SVID radio

utorak | 18.30

Loney, Dear
Loney, Noir
Regal / Sub Pop 2007



Često se, kad se želi opisati ljudska izvrsnost ili posebnost povezana s određenim lokalitetom, upotrebljava izlizana frazopoštapalica «ima nešto u vodi». U slučaju Skandinavaca ta spika uvijek nekako mutira u «ima nešto u svom tom silnom alkoholu kojeg sišu» ili slično. Priznajem, i meni je to palo na pamet čim sam čuo «dječji» vokal Emila Svanangena, stanovnika švedskog gradića Jönköping, koji me je svojim «piskutanjem» podsjetio na još dvije slične sjevernjačke vokalne visine, Jonasa Bjerrea iz danske grupe Mew i, naravno, Jona Thora Birgissona iz islandskih Sigur Ros.

Emil Svanangen pjeva kao dijete i kad bi takvo natjecanje postojalo, sigurno bi osvojio pokal Zlatni Falsetto za 2007. Iako zvuči kao klinac (a često su mu i stihovi tako dječje neopterečeni) Svanangen je odrastao čovjek sa odraslom radnom etikom. Prvi album «The Year Of River Fontana» snimio je u podrumu jönköpinške kuće svojih staraca koristeći samo jeftini mikrofon i kompjuter, a distribuirao ga je sam, uz pomoć samo svoje net stranice i pržilice.

Usmena predaja po Krasnoj Zemlji Švedskoj napravila je svoje i Loney, Dear (ime iza kojeg se Emil krije i laže svima da je bend) uskoro su postali pravi mali skandi indie fenomen. Uslijedila su još tri samizdata, Citadel Band (2004), Sologne (2005) i Loney, Noir (2005). Ovog zadnjeg namirisali su ljudi iz legendarne Seattle izdavačke kuće Sub Pop, i evo, dvije godine kasnije četvrti album one-swede benda Loney, Dear je u svjetskoj distribuciji.

I neka je! Jer radi se o tré interesantnom autoru čije su akustične folk pop pjesme pravi biseri. Usudio bi se reći – slatki biseri – kolikogod je glazbu glupo tako opisivati jer ono što je nekom slatko drugom je ljigavo. One man's terrorist is another man's freedom fighter, i to. No, Loney, Dear nikad ne zapada u saharinozu nego autentično, s puno životnosti i energije isporučuje punokrvne pjesme koje zahvaljujući prvenstveno snazi akustičnih instrumenata (sa izuzetkom dominantnog ali vrlo razigranog sint-basa) stvaraju neopisivi, da, baš neopisivi ushit.

U kombinaciji sa Svanangenovim prepoznatljivim «predpubertetskim» vokalom i naivno-nevinim stihovima, album vrlo brzo postaje svijet za sebe – svijet u kojem ima mjesta za optimizam i zadovoljstvo, što je u današnjoj prevladavajuće tmurnoj indie-i-slično-glazbi vrlo rijetko. Čini se, kad se sluša Loney, Noir, da ne postoji problem koji je nerješiv.

Toj «uplifting» atmosferi doprinosi i glazba. Na ovom albumu sve je puno klarineta, flauta, pljeskanja dlanovima, akustičnih gitara i «ša-na-na-na» vokalizacija. Odličan primjer za to je singl I Am John, kojeg prati odličan video spot.

Loney, Dear su uživo bend. Tako Svanangena prate još i Samuel Starck, Malin Stahlberg, Ola Hultgen i David Lindvall koji u lajv varijanti još i više raspuhuju ono što u kućnom studiju Emil Svanangen ionako beskrajno zacifra i ukrasi.

Naime, Loney, Dear folk pjesmice zvuče kao da ih svira pedeset ljudi i toliko su zasićene sa brojnim slojevima pratećih vokala i svakojakih akustičnih instrumentacija da na trenutke postaju takve da baš više niti jedna nota ne bi stala. Kod nekih bi to rezultiralo kičom, no kod njega upravo taj barok čini pjesme tako srčanim, emotivnim i približava ih nečem što se slobodno može usporediti sa fiziološkom reakcijom kad pojedete previše slatkog.

Loney, Noir je pravi mali savršeni (ljetni) albumčić koji vam može bit frend za nekoliko tjedana jer se, zbog svog optimizma (ili barem lažnog osjećaja optimizma kojeg stvara) ponaša kao ona školjka priljepak. Naravno da postoji opasnost od brze potrošnje, ali to i je radost glazbe – svaki dan nešto novo.

Loney, Noir ima samo jednu falingu. Traje 34 minute. Al sve što je slatko je i kratko.

Najbolje stvari: I Am John, Saturday Waits, Hard Days 1.2.3.4., Carrying A Stone, And I Won't Cause Anything At All, I Will Call You Lover Again

Link: www.loneydear.com

Pozdrav,
ek.