SVID radio

utorak | 18.30

Rufus Wainwright
Release The Stars
Geffen, 2007



Čudno je kad se «zaljubiš» u gay pjevača. Pogotovo ako si muško i ne voliš nogomet al voliš važin. I cice. Mliječne žlijezde u žena, je li. Sva sreća da mi se to dogodilo u ovim, tzv. odraslim danima, jer, da se kojim slučajem to dogodilo ranije, možda bi me i zbunilo. Ovako, čiste straight savjesti mogu komotno izjaviti – da, u ovog tipa sam zakrašan. A u glas i djelo Rufusa Wainwrighta teško se ne zaljubiti po slušanju barem jednog albuma. Radi se o personi koja u ova komercijalna vremena prkosi svojim nekonvencionalnim mini-opusom, koja igra protiv pravila pop svijeta i koja, prije svega, isporučuje jednu od najfinijih muzika na današnjem tržištu.

Sin kratkotrajnog braka američke folk legende Loudona Trećeg i pjevačice Kate McGarrigle rođen je 1973. u više nego glazbenu obitelj. Naime, osim oca, kojeg su ranih sedamdesetih zvali «novi Dylan» (Loudona će možda fanovi serije M*A*S*H znati kao raspjevanog kirurga Spaldinga, da ne spominjem više od 20 albuma mjuze), majke Kate (koja je sa sestrom Ann izdala preko 10 albuma, a možda ih najviše znate kao backvokalistice na Caveovom «No More Shall We Part»), Rufus ima i poznatu sestru. Naime, Martha Wainwright prošle je godine izdala svoj prvijenac za Zoe Records, mada pjeva otkad je ovolka bila. Kad se rodiš u takvu fameju skoro da ti je suđeno postati pjevač. Barem.

No, Rufus je izrastao u mnogo više od poznatog sina. Pomirivši se sa svojom homoseksualnošću vrlo rano (čije je frivolno eksploatiranje u pubertetskim danima završilo čak i silovanjem od strane pohotnog starca u londonskom Hyde parku kad je Rufus imao 14 godina), mladi Wainwright bacio se na pisanje pjesama koje su, nepotizam potpuno opravdano na stranu, brzo po snimanju dema, po žnjori od starog, naravno, došle do Dreamworks Recordsa. Već po izlasku prvog, eponimnog albuma, Rufus je skupio predano fanovsko sljedbeništvo, koje je kulminiralo mnogim celebrity fanovima, gostovanjima, pojavljivanjima u filmovima i, što je najvažnije za istaknuti, dvama albumima remek djelima, Want One, 2003. i Want Two, 2004.

Tek je na te dvije zbirke pjesama Wainwright do kraja i hrabro spojio sve svoje opsesije i utjecaje. Tako su "Want" albumi, producirani od strane velikog Mariusa De Vriesa (Madonna, Björk, Massive Attack, Elbow, David Gray, uglavnom česti suradnik isto tako legendarnog Nellea Hoopera), u biti, "popera", tj. čudna kombinacija pop glazbe i opere, odnosno «barokni pop», kako ga je nazvao jedan kritičar. Opsesije mjuziklom kao originalnom autorskom izričaju Amerike, pa onda show-tunesima, operetnim arijama, cifranim, vrlo često i prekičastim aranžmanima nekad i više od jednog filharmonijskog orkestra; opsesije kombinacijom katoličke i manje gay, a više opčenito promiskuitetne ikonografije (iznošenje svog prljavog rublja, večinom) – sve je to činilo ova dva albuma koja su Wainwrightu priskrbila definitivnu potvrdu neprikosnovenog majstorskog songwritinga.

«Richard Wagner pop glazbe», kako ga je svojevremeno nazvala Stephanie Merritt, vratio se sa novim, petim albumom, ambicioznije nego ikad. Naslov albuma «Release The Stars» parafraza je «release the dogs» sintagme, gdje Rufus sugerira močnicima američkih filmskih studija, da, pošto je «Hollywood starih dana mrtav» (a fakat i je, već dugo), puste tzv. «zvijezde» na slobodu. Naslov je to koji, kao i cijeli album, krije dvije strane – jednu neugodnu, introvertiranu, mračnu i prijeteću i drugu – glamuroznu, ekstravagantnu, preproduciranu i kazališnu.

«Release The Stars» nastavlja se na diptih «Want», no, samo dijelom, jer raskošne orkestracije se pojavljuje tek na tri-četiri pjesme. Na ostalima se Wainwright vraća natrag svojim počecima, kad je bio sam on s gitarom, ili samo on sa klavirom. Bez obzira na pojednostavljenje večine materijala, kad Rufus odluči ukrasiti pjesmu orkestrom i bezbrojnim c, d, e ili f dijelovima kompozicije, te namjernim atonalnostima i ostalim skladateljskim rješenjima koja više furaju na Belu Bartoka, Phillipa Glassa, Richarda Wagnera ili čak Giuseppea Verdija nego na pokojnog Jeffa Buckleya (i slične songwritere zadnjih 15 godina), onda to radi u ekstravagantnom, nerijetko pretjeranom stilu.

Unatoč tome, «Release The Stars» nema forcu i uvjerljivost prijašnjih albuma pa se Wainwright na trenutke gubi u samovažnosti i aranžmanima, što, na kraju, rezultira sa premalo pjesama na koje se možete zakačiti.

Sve te «zamjerke» u Wainwrightovom svijetu malo znače. To je kabaretski svijet, svijet za sebe, svijet u kojem se kompleksnost, melodramatika, ambicija, ljepota, težina i taština samo prave da su dio pop svijeta. Ne znam gdje drugdje se pjeva o suzi koja kane između nogu i rijeci koja teče ispod grada («za koju samo ja znam i pomoću koje ćemo jednog dana i zbrisati iz ovog grada») («Between My Legs»), ljetnoj palači pruskog monarha Frederika Velikog («Sanssouci»), jednonoćnoj toplobratskoj vezi sa Brandonom Flowersom iz The Killersa (jep, gerle, onaj slatkić je dvocjevko!) («Tulsa»), poštenim no nepolitičkim umorom od Amerike («Going To A Town») itd itd. Ima toga još.

Zašto uopće slušati Rufusa Wainwrighta, zašto pričati, pisati o njemu. Ima nekoliko razloga. Prvi je taj močni glas koji se na trenutke ponaša kao instrument, to snažno grlo koje ga stavlja uz bok jakim muškim vokalima današnjice tipa Chris Cornell. Drugi je osvježenje koje slijedi ako se prepustite «teatru Wainwright»; osvježenje među hrpama otprilike uvijek iste glazbe i otprilike uvijek iste priče o toj istoj glazbi. Ovdje nema «hit singlova», «poznatih gostujućih bubnjara», remikseva, hrpe glazbenoindustrijskih a posebice marketinških govana. Kod Rufusa je glazba svedena na stejdž i svakim novim albumom nas podsjeća da popularna glazba može biti i ozbiljnija od vašeg prosječnog glazbenog idola.

Najbolje stvari: Do I Dissapoint You?, Going To A Town, Between My Legs, Rules And Regulations, Release The Stars

Daljnje istraživanje: Want One (Dreamworks, 2003.), Want Two (Dreamworks, 2004.)

Šta je Mani Gotovac rekla (šatro) kad sam je pitao (isto šatro) zašto Rufusa Wainwrighta ne pozove na Riječke Ljetne Noći: Rrrrhhhhrhufus Wainwrrhrhrhighgrhrt? Kajgod!

Link: www.rufuswainwright.com

U sljedećem nastavku Njorlove Sage a.k.a. vegan-nonfriendly emisije BeatNocha: Quassar

Pozdrav,
ek.