SVID radio

(„Sunshine“ Dannyja Boylea i Alexa Garlanda, according to ek)



Filmovi tzv. sf žanra su ko savršen dan. Pojavljuju se rijetko. Kažem rijetko kao u „jednom godišnje“, ako. Zato se pod mus moraju ić gledat u kino. Pogotovo ako nisu klasične američke produkcijske pozadine (filmovi tipa „Armageddon“ (Michael Bay, 1998.) „Supernova“ (Walter Hill, 2000.)„The Core“ (Jon Amiel, 2003.) i slični), mada je, recimo, po kino-plakatu/dvd omotu potpuno odbijajući „Serenity“ (Joss Whedon, 2005.) bio ugodno iznenađenje.

Zato sam inzistirao, i drugima, i nama i sebi, na tome da se „Sunshine“, skoro pa godinu dana čekani Boyleov sf, ide vidjeti u kino. A ne da se gleda na teveu ili nedajbože na kompu. I još, plus toga, potpuni sam, po definiciji, luđak za sf formulu „svemirski brod i njegova posada idu na opasni zadatak i počnu se događat sranja“.

„Sunshine“ je tipičan izdanak te formule.

Naime, za (samo!) 50 godina od danas Sunce naše jedino je na umoru. Hladi se i gasi. Shodno tome, Zemlja je ledara živa i svakim danom sve bliže i bliže potpunoj kuglici leda. To je posebno naglašeno na kraju kad vidimo Sidney zaleđen – znači, ako je grad u kojem je vječno ljeto pod snijegom i ledom, onda je stvarno sve „šlo fuć“!

Ekipa znanstvenika (nikako svemirskih marinaca i slične gluposti) na čelu s kapetanom Kanedom putuje k Suncu u brodu Icarus 2 ne bi li ga ponovno „upalila“ bombom „veličine Manhattana“. Na brodu je još, između ostalih, i kreator bombe, fizičar Capa.

I krene film. Razlije se od samog početka u najljepšim bojama i najboljim zvukovima koje sam vidio u zadnjih 15 godina svojeg filmoljubilačkog autizma. Odmah sam zaboravio sva ona oduševljenja kilometrima dugačkog reda filmova i cgi pobjeda u najrazličitijim ratovima zvijezda, zvjezdanim trakicama, matricama, jurskim parkovima, superjunacima i tome slično. To što me odmah kupilo je dojam da sve to izgleda vrlo jednostavno (pretpostavljam da i nije neki ultra-kunst danas isfurati svemirski brod i Icarusov štit i onaj pakao ispred njega nekim od pice i kokakole zamusanim frikovima, duboko u kompjuterskom podrumu kakvog hollywoodskog studija), ono, ne predaleko od npr. Galactice (ove nove, svakako), ali u kombinaciji sa toliko finog i sofisticiranog dekoratorskog, dizajnerskog i na kraju snimalačkog stila da sam na trenutke bio bez daha. Ne brinite, ne doslovno.

Stvarno, ako ćemo o vizualnoj eleganciji, o poetici, o stilu, o svježim Boyleovim režiserskim rješenjima koja plešu taman jedan korak dovoljno daleko od granice da ne postanu spotovska, o bojama, fotografiji, unutrašnjosti, ali i vanjštini svemirskog broda, o ritmu filma (ono što me je potpuno oduševilo je kako ne gubi vrijeme na nepotrebne scene nego skače na slijedeću bitnu stavku – inače, nešto čega smo često lišeni u raznim žanrovima), o glazbi (ajme meni ljepote! – engleski filmski skladatelj John Murphy u kombinaciji sa Karl Hydeom iz Underworlda predu taman kako treba između orkestralnog i elektronskog – na trenutke potpuno podsječajući na još jedan dobar sf soundtrack, rad Cliffa Martineza za Sodenberghov remake „Solarisa“)... Da ne duljim rečenicu u nedogled, dakle, ako ćemo o svemu tome – Boylu i njegovim suradnicima svaka čast!

Što se tiče glumačke ekipe – isto sve na mjestu. Dapače, ako bi ikad morao ić u svemir na smrtonosni zadatak, htio bi da mi Hirojuki Sanada bude kapetan broda – toliko mi je bio dobar! Super faca, inače, za znatiželjne, Hirojuki je bio „bivši muž“ glavnog ženskog karaktera Reiko u japanskom originalu Ringua, je li, Kruga. Isto ok i to dapače ok je i Cillian Murphy u ulozi požrtvovnog Cape, za kojeg sam respekt stekao u zadnjem Batmanu gdje je bio odličan kao doktor Crane Strašilo. Tu je i bivša bond-djevojka Michelle Yeoh i jako zanimljiva novozelandska faca Cliff Curtis kao doktor Searle. Druge ne znam. Odnos između likova – isto na mjestu. Prilično uvjerljivo. Za ekipu n'rdastih znanstvenika, mislim.

I tako, ide film, sve je super, tenzija raste, posada broda donosi odluke, komplicira si život, ti isti životi se gube, frka se multiplicira, a znanstvene gluposti uspijevam ignorirat. Nabrojat ću samo neke, mada mi nisu smetale, jer, još uvijek nekako uspijevam u kinu isključit mozak i bit dijete nezainteresirano za zakone fizike. Kao prvo, Sunce se, barem mi je tako objasnio Sam Neill u onom BBCjevom dokumentarcu „Svemir“, neće ohladiti, nego će rasti i biti sve toplije i Zemlja neće nestati u ledenom grobu nego će je Sunce prvo dobro ugrijati, pa poubijati nas i biljke (o, da, mi smo tek životinje), pa će je dobro osušiti i na kraju spaliti. A to se (kao ni ovakav suprotan scenarij zaleđivanja) neće dogoditi unutar 50 godina nego 50 milijuna godina ili još i više. Kao drugo, zašto uopće slati „crew“ na takvu misiju kad je NASA uspjela zafelšat Voyager još prije dvadeset i kusur godina baš onako kako i kamo su htjeli. Mali Voyo je zdrav i operativan uspio isfotkat sve planete i na kraju je napustio i cijeli Sustav, pa kako onda jedan brod ne bi mogao do Sunca doći sam?! Ima tu još toga, da sad ne budem dlaka-u-jajetu-frik, kao što su zvuk u svemiru, boja sunca (Žuta? Otkad je Sunce žuto?!), gravitacija u brodu dok im glavni komp ne radi, spacewalk bez space-odijela (pogotovo to!) itd. itd. Al, rekoh, dobro.

Znači, već ste potpuno uvučeni u stvari koje se događaju „našim junacima“ i to na svakom nivou. Zajedno ste s njima u misiji i sve je, nekako, manje više, konzistentno. Ponavljam, znanstvene i fizikalne stvari na stranu. I onda se dogodi. I to se dogodi u posljednjih, šta, pola sata-dvadeset minuta. Sa Icarusa 1, broda, odnosno misije koja je prethodila Icarusu 2 i koja je neobjašnjivo propala („naši junaci“ se dokaju s njim zbog razloga koji nisu sad i ovdje pretjerano bitni) stiže jebeni Freddy Kruger! Jedini preživjeli sa Icarusa 1, kapetan Pinbaker, potpuno spaljen (i izvana i iznutra) nakon 7 godina života u olupini broda pored Sunca, nekako (!) se uvlači u Icarus 2 i krene tamaniti posadu. ČEMU TO? ČEMU TOOOOOOOOOOOOO?!!!???!!

Zaista nepotrebno, jer se „Sunshine“ iz visokostiliziranog svemir-filma pretvara u ono što se u filmskoj terminologiji današnjice naziva „slasher movie“. Tome nikako ne pomaže ni tresuća kamera (koja je do tog trenutka bila prihvatljivi i kul dio stila) i izblurani kadrovi koji Vas, sad, u samom finalu kad cijela misija visi o koncu, u kaotičnim akcijskim prizorima potpuno zbune. Ja za sebe ne mislim da sam nešto strašno pametan, ali kad mi se dogodi da više ne znam šta se događa (i najradije bi premotao film u kinu; to mi se dogodilo i sa ultrabezveznim filmom zvanim „Oceanovih 12“) osjećam se vrlo glupo. Prevareno. Onako potpuno išamaran brzom kamerom, poluvidljivim događanjima (po glavi mi pucaju pitanja koja bi postavljalo 4-godišnje dijete: Gdje se sad ovo događa? Ko je ovo? Kako su došli tu? i tome slično) i potpuno suvišnim likom spaljenog Pinbakera (možda se namjerno tako zove da bi podsjećao na Barkerovog cenobita Pinheada) odjednom se nađem na kraju filma. A i samo finale-finale je zbunjujuće. Ma, bezveze.

Dakle, da rezimiram analogijom. Kao da idete na posao autobusom, ono, normalan, recimo, ponedjeljak u Rijeci, i kasnite zbog gužve u gradu i presjedate u drugi bus i znate da će vam kenjati na poslu ali vi ipak idete i krećete se prema poslu i onda, taman u ulici u kojoj vam je zgrada u kojoj radite, 10 metara od vašeg cilja napadne vas poludjeli koljač.

Šteta, jer bez UŽASNOG kraja, „Sunshine“ ima nekoliko trenutaka za pamćenje. Na primjer, kad se ekipa okupi i gleda Merkur. Kakva kombinacija lijepog prizora i duhovnosti! Pa onda „kupanje u svjetlu“, pa motiv nepokvarene i nehollywoodizirane, dakle, filmski nepatetične požrtvovnosti te brutalnosti svemira koji je, čini se, u ove dane bahatih ratnih huškača i izokrenutih vrijednosti, jedino nešto što može čovjeka držati na svom mjestu. A i sama ideja o povezanosti Sunca i pojma Boga je jedna od boljih duhovnih postavki unutar sf filma posljednjih godina. Što je Bog? Ko je Bog? Čak i Biblija opisuje Boga kao čisto svjetlo, presvjetlo da bi se u njega gledalo. I na kraju krajeva – život na zemlji nije moguć bez Sunca.

Na kraju doktor Capa dotakne Sunce.

Prekrasno.

Prekasno.

Kad bi nekako mogao izbrisati sječanje na uvođenje Pinbakerovog lika i redateljske seizme na samom kraju filma, mogao bi čak reći da je ovo najbolji sf od trećeg Aliena. Ovako, unatoč dobrim likovima, vizualnom čašćenju prve klase i dvjema trečinama solidne priče, kao i pametnoj ljudskoj i duhovnoj potki, te mojoj veeeelikoj želji da si Boyleove postupke opravdam (misleći – pa nisu ni on ni Alex Garland budale pa da nisu vidjeli u šta im se film pretvorio; a tu su još i šefovi studija, cijela jedna mala armada filmskih djelatnika koja pregleda film prije izlaska – tu mora bit neka začkoljica!), „Sunshine“ ostaje film koji je 60 posto savršeni sf film a 40 posto čista scenarističko-redateljska sramota.

Hvala na pažnji.

ek