SVID radio

četvrtkom u 18.30

Rilo Kiley
Under The Blacklight
Warner, 2007



„Pop glazba je često kritizirana zbog pretjerane jednostavnosti i repetitivnosti, korištenja jednostavnih glazbenih tehnika i suzdržavanja od eksplicitnih eksperimentalnih atributa drugih žanrova kao što su sola ili neuobičajeni ritmovi. Zbog toga je često negativno uspoređivana s drugim stilovima glazbe kao „lakša“ i, shodno tome, ne toliko vrijedna.“

O, daaaaa! Ovaj citat s wikipedije ne može biti točniji! No, kad bi svijet bio crno-bijeli sve bi bilo jednostavno i lagano i ja se ne bi živcirao oko ničega! Svi znaju da svijet nije tako utopijski monokromatski, pa onda, a šta sad, nije ni sva pop glazba užas i, ono, što se kaže, ispod časti.

Naravno da neću pričati o Lindsay Lohan (ko je to uopće?!) ili Princezi Ispraznosti & Ogavnosti (predebela ili pregola na dodjeli emtivijevih nagrada? boli me kurac!) ili o nekoj takvoj septici. Bend se zove Rilo Kiley i prva dva slušanja sam sam sebi bio čudan što uopće takva mjuza svira dok ja dižem tlak prvom jutarnjom s mlijekom! Treći put znao sam sve pjesme i glasno sam ih pjevao, bez ikakvog srama, doživljavajući čak i nijanse. Što to znači? To znači da postoji i dobar, kvalitetan pop koji ne boli i ne vrijeđa i kojem se, unatoč košarama novih opskuriteta koji svojim kompliciranim mrakovima čekaju na uho i recenziju, može s veseljem vračati.

Bend Rilo Kiley (ime uzeli od nekog škotskog sportaša s početka pretprošlog stoljeća) osnovali su bivši klinci-glumci Jenny Lewis (Christin iz „Pleasantvillea“, npr.) i Blake Sennett (serija tipa Melrose Place, Buffy The Vampire Slayer i Treći Kamenčić Od Sunca). Nakon prvog albuma „Take Offs And Landings“ iz 2001 bend potpisuje za Saddle Creek (dom Conora Obersta, između ostalih) i izdaje drugi „The Execution Of All Things“. Treći album, „More Adventurous“ izlazi dvije godine kasnije. Sve su to bili manje više ok primljeni albumi svojevrsnog indie-folk izričaja, koji je zahvaljujući vokalu Jenny Lewis, bio, s jedne strane voljen od strane kritike, a s druge korišten masovno u tv-serijama za američku mladež. Da, pričam o Zoranovom Potoku, odnosno Dawson's Creeku.

I šta sad? S dolaskom ovog, četvrtog albuma – „Under The Blacklight“ stvari su se za ovaj relativno nepoznat bend promijenile. Namjerno ili ne, ova kalifornijska četvorka snimila je iznenađujuće komercijalnu ploču, skoro pa pop album koji je razočarao stare fanove. Za njih su sad Rilo Kiley prodane duše. Za nas koji smo ih pozornije poslušali tek sad – Rilo Kiley su bolji od New Pornographersa! Ili tako nekako, površno.

„Under The Blacklight“ je savršena pop ploča koja ulazi u uho bez imalo napora; 40ak minuta radiofonične ljepote koja nikad ne bježi u uobičajenu američku ljigavelu već pravim pjesmoklepstvom drži visokostiliziranu pop napetost cijelo svoje trajanje, a dok to radi maše s obale Sheryl Crow i njenim frendicama koje se utapljaju u prosječnosti.

Ovaj album je i lekcija kako u radiofoničnu pjesmu ugurati neradiofonične teme, pa tako Jenny Lewis, zgodna žena zgodnog stasa i glasa, pjeva o mračnim stranama seksa, L.A. porno industriji (pogotovo svojoj rodnoj San Fernando Valley koja i jest središte ne samo američke već i svjetske pornoindustrije), prekidima koji ne rađaju suze nego slobodu...

Tako u „Breakin' Up“ diže zdravicu „to all the pretty words we will never speak“ i „to all the pretty girls
you're gonna meet“ da bi onda u refrenu uvjerljivo zapjevala „ooh aah feels good to be free“ tako slatko da bi bilo kad pristao da me ostavi. Ima toga još („funny thing about money for sex, you might get rich but you'll die by it“ u „Close call“, pa „she sleeps on your right side, she gets mad i get tired, i sleep on your left side, a hundred ways to keep love alive“ u „Dejalo“ itd.) al ko će to sve sad.

Kad se zbroje svi utjecaji i sonične sličnosti s nekim drugim – popis je impresivan. Beatlesi protiv New Pornographersa („Smoke Detector“) protiv Fleetwood Maca („Dreamworld“ je mogao bez pol beda bit na „Rumours“ albumu!) protiv Bilo Kojeg Američkog Benda iz Sedamdesetih'n'Osamdesetih! A na bek vokalima The Waters – pjevačka skupina koja je kantala-čo na Michael Jacksonovom „Thriller“ klasiku! Ma, divota.

Ne znam jesu ovaj izlet (je li izlet ili konačno preseljenje?) u mainstream napravili namjerno ili ne, ali ovakvoj kombinaciji jednostavnosti i ljepote teško je odoljeti pa kolikogod da ste posvađani sa pop glazbom.

Za neke ljigava vožnja kroz noćne pejzaže Los Angelesa, za neke konceptualna pop ploča o seksu u Kaliforniji („Kalifornija – to je bio njen san...“ ha ha ha), za neke prodavanje top ljestvicama nekadašnjeg indie benda, a za neke pravo malo remek djelo, „Under The Blacklight“ je od početka do kraja zabavan i vrlo dobar album.

Ako hoćete dobar američki pop-rok (koji je u svojoj srži mnogo više od toga) – onda je Rilo Kiley za vas. A kad vas neko pita – pa šta je ovo? – slobodno mu odgovorite: to je bend koji za doručak jede mnoge druge koji sjede na vrhovima top ljestvica.

Najbolje stvari: Silver Lining, Close Call, The Moneymaker (prvi singl u čijem spotu „glume“ soft pornnjaci, aha), Breakin' Up, Under The Blacklight, Dreamworld, Dejalo, 15, Smoke Detector, The Angels Hung Around i Give A Little Love. Da, to je ujedno i kompletan tracklisting albuma i mogu vam reć da kad sam radio emisiju bio sam na sto muka jer sam htio pustit svaku.

Upalite žarulju na: www.rilokiley.com

Hvala na čitanju,
ek.