SVID radio

četvrtak | 18.30

Pink Floyd
Piper At The Gates Of Dawn
(40th Anniversary Special Edition)
EMI, 2007



Cygni, Lepus, Eridanus, Virgo, Taurus, Crux, Scorpius, Orion...

E - E - E Eb/E -Eb/E
Lime and limpid green a second scene the fight between the blue you
once knew.

G - A
Floating down the sound resounds around the icey waters underground

E - Eb
Jupiter and Saturn, Oberon, Miranda, and Titania...

G - G#
Neptune, Titan, stars can frighten...

E – Eb – D - C# - C – B – Bb - A
Aaah Aaah Aaah Aaah Aaah Aaah Aaah Aaah

A - G# - G - F# - F – E – Eb - D
Aaah Aaah Aaah Aaah Aaah Aaah Aaah Aaah


„Space is the place...“ pjevali su Blur na „Bugman“ i neka jesu, ali nitko nije toliko naivno, nevino ali i pionirski opjevao sci-fi kao „Astronomy Dominé“, moj današnji intro i još uvijek vrhunska otvaračica albuma „The Piper At The Gates Of Dawn“ jedne relativno nepoznate engleske grupe imena Pink Floyd. Od izlaska ovog kamena temeljca i vrutka inspiracije za mnoge što su došli poslije prošlo je ciglih 40 godina. Meni osobno ne treba veliki povod za razgovor o ovom bendu, (dovoljno je slovo P i ja odo...) no brojka 40, a pogotovo fora obljetničko izdanje od tri diska je i više nego dobar povod. Pa, stoga...

Bez pretjeranog uvoda o tome u koje su škole išli, ko je s kim živio ili kako su se zvali prije nego se Syd sjetio da voli slušat Pinka Andersona i Floyda Councila, ova priča počinje u proljeće 1967.

Do tog trenutka u vremenu Pink Floyd su već bili nova londonska underground atrakcija prašući r'n'b (a onda malo i dugačke „psihodelične“ instrumentale) u popularnom klubu UFO, dijeleći pozornicu sa Hendrixom, Arthurom Brownom i The Soft Machine. Bio je to klub u koji su Paul McCartney, Pete Townshend i ostala popularna bratija dolazili slušat i gledat „nove bendove“ koji su, po prvi put u povijesti, svirali uz rane, rudimentarne verzije light-showa i vj-inga. Anyway, bilo je to i „ljeto ljubavi“, pa vam je valjda jasno kakve su to fešte bile.

Pink Floyd su imali vrlo uspješno diskografsko proljeće; 11. ožujka EMI im je izdao prvi singl („Arnold Layne“ – tipične engleske pop rok tri minute o tipu koji krade ženske gaćice sa štrika za robu) koji je došao na broj 20 "Record Mirror" ljestvice. Nekome se u firmi to jako dopalo pa su u travnju već bili u studiju snimajući svoj prvi album, no prije toga još je jedan singl izletio van. Bila je to legendarna Emily, Barrettova „See Emily Play“ koja je ovaj put uspjela doći do broja 6, što je poteglo nove nastupe ali i za ono doba uobičajene promo-idiotarije kao što je nastup na "Top Of The Pops", na kojem je, samo tri tv-pojavljivanja kasnije Barrett potpuno odljepio („John Lennon ne mora ovo raditi pa neću ni ja!“) al to je sasvim druga priča .

Shvativši singl potencijal benda, EMI je od Barretta i ekipe zahtjevao još takvog materijala, no sessioni snimanja albuma vukli su i mirišali na nešto sasvim drugo. Umjesto da se posvete proizvodnji „hitova“ Floydi su se posvetili istraživanju one „psihodelične“ strane koju su kopali u klubovima, kao i Barrettovih vanzemaljskih i ruralnih opsesija. Petog dana mjeseca kolovoza sve se to materijaliziralo u obliku prvog albuma. Producent je bio Norman „Hurricane“ Smith, do onda najpoznatiji kao snimatelj na „Revolver“ albumu liverpulske četvorke. Kad sam već kod Flaming Pie ekipe moram reći da je „Piper“ sniman, evo još jedne „legendarne priče“, studio do studija u kojem su Beatlesi snimali „Sgt. Peppera“ pa su John, George, Paul i Ringo redovno, kao kakvi celebrity fanovi, dolazili slušati Floyde na snimanje. Nekoliko tjedana po izlasku McCartney je novinarima rekao da je „Piper“ „nevjerojatan!“ i to im je bila bolja reklama nego cijela EMI-jeva advertising mašina.

Album je dobio ime po istoimenom poglavlju knjige „Wind In The Willows“, dječje fantazije Kennetha Grahama; i zaista – skoro polovica albuma sa Sydovim kanconama o gnomovima, strašilima, biciklikma, majčinim uspavankama, demonskim sijamskim mačkama i ostalim danas već općim mjestima, bila je čudna i zastrašujuća mješavina dječjih ideja i slika sa sirovom underground mjuzom onog vremena. Uslijedili su kritičarski hvalospjevi, ali i pojedine kritike da zvuk „Pipera“ ne predstavlja najbolje zvuk benda uživo. Kakogod, „Piper“ je zasjeo na 6. mjesto ljestvice albuma i tamo je ostao 7 tjedana. I „Record Mirror“ i „New Musical Express“ dali su mu četiri zvijezdice od pet, a apoteoze nisu splasnule ni do današnjih dana kad se „Piper“ redovno uvrštava na sve popise relevantnih što britanskih, što svjetskih albuma svih vremena, bilo od američkih ili engleskih glazbenih časopisa u boji.

Ono što ga je činilio posebnim onda čini ga posebnim i danas, a to je specifična drugosvjetovna atmosfera, spoj infantilnih i na prvo uho ultrajednostavnih pjesama sa prijetećom horor potkom.

U jednom trenutku bas i farfisa su topli i tu je i akustara i priča se o ugodnom djetinjstvu zamotanom u majčine priče o orlu koji zasipava ljude srebrom („Matilda Mother“), a već slijedeći male buljooke i agresivne životinje vrište vam u facu i vaše ugodno okružje zamijenjeno je džunglom („Pow R. Toc H.“) i fizičkom boli („Take Up Thy Stethoscope And Walk“). Katkad se iz uvodnog i filmičnog glumbienta u jednom koraku dolazi do ugodnih singalong trenutaka („Flaming“), a katkad je i obratno – iz čvrste, rokerske, riffovske glazbe katapultirani ste na rođendansku proslavu na bolnički odjel teško mentalno retardiranih ili u vakuumsku hladnoću svemira („Interstellar Overdrive“).

A onda su tu još gnom Grimmble Crumble koji je, tamo negdje u travi, najozbiljnije, majke mi, doživio veliku avanturu („The Gnome“), i strašilo koje stoji u polju gdje raste žito a mišići mu trčkaraju oko slame („The Scarecrow“), da bi nakon toga uslijedila poduka iz I-Chinga („Chapter 24“) i doslovno nevjerojatan kraj („The Bike“) u kojem Syd priznaje da ima bicikl koji ima i košaru i zvonce i sve te stvari zbog kojih izgleda dobro, i ne samo to, ima i miša Geralda (al ne zna zašto ga tako zove) i klan ljudi od đumbirovog tijesta i stari pohabani plašt i SVE bi to najradio dao njoj jer ona je ta koja se uklapa u njegov svijet. Na kraju joj predloži da odu u drugu sobu jer on tamo ima svakakvih drangulija a najviše satnih mehanizama pa, ono. I onda odu. I onda slijedi veliko finale, kaotična naljepnica, slična onoj poslije „Day In A Life“, samo još luđa, gdje se svi satovi ovog svijeta tope u dalijevskom seksu.

Da, zanijelo me, ali to je „The Bike“, Barrettov „The Bike“ i tu nema isprike.

Jasno da se na svim ovim pjesmama čuju utjecaji The Doorsa („Take Up Thy Stethoscope And Walk“ je najočitiji primjer) i Beatlesa („Matilda Mother“ ode u nešto vrlo vrlo slično „Taxmanu“), te još nekih ondašnjih bendova, no Barrett, Waters, Wright i Mason imali su nešto novo – svježinu i prije svega zvuk kojeg su izbrusili na beskompromisnim nastupima uživo.

Od tih dana prošlo je, dakle, četrdeset godina.

Sve je to lijepo i krasno, pogotovo jer sva tri obljetnička diska dolaze u crvenoj amnesiac-style knjižici s novim dizajnom tate Thorgesona koji poštuje originalne Vic Singhove fotke i Sydove crteže, a plus toga tu je i poseban booklet – kolažni umjetnički radovi samog Barretta (na prvoj straničici piše „Fart Enjoy“, diš bolje?!) koji pokazuju nešto što do sad definitivno nismo vidjeli. Prvi disk donosi „Pipera“ u do sad na cd-u neobjavljenoj mono verziji, što je genijalno za audiofile i slične frikove, a moram priznat, mada definitivno nisam jedan od tih i takvih, da je razlika očita. Drugi disk je „Piper“ u remasteriranoj, do sad vrlo nabavljivoj stereo verziji. No, treći disk je malo „mlaka voda“. Zašto?

Svu fanovsku i kolekcionarsku demenciju na stranu, ovdje nema ničeg toliko novog da bi bili iskreno sretni. Gdje je „Vegetable Man“? Gdje je „Scream My Last Scream“? Gdje je „Lucy Leave“? Gdje su live izvedbe pjesama sa „Pipera“? Umjesto svih tih nikad objavljenih bisera iz rane Floyd riznice, dobili smo prve singlove i njihove b-strane (do sad već, na raznim mjestima, dva put objavljene na cd-u!) i dvije verzije „Interstellar Overdrivea“ od kojih jedna nije ni cijela! Tu je i „Matilda Mother“ koja, ok, ima pjevanja s drugačijim stihovima, ali – hej, treći disk traje 30-ak minuta. Molim vas lijepo!

Naravno da će sve te pjesme za kojima fanovi doslovno čeznu jednog lijepog, skorog dana objaviti, no, mislim da je ovo bila prava prilika jer upravo se radi o kontekstu Barrettovih Floyda.

S druge strane, neprevelika cijena od 230 kuna opravdava ovaj lijepo upakirani audiovizualni memento na prvi album Floyda, pogotovo kad se uzme u obzir činjenica da njihovi albumi nikad nisu na „nice price“ popustima i da za njih uvijek morate plačati punu suludu cijenu od 140 kuna.

A što se, po izlasku „Pipera“, događalo sa njegovim glavnim bardom?

Priča je, manje više, svima poznata. Čovjek je popio previše tripova (podsjećam da se u te dane nije tripalo na papiriće nego na čistu lizergidnu kiselinu iz pipete, odnosno bočice) i pojeo previše Mandraxa pa se pretvorio u beskorisnog člana koji je svojim buljenjem u prazno i nesviranjem i neskladanjem minirao bend gdjegod je stigao. Onda je došao David Gilmour i od 2. ožujka 1968. Syd više nije bio u Floydima. Poslije je objavio dva solo albuma, „Madcap Laughs“ i „Barrett“, dvije definitivne pjesmarice koje sadrže pravo blago za razumijevanje ove napaćene budale. Sa scene se potpuno povukao 1972., a ostatak života, sve do njegove smrti prošlog ljeta, točnije 7. srpnja 2006., živio je izolirano, slikajući i brinući o majci. Ono što ga je dokrajčilo nisu bile posljedice droksanja već dijabetes i rak gušterače. U njegovoj osmrtnici je pisalo – umro je umirovljeni glazbenik.

Njegov post-Floyd život pun je mitova i legendi, no ono što je bitno je ostavština. Djelujući samo par godina ovaj, kako su ga poslije bivši suborci glorificirali, „ludi dijamant“ ostavio je iza sebe pedesetak pjesama koje su nadahnule mnoge i koje su „krive“ za mnoge bendove koje danas volite i slušate.

Mnogi su rekli – ali da bar nije Barrett otišao na kvasinu, Floydi su mogli ovo i ono... Te je izjave najbolje ironično isprdao engleski folk kantautor Robyn Hitchcock u tv dokumentarcu „Syd Barrett & The Pink Floyd Story“: „...da, i onda bi zvučali ko Emerson, Lake i Palmer!“ Bwahaha!

Gledajući danas na sve što se dogodilo Sydu i Floydima, a pogotovo kad se sluša „Piper At The Gates Of Dawn“ kao savršen početak jedne karijere (ili kao bljesak genija), čini se kao da je baš tako i trebalo biti. Kratko, močno i jednostavno nenadjebivo.

Najbolje stvari: Vi to ozbiljno?

Web: www.pinkfloyd.com

Barrump Ch Ch! Barrump Ch Ch!: Barrett i društvance, uživo, 1967.

Hvala na čitanju,
ek.