SVID radio

Danas je u gradskoj viječnici održana promocija knjige Damira Grubiše «Berluskonizam». Knjigu su izdali Adamić i Novi List i to je četrnaesto izdanje u biblioteci Veljko Vičević. Knjiga je tematski podijeljena u dvanaest poglavlja koje sačinjavaju Grubišine kolumne izašle u Novom Listu, a bave se Berluskonijevom vladavinom u Italiji od 2001. do 2006. godine.
Uvodnu riječ je održao Franjo Butorac koji je rekao da ova knjiga popunjava prazninu u hrvatskoj politološkoj literaturi. Između ostalog, ova knjiga upozorava na iredentizam kod Berlusconia.
Nakon Butorca riječ je preuzeo Milan Rakovac. On je rekao da bi svaka pametna vlast u Hrvatskoj, koje po njemu nikada neće biti, trebala Grubiši ponuditi resor ministra vanjskih poslova.
Zatim je definirao pojam Berluskonizam, koji je neka vrsta modernog populizma i samim time bi trebao zamjeniti u svakodnevnom govoru pojam populizam. Korjene Berluskonizma vidi još u D'annunzievoj personi koja je bila očaravajuća za obične ljude i tim šarmom je prikrivao svoju zlu vladavinu nad Rijekom. Također se Berluskonizam služi modelom popularno nazvanim Guns and Roses, odnosno Topovi i ruže, što je termin kojeg su u Srbiji smislili da bi opisali Miloševićevu pretvorbu socijaldemokratske stranke u nacionalsocijalističku. Taj balkanski model je poslužio Berluskoniju, Heideru za jačanje denice u Europi.
Naglasio je da je Berluskonizam model bez ideologije koji se temelji na šarmu i novcu što privlači mase i to je trend u Europi, a Europa je zrela za pad u Berluskonizam. Ako se to dogodi, smatra Grubiša, Europa će pasti u provaliju.
Svoj govor je zključio tvrdnjom da Berluskonizam nije fašizam, već da je mnogi gori.
Neven Šantić je kazao da ovako ukoričene kolumne dobivaju novu kvalitetu jer se tekstovima vrećamo nazad u prošlost, ali u isto vrijeme njima si možemo projecirati budućnost.
Dodao je da Berluskoni nije samo omražen među ljevičarima, već ga i kapitalistička tiskovina «Financial Times» ne podržava, iz razloga što ne može podnjeti Berluskonijevu demagogiju i izvrtanje dmokracije. Svoj govor je završio tvrdnjom da je dramaturgija ove knjige pogodna za jedan kriminalistički film.
Nakon njih riječ je preuzeo autor koji je rekao da nije njegova kreativnost zaslužna za intrigantnost tekstova u knjizi, nego je naprosto imao sreće što je pisao o zanimljivom vremenu u kojem je Italija doživjela svoju najveću ekonomsku i demokratsku krizu nakon 1945. godine, upravo radi vladavine Berlusconia i njegovog političkog sustava kojeg je nazvao Berluskonizam.
Berluskonizam ima tri odrednice:
1.To je radikalni populizam i manipulacija javnim mnijenjem preko Berluskonijevih TV stanica i njegovom kontrolom državne televizije
2. Berluskonizam legalizira korupciju tako što donosi zakone kojima se dozvoljava laganje o stanju poduzeća i donosi zakone koji su onemogučili procesuiranje Berlusconia zbog korupcije. Time se radi karikatura od pravosuđa, što je bio jedan od ključnih razloga zašto je Berlusconi izgubio na prošlim talijanskim izborima.
3.Berluskonizam je personaliziranje politike, odnosno mijenjanjem ustava se jača pozicija premijera ne uštrb predsjednika do te granice da premijer može raspustiti Parlament.
Grubiša je povukao paralele oko uspona Berlusconia od malog građevinara koji je radio vile na zaštićenim zelenim površinama, do premijera sa zagrebačkim gradonačelnikom Bandićem.
Berluskonizam državu vidi kao poduzeće, tako da privatizira sve državne službe koje onda odlaze u vlasništvo privilegiranih pojedinaca.
Vidljive su veze Berlusconia i sa fašizmom jer je njegova vlada bila prva u kojoj je jedan aktivni ministar bio fašista.
Sve te negativnosti Berluskonizma su dovele do toga da se Italija rascijepila na desno i lijevo, a sam Berlusconi je proizvodio tave sukobe.
Kao dokaz da Berluskonizam počiva isključivo na korupciji Grubiša vidi u činjenici da su današnji Berlusconijevi saveznici Finni i Bossi, prije nego što su ušli u zajedničku vladu, Berlusconija nazivali mafijašem i kriminalcem kojeg će istjerati sa sjevera.
Na kraju je zaključio da Berluskonizam nije fašizam nego oligarhija, vlast bogatih od kojih dobiva podršku zbog poreznih olakšica i raznih drugih privilegija. Takav model se širi svijetom, a najprisutniji je u Rusiji i tranzicijskim zemljama, mada i zapadna Europa, poput flamanskog dijela Belgije, nije imuna na Berluskonizam.