam rekao na početku da je). Jer gdje je na ovom popisu krasan album PJ Harvey, gdje su odlične retro žestice White Stripesa, pop pjesmuljci Arctic Monkeysa ili, na kraju krajeva, gdje je Björk i njena „Volta“? O tome nisam rekao ni jednu čak ni kad je izašla! Shame on me.

Bez obzira na propuste i nestizanje, vaše omiljeno sralo jedno obično zavirilo je duboko u svoje srce i sastavilo je popis, ipak, kolikogod je on subjektivan, nepotpun, ide vam na živce ful i kolikogod su takve liste, per se, gubljenje vremena u blagadanskim izmaglicama. Zato vam neću nabrajati koji youtube trenutak je bio najluđi, na kojem koncertu smo se najviše iščašili, koja cura me najljepše pogledala na korzu, koji glazbeni novinar ili novinarka me najviše iživcirao-la, koliko točno je prodano albuma od The Clientele ili koja je najbolja istarska b-strana singla i slične minucioznosti. Just the facts, maam.

Ajde više, jebote!

Ok, there goes.

Albumi godine

10. The Good, The Bad And The Queen – The Good, The Bad And The Queen
(Virgin, 2007)

Kratki, slatki, potpuno zaokružen, sa najdosljednijom atmosferom na svijetu, spor, tih i fantastičan albumčić Damona Albarna koji je ovu solo ploču vješto zamaskirao u album prvijenac supergrupe. Tony Allen, Simon Tong i Paul Simonon nisu ovdje samo all stars paravan, već i pravi mali vrijedni graditelji atmosfera maglovitog, sjebanog ali vječno simpatičnog Londona. Razglednica s Temze. Zalutali kitovi. Produkcijske fore. Zagrijavanje za pisanje opere na kineskom. Pjesme. Ma sve živo.

Ključni trenutak – masni outro iz „Herculean“.

09. The Grinderman – The Grinderman
(Mute, 2007)

Veli Nick Cave jedan dan frendu Ellisu – ej, čupavi, ajmo imat novi bend, ono, samo nas par iz Bad Seedsa, malo ćemo rokat, ono, see what happens. I Ellis kaže da. I dobro da je rekao „da“ jer smo dobili odličan izlet iz Bad Seedsa u dobrog starog žestokog Cavea a da čovjek nije ni najmanje mijenjao svoju estetiku. Podmazan, kao i uvijek, stihovima od kojih bole pluća i distorzijama od kojih se lice smješka, Cave nam je ove godine poklonio dašak svježine, žestine i humora u inače neprekinutom nizu genijalnosti.

Ključni trenutak – stišavanje pa onda klak-po-pedali i eksplozija refren-supernove u „No Pussy Blues“.

08. The Field – From Here We Go Sublime
(Kompakt, 2007)

Ove godine saznali smo za Axela Wilnera i njegovu minimalističku verziju nečeg što se samo uvjetno može nazvati house glazbom. Sa jednim ili dva loopa ili sempla ovaj tip izgradio je katedralne konstrukcije od po pet-šest minuta a da one ni u jednom trenutku nisu zapale u krize ili dosadu. Mala škola aranžiranja. Mala škola strpljenja pa nagrađivanja. Nježne i suptilne progresije. Pitka i tekuća inačica plesnjaka, neodoljiva i prozračna na svojoj površini isto koliko zanatska i inteligentna u svojoj srži. Jednostavnost na djelu.

Ključni trenutak – kad se na kraju „A Paw In My Face“ otkrije sempl Lionela Richieja iz pjesme „Hello“, kao, do sad smo plesali a sad se možemo za kraj i nasmijat. Genijalno.

07. Caribou – Andorra
(City Slang, 2007)

„Kada se tog jutra kanadski doktor matematike Daniel Snaith probudio u svom krevetu, shvatio je da se pretvorio u Briana Wilsona. Odmah je sjeo za svoj kompjuter i snimio je album preciznih rekonstrukcija starinskih pop ozračja, prepun snenih i šećerastih refrena, prštavo visokih činela, kaleidoskopske produkcije, pretjerivanja u instrumentalističkoj kvantiteti i škrtosti u vokalnim kompliciranjima. Rezultat je album kakvog već dugo nismo čuli, album koji tako svježe, a u biti tako „normalno“ spaja elektroniku koja onda to više nije i pop glazbu koja onda to definitivno više nije!“

(Franz Kafka, Preobražaj)

Ključni trenutak – kad se „Melody Day“ minutu prije pravog kraja, odmah nakon lažnog kraja, vrati bubnjarskim prolomom oblaka natrag u refren po posljednji put.

06. M.I.A. – Kala
(Interscope, 2007)

Maya Arulpragasam i njezin album nazvan po majci Kali! Što reći? Melodije posemplane sa kojekakvih opskurnih bollywoodskih soundtrackova, puhači i gudači, didžeridu koji dinsta ljutu australsku kapulu, djeca koja pjevaju i repaju, kokoši, pos kase, sintevi koji bole i tako u ultrazabavni nedogled. Ponekad teško ali uvijek inspirativno. I da, da se ne zaboravi, deset tisuća bolja obrada „Where Is My Mind?“ od one šta su je Placebo nekad snimili. World music koji je u doticaju s vremenom u kojem živimo. R'n'b za ekipu. Culture clash miš-maš!

Ključni trenutak – zar treba reći, refren u „Paper Planes“ – all i wanna do is BANG! BANG! BANG! and a REPETIR! ČING! and take your money! Uf!

05. Thomas Fehlmann – Honigpumpe
(Kompakt, 2007)

Drugi Fehlmannov album za Kompakt i direktna posveta umjetničkoj instalaciji Josepha Beuysa iz 1977. kada je ovaj pionir i jedan od najvećih manipulatora u modernoj umjetnosti pomoću male crpke doslovno razljevao med po galeriji. I stvarno, od „medenog“ omota pa, što je najbitnije, same glazbe, „Honigpumpe“ je audio slika meda, slatkog i ljepljivog proizvoda pčelinjih „mednih trbuha“. Kao i agregatno stanje meda, ova glazba ni sama nije sigurna šta je, kruta ili tekuća. Gugutanje, pulsiranje, cvrčanje, plovljenje, putovanje, tijek, preljevanje, klizanje i umiranje u savršenoj kombinaciji!

Ključni trenutak – kad u „Little Big Horn (Liegend)“ pred kraj stvari onaj tihi jamming postane glavna melodija a mi djeca kažemo – aaaa, vidi pa ovo je u biti cijelo vrijeme sviralo ispod!

04. Robert Plant & Alison Krauss – Raising The Sand
(Rounder, 2007)

Kemija između ove mlade žene i ovog starog simpatičnog jarca je sirova energija koja ovaj album obrada pretvara u mračnu i jednostavno prekrasnu kolekciju svojevrsnih standarda koju vam, čak i ako ste inače udaljeni od ovakve glazbe, nije bed slušati. Naravno da je Plantova karizma velika kao planina i kao takva je neizbježna činjenica koja drži ovaj album, no nije samo Plant isključivo ovdje bitan. U tandemu, u promjenama uloga (sad ja tebi pjevam bekove, sad ti meni, a sad pjevamo skupa), u interakciji a pogotovo u savršeno odabranom tracklistingu, kao i odličnoj, na trenutke čistoj a na trenutke Waitsovskoj glazbenoj pozadini leži tajna neodoljive privlačnosti ovog bisera koji čas sjaji suncem ruralne idile a čas isijava mrak gradske žgadije. Najslušljiviji a i najbolji post-Zepp Plant do sad.

Ključni trenutak – Please Read The Letter, od početka do kraja.

03. Justice - †
(Ed Banger, 2007)

Kakav je to ugodni šok bio! Prije nego je album došao prvi put do polovice bilo je jasno da je "Križ" jebeno remek djelo, instant ljubav se rodila i svaki neugodni režeći sint, ritam koji više podsjeća na grubo žbukanje nego na elektro i svaka (daftpankovska ili ne) kombinacija ružnoće i ljepote, plesa ili bježanja u sklonište, akordacije a la Handel i disko kugle bila je pobjedonosna! Redefiniranje „french toucha“. Svježe ideje. Neosporiva energija. Ajmo svi ruke u zrak! Violine i kragne iz sedamdesetih. Whitesnake, pa Iron Maiden i Judas Priest ubačeni u francuski kučni mikser koji se pokvario pa sad bljuje krv po kuhinji. Mock christianity. Napisao sam onda, u originalnoj recenziji – „skinuti, kupiti, nabaviti, slušati, plesati, darovati frendu... obavezno!“ i to mislim i dalje.

Ključni trenutak – prvi beat-šamar nakon pompoznog intra u uvodnoj „Genesis“ i odmah znate na čemu ste. Ili možda onaj kad se „Let There Be Light“ prelije, minutu i 22 sekunde prije kraja, iz baroknog bombardiranja Pariza u temu iz najljubavnijeg filma o ljubavi. Ili „D.A.N.C.E.“ cijela, možda? Ili centrifugirani funk u „New Jack“? Jasno vam je sve.

02. Radiohead – In Rainbows
(W.a.s.t.e. Products, 2007)

Ne samo da su punili novine, rušili internet stranice, dizali male (ili velike) revolucije u diskografskoj industriji, napravili spot (!) u kojem im se svima vide face (!!), već su i snimili ako ne najbolji onda najkoncizniji album u posljednjih deset godina. Na „In Rainbows“ albumu srhomat je stalno na deset i cijelo vrijeme tu je dobar stari Rh-filing kad ruke idu u zrak na ključnim spojevima Thomovog superfalsetta i određenih nadprirodnih akorada i želja za kemijskom reakcijom prilikom koje rastu krila za bježanje iz grada problema je neopisivo jaka i svi osjećaji koji vas gnjave su odjednom u očima ali smiješak titra ispod i drago vam je da ste, unatoč svim okružujućim govnima, živi! Ni kad je izašao nisam imao dovoljno riječi za opisati koliko je ustvari zaista dobar (mada je recenzija bila poduža) pa nemam ni sad.

Ključni trenutak – klavir i činele pred kraj „All I Need“.

01. LCD Soundsystem – Sound Of Silver
(DFA, 2007)

sound of silver talk to me
makes you want to feel like a teenager
until you remember the feelings of
a real life emotion of teenager
then you think again

James Murphy, James Murphy, na mom srcu spava, neka spava, neka spava, otpala mu glava, ili u prijevodu s mog internog pjesničkog debilizma – ovaj bucmasti bubnjar, dj, pjevač i producent, u biti jedan obični genijalac u „Can-Future Days“ t-shirtu, ovim je, prvim „pravim“, „albumskim“ albumom LCD Soundsystema uspio, kao, šlampavo, a ustvari vrlo perfidno uloviti duh vremena. A ulovio ga je u disko kuglu, svjetlucavi mirrorball, i to spajajući punk stav, krautrock vožnju, bowiejevske melodije, mrdanje guzice na podiju kakvog šminka-tutti disko kluba i mrdanje guzice u nekoj mračnoj rupi gdje djeca pogaju. I kakav je taj duh vremena? Pa da stvar bude najironičnija – vrlo pop. Kad sam pisao prvi put o ovom albumu naznačio sam da služi isključivo zabavi. Sad kad je stvar malo odležala, a imala je kad, potpuno mi je jasno da je „Sound Of Silver“ remek djelo, od prve do zadnje pjesme (jer to i jesu pjesme), jedna od rijetkih ploča ove godine koja nije samo uhvatila duh vremena već se s njim namazala po kosi i pa faci i po cijelom tijelu. Da, ona je i dalje savršena „party ploča“, ali kopanje po mnogim njenim slojevima donosi mnogo toga nagrađujućeg, omamljujućeg i jednostavno – dobrog. Ne dobrog. Savršenog.

Ključni trenutak – vidi singl godine.

Ostale idiotarije (isto tako slobodno preskočiti)

Singl godine

LCD Soundsystem – Someone Great
(DFA; 2007)

Hrvatski album godine

PipsChips&Videoclips – Pjesme Za Gladijatore
(Menart, 2007)

Riječki album godine

Quasarr – Quasarr
(Menart, 2007)

Najveće razočaranje godine (a da sadrži dvije stvari koje su, ruku na srce, apsolutno genijalne)

The Chemical Brothers – We Are The Night
(Astralwerks, 2007)

Te dvije stvari su "Saturate" i "Pills Won't Help You This Time", btw.

Najveći „Pa koji vam je kurac!? Šta niko osim mene ne kuži da je ovo totalno bezveze?!" godine

Arcade Fire – Neon Bible
(Merge, 2007)

Najveći hrvatski „Pa koji vam je kurac!? Šta niko osim mene ne kuži da je ovo totalno bezveze?!" godine

The Chweger – The Chweger
(baš me briga ko je ovo izdo, 2007)

Najbolji filmovi godine

05. Casino Royale
(r: Martin Campbell, 2006)

Kao neko ko je vrlo slab na Bond franšizu, u ovome sam potpuno uživao! Daniel Craig, vi ste naš novi heroj! Ko su oni drugi glumci koji su igrali Bonda? Ne sjećam se.

04. Half Nelson
(r: Ryan Fleck, 2006)

Ryan Gosling kao profesor u srednjoj školi koji ne zna jel bi bio genijalni učitelj i mentor ili bi zapalio još jednu lulicu cracka na velikom odmoru. Drama jedan kroz jedan!

03. Little Miss Sunshine
(r: Jonathan Dayton & Valerie Faris, 2006)

Feel good hit of the summer! Prosječna američka obitelj i jedan stari volkswagenov kombi s pokvarenom trubom. Mmm...

02. Ratatouille
(r: Brad Bird, 2007)

Remy bi htio biti kuhar. Ali on je štakor!!! Pa šta onda? Gdje je želja jaka... Ge-ni-jal-no!

01. Das Leben Der Anderen
(r: Florian Henckel von Donnersmarck, 2006)

Pravi pravcati film. Baš onakav kakve su ih nekad radili.

Prodavač: Želite da vam zamotam poklon?
Wiesler: Ne. To je za mene.

Močno.

Film godine koji me je natjerao da skočim s kauča od smijeha i grlim televizor

Tenacious D In The Pick Of Destiny
(r: Liam Lynch, 2006)

"I did not mean to blow your mind but that shit happens to me all the time!"

Filmski Razočar! Razočar! godine

Sunshine
(r: Danny Boyle, 2007)

A dan je tako lijepo počeo...

Filmsko jedvačekanje za 2008

Indiana Jones and the Kingdom of the Crystal Skull, Star Trek 11, James Bond 22 i, naravno, Dark Knight.

"Evenin', commisioner..."

Jel i vama bilo dobro ko i meni?

Novogodišnje čestitke i pozdrav,
ek.