Svantevid

Ivanjskim krijesovima na rijeci Kupi,
sinoć je službeno otpočela sezona ljeta u Karlovcu.
Odkad za sebe znam, posjećujem taj tradicionalni festival na obalama rijeke što dijeli vječite rivale piromanstva; naselje Baniju i Gazu.

Zlobnici su već odavno ustvrdili kako je Kupa baš ovdje "prirodna granica" Europe i Balkana. Volio bih baš i primjetiti konkretne argumente ove teorije, no "rivalstvo" u priči o krijesu ovdje ipak ima sasvim drugi karakter. Običaj je toliko star i vizuelno upečatljiv da ga srećom ni jedna konotacija ne može ugroziti sve još od drevnih poganskih vremena.

Na gradskim se obalama, kao što i priliči, okupilo mnoštvo svijeta. Pod prigodnim šatorima, točilo se, jelo, pilo. Svirku i graju domačeg vašarskog običaja, Kupa je pronosila svojim koritom u duboku noć.
Banijanski most (prema naselju Banija, karlovčani ga zovu banijanski a ne banijski!) kulminirao je vrevom šetača u svim smjerovima. Sa njega je predstava krijesa pravi koloseumski doživljaj, za one koji su osigurali mjesta za poglede što će ih grijat na plamenom obasjanoj pučini, jednako kao i za one koji će ležerno promovirat sebe i svoje u toj kaotičnoj šetanciji.

Tek kad je nad glavama okupjenih u išćekivanju zasjela mrkla noć najdužeg dana, zabljesnuše krijesovi. Netom prije nagovješatavale su ih samo uvodne vatre upaljenih baklji i manjih krijesića. Glavna atrakcija spremala se pomno, danima. Stogovi drvene građe posložene uokrug visokog jarbola znalački su pripremani za noć vatrene svetkovine.

Konačno, buknuše i oni spektakularno, dižuć svoju jaru visoko u zrak.
Radoznala masa svijeta ubrzo je morala respektabilno ustuknutii iz neposrednog okruženja. Vrelina bijaše neizdrživa. Pod budnim vatrogasnim okom i šmrkom osigurane su sve predustrožne mjere kako festival ne bi izmaknuo kontroli.

Sa obala Gaze bukom se podigao šareni vatromet koji potrajaše 15-20-tak minuta. Pogledi okupljenih tada bijahu priljepjeni za nebo.

Vatromet danas nije nikakva novost ali atrakcija još uvijek jest. Doduše, neki ljudi, svikli od zlogukih komentara, imali su primjetiti kako ove godine vatromet nije bio dostojno bogat kao nekad, te da je odabran krivi trenutak (i mjesto) njegova događanja jer je dim pomahnitalih krjesova pokvario spektakl. Ja sam ipak bio zadovoljan jer sam uspio pohvatati ponešto zanimljivih kadrova. Oni su naravno nalik svim onima koje sam već slikao prošlih godina, ali to je za mene prevelik izazov kojeg se ne bih mogao lako odreći.

Banija i Gaza pobijedile su i ove godine.
Nepoznato mi ostalo, kao i uvijek, čije je ognjište a čije zgarište dočekao jutarnje sunce?

Ljeto je pušteno u grad.

Kad smo se napokon domogli ovog pogleda,
svako naše prethodno razočarenje palo je u zaborav! Vidikovac starog grada Severina još uvijek ima svoju neodoljivu čar. Pogled na kanjon vijugave rijeke Kupe, na slap u gornjem toku što zataknut kao srbrni češalj dijeli obale Hrvatske (lijevo) i Slovenije (desno), zaustavio je vrijeme i ponudio okrjepu.
Nakon usnulog Bosiljeva, ugodnom penzić-vožnjom starom "riječkom cestom", zaputili smo se prema Severinu na Kupi. Napustivši područje karlovačke županije i stupivši na goranskoprimorski teritorij, prošavši mjesto Rim (a ne vidjevši papu!), Zdihovo (a ne okusivši janjetinu), Bosance (ne primjetivši ni jednog!)- stigosmo i u Severin na Kupi!
Po navici sam se ponadao, kako će djeca mojih prijatelja sad zboroglasno zapitati :"Je li u tom gradu rođena teta Severina?"
Isto pitanje je naravno izostalo, što više govori o prljavštini moje "asocijativnosti" nego o nekim dječjim pitanjima...

Uz glavnu cestu autobusna stanica. Ona ista koju su još ne tako davno, iz vremena prije izgradnje autoceste, pohodile horde autobusnih intervala, užurbanih ljudi što "nisu pripalili još od mora", ili, stigli "ribicama promijenit vodu", kafenisat, telefonirat, pa čak sve do - okusit ponudu domaćeg vrhnja severinskih pašnjaka dakako! Današnja situacija na toj birc-staničnoj postaji, više nalik na socijalni život Centralne Australije, osim nekoliko upitnih pogleda lokalnih sačekivača čuda, nije odavala znakove urbanog života. Naš cilj je ionako bio kaštel, još jedan drevni Frankopanski grad.

Dvorac se spominje od 1558. godine. To je jednokatna građevina, četvorokutnog tlocrta s unutarnjim dvorištem i hodnicma s arkadama, te vanjskim uglovnim cilindričnim kulama. Do sredine XVII. stoljeća Severin na Kupi je središte županije severinske, a 1776. godine prima povelju Marije Terezije uz privilegije. Oko kaštela je park s kapelom Sv. Florijana.
Današnji barokni dvor rezultat je zamašne pregradnje koju je godine 1803. izveo ondašnji vlasnik grof Ivan Oršia.

(tako pišu neki, rijetki napisi koji govore o povijesnim činjenicama)

Prišli smo mu cesticom pored osnovne škole Ivana Gorana Kovačića ispred koje je pjesnikova bista, identična onoj koju je nepoznati vandal ukrao ispred karlovačke knjižnice.
Već iz daljine nazirale su se kule grada, dok mu je obris na uzvisini zaklanjala šuma. Nije ga moguće bilo poslikati u cijelosti iz daljine jer je vegetacija učinila svoje. I ovom dvoru na žalost prijeti zaborav. Ovdje je stara fotografija grada kojom možete dočarati njegovo zdanje.
No ipak, nečije vrijedne ruke učinile su ono minimalno, dovoljno znatiželjnicima poput nas! Na ulazu u dvorište otvorena su željezna vrata a trava u dvorištu i oko dvorca je pokošena. Na samom ulazu dočekuje vas kameni kip rimskoga vojnika (nekad su bila dva stražara ali je jedan od njih "skraćen za glavu" završio u golemom parku podno dvorca.
Pristup njegovim zidinama i vidikovcima je moguć ali ne i sam ulazak u dvor. Nekako nismo time bili iznenađeni. Glavno dvorište pruža predivan osjećaj starovjekovnog ladanja.
U neposrednoj blizini, nalazi se i kapelica sv. Florijana. Devastirana još odavno, prepuna potpisa urezanih u zid kulturne baštine, na svodu još uvijek čuva podatak o svojoj izgradnji iz 1889 godine. Zvono u starom zvoniku ostalo je srećom nedostupno, pa spokojno čeka svoje otkucaje buđenja boljih vremena.

Dominantno samoniklo cvijeće koje nam je privuklo pažnju,
plavetni je zvončić - Campanula muralis

Povikujući u šuplja kamena okna iz kojih dopire vlažan i hladan dah povijesti, djeca su pronašla zanimljivu igru jeke. Neki opasni glas nalik njihovom iznutra je ponavljao sve što bi mu uputili! Uz nastalu ciku oduševljenja dvorac kao da je oživio. Iznova je potekao život njegovim kamenim srcem presvučenim u lišaj. Tko zna, da smo ostali duže možda bi se i sam preobrazio u sebe kakvim je nekoć ponosan bio!

I na kraju, onaj čarobni pogled na Kupu, na slojeve mrkozelene šume što nestaju u magličastoj daljini. Na tim mjestima nismo vodili brigu o vremenu već smo se prepustili svježini zašumljenog parka i širenju krila zmaja, koji je, vinuvši se našom maštom iznad grada, zalepetao snažno nad riječnom dolinom, slobodan od ropstva zanemarenosti, zaboravljen od surovih čuvara njegove legende...

Jučerašnji blagdan Tijelova, ostvario je planove izmaštane još dalekih zimskih dana, koje sam u krugu bliskih prijatelja dogovarao za trenutke neopterećene raznim neodgodivim obvezama. Takvih je dana kroz godinu, na žalost, sve manje, stoga smo ovu poklonjenu priliku zdušno prihvatili.
Djeca mojih prijatelja propitkivala su:
-Hoćemo li danas vidjeti taj "Bosiljevac"? (prezime).
-Da, danas ćete vidjeti stari grad Bosiljevo!- kroz smijeh smo odgovorili, dok smo u mašti prizvali čaroliju stare razglednice iz 1900-te godine.

Bosiljevo, mjestašce koje je u novije vrijeme širem krugu ljudi novostečena asocijacija za prometni čvor, u kojemu autocesta od Zagreba nakon Karlovca dijeli pravce prema Rijeci odnosno Splitu, svoju pravu dragocjenost skriva podalje suvremenih ruta.
Sagrađen na živoj stijeni što se strmo ruši do izvora i malog potočića u ravnici, velebni feudalni grad i dvor Bosiljevo još uvijek oduzima dah promatraču zatečenom na dijelu stare Karlolinske ceste.

Prvi sačuvani zapisi o gradu sežu iz doba knezova Frankopana koji su u 15. stoljeću najvjerojatnije dogradili već postojeći grad kako bi u njemu imali svoj omiljeni i sigurni dom. Grad nikada nije bio osvojen od Turaka a sve do poznate urote Zrinskih i Frankopana u njemu je cvjetao život slavnih obitelji. Nakon 1671 grad gubi dostojnog gospodara, odnosno ima ih više od nekoliko koji za sobom ostavljaju razne preinake i prenamjene sve do novijih dana, uglavnom na štetu grada u povijesnom i kulturološkom smislu.
Trenutno, Bosiljevo "spava" u zadnjem periodu zapuštenosti ali i takav impresionira pomalo šarmom i dahom Venecije duboko na području dugoreške općine.

Prišli smo mu puni želje upoznavanja ali i ustuknuli već na prvom koraku. Prilazni put zarastao i blatnjav, ograda ulaznih gradskih vrata obavijena lancem i lokotom. Prije par godina novine su pisale o vandalskom pohodu u kojem je stradala ograda vanjskog stepeništa. Iz takvih razloga neorganizirani posjeti i razgledavanja nisu moguća. Također su svojevremeno u medijima odzvanjale priče o boljoj sudbini grada, novom vlasniku u novim ulaganjima. Ništa od toga ovom posjetom nismo imali prilike primjetiti. Ražaloste vas ipak te surove činjenice s kojoma niste računali u danima svojih zimskih maštanja.

Ovdje pogledajte i pročitajte jedno tuđe slično iskustvo od prije nekoliko godina.

No mi se nismo htjeli oneraspoložiti neuspjehom zatvorenih vrata. Bosiljevu smo do skorog susreta iskreno poželjeli sretnija novovijeka politička razrješenja i gazdu razboritog koji će ga voljeti više od sviju do sad!

U rukavu smo cijelo vrijeme skrivali rezervnu destinaciju i dok smo "Bosiljevcu" mahali pri odlasku, nova radoznalost je razmahivala našu maštu, put
Severina na Kupi.

Ali o tome više u novome postu ;)

Nužna potreba ovih kišnih, prohladnih dana toplija je odjeća, kakvu nismo baš navikli nositi u lipnju. Sjećam se dobro kako smo prije dvije godine u isto ovo vrijeme osvježenje tražili u smaragdnoj rijeci Mrežnici.
Čudljivo vrijeme za sobom ostavlja upitna pogledavanja u nebo i razmišljanja o tome "kako se sve pošemerilo", očito nekim ljudskim utjecajima na prirodu. Premda bih i ja volio više sunca u lipnju, i dozrjele susjedove trešnje vidovdanke, mišljenja sam da su te oscilacije ipak prirodne, a naša očekivanja i priželjkivanja naravno subjektivna stvar.

Čovjeku od svega uvijek najteže padaju prilagodbe.

Pogledajte samo ovog pauka "bjelicu". Ne znam jel on od neke albino vrste ili je posrijedi mimikrija? Identičnog takvog ali žute boje zapazio sam i slikao na cvijetu ukrasnog stolisnika (Achillea filipendulina) prošle godine.

Ti pauci doista ne gube vrijeme na romantiku, razum i logiku
kad im je motiv tako...mmmm, dobar!

DODATAK
"Paučić zelenčić" na mladom izdanku povijuše lonicere serotine

Prva razglednica grada Karlovca nastala je davne 1893. godine. Poznato je kako je njen nakladnik bio karlovački fotograf Hinko Krapek (Brno 1841 - Maribor 1915). Poslana je 1894. u austrijski grad Bad Hall.
Litografija je rađena u siječnju 1893. po njegovoj fotografiji iz 1889 kod litografa Otmara Ziechera u Munchenu.
Na razglednici je prikazana i danas prepoznatljiva panorama rijeke Kupe, pogled sa staroga grada Dubovca.
S pozdravnom parolom, ukrašava je zanimljiv cvijetni stručak, sastavljen između ostalog i od nekoliko cvjetova runolista.
Kada sam je prvi put ugledao, neminovno sam se zapitao:
- kako, zašto i otkuda runolist?

Stari je umjetnik očigledno bio zadivljen tom rijetkom i nedostupnom biljkom koja, u botaničkom smislu, baš i ne oslikava karlovački pokupski krajolik, dok je pri tom upotreba ovakvih kič elemenata sasvim razumljiva. Utjecaji austrijske kulture ostavljali su svoje pečate u ono vrijeme, no nisu svi oni nužno štetili mome gradu kroz povijest.
Nekada je Karlovac imao predivne perivoje, botaničke vrtove. Prostor koji još i danas svjedoči i podučava o ukusu vremena. Stoga i onaj pozdravni runolist koji dakako nije "ubran" na brdu Dubovac ponad grada, prisjeća tek na ikonografiju vremena.

A danas je, ipak, neko novo vrijeme u kojem i nedostupne stvari postaju moguće!
Zašto vam sve ovo pišem? Naravno, kako bih se opet malo hvalisao! Ovih mi je dana u vrtu procvjetala mala senzacija! Ne vjerujete mi? Pogledajte.



Doduše, premda se ne radi o fotomontaži (priznajem, bilo je malo "režije" kod slikanja ;) u pitanju je pravi pravcati runolist! (Leontopodium palibinianum) Počeo je cvjetati na moje iznenađenje nešto prije vremena (očekivao sam tek u kolovozu). Pribavljen je sasvim jednostavno - kupovinom sadnice na placu, i on sada veselo cvjeta usred žabarskoga kraja! (veća slika)

Zanosna i nedostupna mu alpska braća - stelle alpine, negdje u sniježnim vrletima alpa, sigurno zbog toga sada zgrožljivo klimaju glavicama, no ja od sreće- eto, jodlam Moje pjesme moje snove i pjevam svoj Edelweiss, prkosno i ponosno sred naplavnih livada karlovačkih.