SVID radio

Mansun
Legacy – The Best Of Mansun
Parlophone, 2006.



Mansun je bend koji je skoro postao velik i priča o njima mogla bi se komotno zvati isto kao i prvi (i zasad jedini) Lemony Snicket film: serija nesretnih događaja.

Počevši prilično snažno i samouvjereno svoju kratku karijeru 1997. sa prvijencom The Attack Of The Grey Lantern, napumpanom brit-pop zbirkicom koja je u te dane sa komercijalnog trona svrgnula vrlo uspješan album Blura, Paulu Draperu i njegovoj ekipi budučnost je izgledala prilično svjetlo. Drugi album, eksperimentalniji i «pametniji» Six iz 1998. donio im je čak i novinarsku prog-pop naljepnicu «Mars Volte brit-popa». No, brdo kojim su se suvereno penjali postalo je nizbrdica 2000. po izlasku trećeg (i posljednjeg studijskog) albuma Little Kix kad je popustilo zanimanje i kritike i publike za Draperove pjesme.

Taj isti maknut je sa producentske stolice i to od strane ne samo izdavača već i benda samog, što je, kako bi se to u Rvackoj reklo, tankoćutnog Drapera, kako bi se reklo u istoj onoj malo prije spomenutoj državici, bacilo u bed. Posao je odradio Hugh Padham, a Draperu je obećan povratak za producentsko kormilo na slijedećem.

A onda je skroz puklo. Naime, ustanovilo se da Mansun cijelovo vrijeme potkrada King Stove, basist i jedan od osnivača benda i potiho i polako mažnjava lovu sa računa. Kad su ga konfrontirali, Stove se branio suzama i izjavama u stilu – ja sam zao.. treba mi pomoć.. molim za oprost... Stove se nakon razotkrivanja lopovluka «povukao» iz benda, odrekavši se, naravno, svih tantijema, no Draper i društvo se nisu nikad emocionalno oporavili od izdaje.

2003. Mansun su zakupili kuću u kojoj su Radiohead snimili OK Computer kako bi snimili četvrti album, no međuljudski odnosi bili su devastirani i jedino što je proizašlo iz sessiona za novi album bila je ružna alkoholna tuča poslije koje su neki od njih završili i u bolnici. Povrh svega Draperu je bio dijagnosticiran i zločudni tumor. Nije bilo nikakve šanse, ne samo za snimanje četvrtog albuma, nego ni za nastavak Mansuna uopće.

Draper se, u međuvremenu, riješio Mansunovaca ali i tumora. Snimke koje su trebale biti četvrti album završile su, zajedno sa materijalom s nekih ranih njihovih ep izdanja i b-stranama singlova, u box setu Kleptomania koji se pojavio 2004. Naziv je bio inspiriran «onim jebenim đubretom», kako je Paul Draper kasnije isključivo zvao basistu dugih prstiju.

Kompilacija Legacy – The Best Of Mansun fer je podsjetnik na nekoliko dobrih pjesama koliko su ih Mansun uspjeli istisnuti na tri poštena i jednom skrpanom albumu. Sama kompilacija nije složena kronološki, što bi možda bolje pokazalu progresiju kroz koju su prošli, već je, kao i sama kratka karijera benda, zbrkana. Početi best of album pjesmom I Can Only Dissapoint You je nezgodan potez pri sastavljanju tracklistinga, ali i ironična opaska kompilatora Drapera.

Sve što treba čuti, sve što je bitno, sve je na Legacy kompilaciji, i kao takva ona je zanimljiv nadgrobni spomenik (bez grižnje savjesti koristim ovaj kliše jer Draper je, zahvaljujući kemoterapijama i operacijama danas živ i zdrav i producira pjevačice kao je ex-Skunk Anansie Skin i bendove kao što je Komakino) jedne kratke, uzbudljive i na kraju tužne priče novijeg britanskog roka.

Najbolje stvari: Electric Man, She Makes My Nose Bleed, Stripper Vicar, Taxloss, Negative, Closed For Bussiness

Linkovi: www.mansun.co.uk, www.pauldraper.info

ek