Marketing
Severin na Kupi
Kad smo se napokon domogli ovog pogleda,
svako naše prethodno razočarenje palo je u zaborav! Vidikovac starog grada Severina još uvijek ima svoju neodoljivu čar. Pogled na kanjon vijugave rijeke Kupe, na slap u gornjem toku što zataknut kao srbrni češalj dijeli obale Hrvatske (lijevo) i Slovenije (desno), zaustavio je vrijeme i ponudio okrjepu.
Nakon usnulog Bosiljeva, ugodnom penzić-vožnjom starom "riječkom cestom", zaputili smo se prema Severinu na Kupi. Napustivši područje karlovačke županije i stupivši na goranskoprimorski teritorij, prošavši mjesto Rim (a ne vidjevši papu!), Zdihovo (a ne okusivši janjetinu), Bosance (ne primjetivši ni jednog!)- stigosmo i u Severin na Kupi!
Po navici sam se ponadao, kako će djeca mojih prijatelja sad zboroglasno zapitati :"Je li u tom gradu rođena teta Severina?"
Isto pitanje je naravno izostalo, što više govori o prljavštini moje "asocijativnosti" nego o nekim dječjim pitanjima...
Uz glavnu cestu autobusna stanica. Ona ista koju su još ne tako davno, iz vremena prije izgradnje autoceste, pohodile horde autobusnih intervala, užurbanih ljudi što "nisu pripalili još od mora", ili, stigli "ribicama promijenit vodu", kafenisat, telefonirat, pa čak sve do - okusit ponudu domaćeg vrhnja severinskih pašnjaka dakako! Današnja situacija na toj birc-staničnoj postaji, više nalik na socijalni život Centralne Australije, osim nekoliko upitnih pogleda lokalnih sačekivača čuda, nije odavala znakove urbanog života. Naš cilj je ionako bio kaštel, još jedan drevni Frankopanski grad.
Dvorac se spominje od 1558. godine. To je jednokatna građevina, četvorokutnog tlocrta s unutarnjim dvorištem i hodnicma s arkadama, te vanjskim uglovnim cilindričnim kulama. Do sredine XVII. stoljeća Severin na Kupi je središte županije severinske, a 1776. godine prima povelju Marije Terezije uz privilegije. Oko kaštela je park s kapelom Sv. Florijana.
Današnji barokni dvor rezultat je zamašne pregradnje koju je godine 1803. izveo ondašnji vlasnik grof Ivan Oršia.
(tako pišu neki, rijetki napisi koji govore o povijesnim činjenicama)
Prišli smo mu cesticom pored osnovne škole Ivana Gorana Kovačića ispred koje je pjesnikova bista, identična onoj koju je nepoznati vandal ukrao ispred karlovačke knjižnice.
Već iz daljine nazirale su se kule grada, dok mu je obris na uzvisini zaklanjala šuma. Nije ga moguće bilo poslikati u cijelosti iz daljine jer je vegetacija učinila svoje. I ovom dvoru na žalost prijeti zaborav. Ovdje je stara fotografija grada kojom možete dočarati njegovo zdanje.
No ipak, nečije vrijedne ruke učinile su ono minimalno, dovoljno znatiželjnicima poput nas! Na ulazu u dvorište otvorena su željezna vrata a trava u dvorištu i oko dvorca je pokošena. Na samom ulazu dočekuje vas kameni kip rimskoga vojnika (nekad su bila dva stražara ali je jedan od njih "skraćen za glavu" završio u golemom parku podno dvorca.
Pristup njegovim zidinama i vidikovcima je moguć ali ne i sam ulazak u dvor. Nekako nismo time bili iznenađeni. Glavno dvorište pruža predivan osjećaj starovjekovnog ladanja.
U neposrednoj blizini, nalazi se i kapelica sv. Florijana. Devastirana još odavno, prepuna potpisa urezanih u zid kulturne baštine, na svodu još uvijek čuva podatak o svojoj izgradnji iz 1889 godine. Zvono u starom zvoniku ostalo je srećom nedostupno, pa spokojno čeka svoje otkucaje buđenja boljih vremena.
Dominantno samoniklo cvijeće koje nam je privuklo pažnju,
plavetni je zvončić - Campanula muralis
Povikujući u šuplja kamena okna iz kojih dopire vlažan i hladan dah povijesti, djeca su pronašla zanimljivu igru jeke. Neki opasni glas nalik njihovom iznutra je ponavljao sve što bi mu uputili! Uz nastalu ciku oduševljenja dvorac kao da je oživio. Iznova je potekao život njegovim kamenim srcem presvučenim u lišaj. Tko zna, da smo ostali duže možda bi se i sam preobrazio u sebe kakvim je nekoć ponosan bio!
I na kraju, onaj čarobni pogled na Kupu, na slojeve mrkozelene šume što nestaju u magličastoj daljini. Na tim mjestima nismo vodili brigu o vremenu već smo se prepustili svježini zašumljenog parka i širenju krila zmaja, koji je, vinuvši se našom maštom iznad grada, zalepetao snažno nad riječnom dolinom, slobodan od ropstva zanemarenosti, zaboravljen od surovih čuvara njegove legende...
svako naše prethodno razočarenje palo je u zaborav! Vidikovac starog grada Severina još uvijek ima svoju neodoljivu čar. Pogled na kanjon vijugave rijeke Kupe, na slap u gornjem toku što zataknut kao srbrni češalj dijeli obale Hrvatske (lijevo) i Slovenije (desno), zaustavio je vrijeme i ponudio okrjepu.
Nakon usnulog Bosiljeva, ugodnom penzić-vožnjom starom "riječkom cestom", zaputili smo se prema Severinu na Kupi. Napustivši područje karlovačke županije i stupivši na goranskoprimorski teritorij, prošavši mjesto Rim (a ne vidjevši papu!), Zdihovo (a ne okusivši janjetinu), Bosance (ne primjetivši ni jednog!)- stigosmo i u Severin na Kupi!
Po navici sam se ponadao, kako će djeca mojih prijatelja sad zboroglasno zapitati :"Je li u tom gradu rođena teta Severina?"
Isto pitanje je naravno izostalo, što više govori o prljavštini moje "asocijativnosti" nego o nekim dječjim pitanjima...
Uz glavnu cestu autobusna stanica. Ona ista koju su još ne tako davno, iz vremena prije izgradnje autoceste, pohodile horde autobusnih intervala, užurbanih ljudi što "nisu pripalili još od mora", ili, stigli "ribicama promijenit vodu", kafenisat, telefonirat, pa čak sve do - okusit ponudu domaćeg vrhnja severinskih pašnjaka dakako! Današnja situacija na toj birc-staničnoj postaji, više nalik na socijalni život Centralne Australije, osim nekoliko upitnih pogleda lokalnih sačekivača čuda, nije odavala znakove urbanog života. Naš cilj je ionako bio kaštel, još jedan drevni Frankopanski grad.
Dvorac se spominje od 1558. godine. To je jednokatna građevina, četvorokutnog tlocrta s unutarnjim dvorištem i hodnicma s arkadama, te vanjskim uglovnim cilindričnim kulama. Do sredine XVII. stoljeća Severin na Kupi je središte županije severinske, a 1776. godine prima povelju Marije Terezije uz privilegije. Oko kaštela je park s kapelom Sv. Florijana.
Današnji barokni dvor rezultat je zamašne pregradnje koju je godine 1803. izveo ondašnji vlasnik grof Ivan Oršia.
(tako pišu neki, rijetki napisi koji govore o povijesnim činjenicama)
Prišli smo mu cesticom pored osnovne škole Ivana Gorana Kovačića ispred koje je pjesnikova bista, identična onoj koju je nepoznati vandal ukrao ispred karlovačke knjižnice.
Već iz daljine nazirale su se kule grada, dok mu je obris na uzvisini zaklanjala šuma. Nije ga moguće bilo poslikati u cijelosti iz daljine jer je vegetacija učinila svoje. I ovom dvoru na žalost prijeti zaborav. Ovdje je stara fotografija grada kojom možete dočarati njegovo zdanje.
No ipak, nečije vrijedne ruke učinile su ono minimalno, dovoljno znatiželjnicima poput nas! Na ulazu u dvorište otvorena su željezna vrata a trava u dvorištu i oko dvorca je pokošena. Na samom ulazu dočekuje vas kameni kip rimskoga vojnika (nekad su bila dva stražara ali je jedan od njih "skraćen za glavu" završio u golemom parku podno dvorca.
Pristup njegovim zidinama i vidikovcima je moguć ali ne i sam ulazak u dvor. Nekako nismo time bili iznenađeni. Glavno dvorište pruža predivan osjećaj starovjekovnog ladanja.
U neposrednoj blizini, nalazi se i kapelica sv. Florijana. Devastirana još odavno, prepuna potpisa urezanih u zid kulturne baštine, na svodu još uvijek čuva podatak o svojoj izgradnji iz 1889 godine. Zvono u starom zvoniku ostalo je srećom nedostupno, pa spokojno čeka svoje otkucaje buđenja boljih vremena.
Dominantno samoniklo cvijeće koje nam je privuklo pažnju,
plavetni je zvončić - Campanula muralis
Povikujući u šuplja kamena okna iz kojih dopire vlažan i hladan dah povijesti, djeca su pronašla zanimljivu igru jeke. Neki opasni glas nalik njihovom iznutra je ponavljao sve što bi mu uputili! Uz nastalu ciku oduševljenja dvorac kao da je oživio. Iznova je potekao život njegovim kamenim srcem presvučenim u lišaj. Tko zna, da smo ostali duže možda bi se i sam preobrazio u sebe kakvim je nekoć ponosan bio!
I na kraju, onaj čarobni pogled na Kupu, na slojeve mrkozelene šume što nestaju u magličastoj daljini. Na tim mjestima nismo vodili brigu o vremenu već smo se prepustili svježini zašumljenog parka i širenju krila zmaja, koji je, vinuvši se našom maštom iznad grada, zalepetao snažno nad riječnom dolinom, slobodan od ropstva zanemarenosti, zaboravljen od surovih čuvara njegove legende...
Post je objavljen 20.06.2006. u 13:17 sati.