Svantevid

U prošlome sam postu koketirao sa leptirnolahornim temama, i pri tom na "mala vrata" pokušavao uvaliti strašno pametnu poduku o uzrocima i nastanku peludnih alergija. K tome da sam još imao ponuditi i kakvu svrsishodnu alternativu ne bi bilo na odmet, no toliko dosljednog, prikupljenog znanja za sad nisam kadar pronaći i podpisati ga svojim (pseudo)imenom.

U trku sam se tako spomenuo i svibovog grma što cvjeta ovih dana gotovo nezamjetno pored svakog puta, dok njegovo ime, u kolektivnoj svijesti naroda ne zauzima bitan značaj i poveznicu najraskošnijeg mjeseca u godini.
No ništa strašno, ima i gorih nepravdi na svijetu, ali nekako sam osjetio da ovog mjeseca baš "u tom grmu leži zec", te se odlučih na malu provokaciju i izvan ovih virtualnih okvira.
Zapravo se to pokazalo kao pravi mali znanstveni eksperiment na terenu!
Otrgnutom cvijetnom grančicom sviba stadoh tako mahat ljudima ispred nosa sa pitanjem:
-Što je ovo? Dam 100 kuna onome tko pogodi!-
(kune su naravno tek pjesnička metafora cijele priče)

A razrogačeni i zatečeni ispitanici ljubopitljivo zagledajući čime ih to vabim, uglavnom bi davali odgovor:
-To je neki grm.-

-Naravno da je grm - likovao sam glumeć nezadovoljstvo - pa to bi pogodio i sam Džordž Dablju BUŠ! Ali kakav grm pitam ja vas?!-

Isti bi tada uglavnom slijegali ramenima, neki bi ipak smjelo nastavili ispaljivati svoje "ćorke"- očajničke u nadi (ha--ha!) onih kuna, tako da od desetine nasumce-ispitanika, odgovor je znao, tek (i samo) jedan!

Sjetno zagledan u grančicu što držah je u ruci, rekao je tiho i otišao zauvijek u moju osobnu legendu:
-Od ovog sam drveta nekada davno radio najbolje praćke!
To je svibova grana.-

Odgovor dostatan da u srcu mome glasno zasvira Handelova Aleluja!

S obližnjih brežuljaka ovih dana dopiru mi slike preobraženog krajobraza. Sve do obala rijeke, snagom prštavog behara, njišu grane pune bijelih leptirastih grozdova, koje tek u predvečerje blagim i neodoljivim mirisom razlažu svoj zov.

Niz polje vjetar miriše... stihovi melankolične Harijeve uspješnice uglazbljuju trenutak u kojem bivam neodoljivo privučen na susret starog-novog prepoznavanja.
Bagrem je u punom cvatu. U mom kraju-još ga znaju pod imenom agacija, akacija (lat. pseudoacacia). Rijeka Kupa, koju sam ovdje nepravedno zapostavio još od zime, u prolazu pozdravlja ovu svoju velecvjetnu drvorednu noćnu stražu.
Premda svibanj svoje ime nosi po drvu (grmu) svib, vrsti drijenovke koju tek malobrojni prepoznaju i(ili) uočavaju, što također cvjeta u ovom periodu, bagrem zasigurno ne može ostati nezamijećen (u koliko imate sretnu okolnost zelenih šumaraka u svom okruženju.)
To naoko krhko drvo, porijeklom iz Sjeverne Amerike potpuno se udomaćilo u Europi. Perasti blijedozeleni listovi također su prepoznatljivi kao i nježni bijeli cvijetovi što u bogatim grozdovima lelujaju na lahoru.

Večernjom šetnjom uz rijeku prepustio sam se čulima, posebice prepoznavanju mirisa. Bagrem je, kao mirisna dominacija u podlozi večernjeg parfema ugostio note svježe pokošene trave što na popodnevnom suncu postala je sijenom. Naravno, blizina rijeke za sobom ostavlja pomalo opore mirise sedrenog stijenja, kamena i pijeska. Kupa posebno ima onaj miris naslaga mulja i gline. Miris drveta koje izniče iz vode, živi i umire u rijeci.
Koktel svih tih snažnih mirisa nikako nije u raskoraku. On svjedoči vrlo dojmljivo o ravnopravnoj i tolerantnoj raspoređenosti prirodnog okruženja u kojem nikada nema ničeg previše niti pre malo, sve do trenutka u kojem čovjek polazi od nekih svojih isključivih očekivanja.
Nadisan svim tim mirisnim impresijama večeri primjetio sam da sam zapravo vrlo sretan i privilegiran čovjek. Naravno, ne u smislu neke posebnosti nego naprosto u slobodi nesputanog kretanja kroz sve peludne zone, bez dodatnih opterečenja i straha od alergijskih reakcija. Uzrok takvim reakcijama doduše nije miris već pelud ali zar peludi nije bilo oduvijek!? Nisu krive biljke nego čovjek i suvremeni način života što se alergijske reakcije javljaju i onda kada za to nema biološke potrebe. A sad malo pametnog (copy paste) znanja....

I doista, biljke nisu krive. One samo obavljaju svoju prirodnu funkciju oprašivanja i razmnožavanja, kako su to činile i prije pojave čovjeka na Zemlji. Znanstvena dostignuća upućuju na to da su čovjek i suvremeni način života zapravo to što se mijenja. Naime, pod utjecajem sve veće količine stresa koji život današnjice nezaustavljivo nameće, mijenja se i čovjekov imunološki sustav koji sve češće reagira alergijskim reakcijama, čak i onda kada za to nema biološke potrebe kao što je to u slučaju alergijske reakcije na pelud.

U prelijepoj slovenskoj baladi "Ne čakaj na maj" sugestivna je poruka po kojoj ne bi trebalo čekati mjesec svibanj kako bi oslobodili impulzivnu snagu proljeća u nama. Pa ipak, ako netko i dočeka taj mjesec okovana srca, sveudilj vegetacijskog obilja boja i mirisa, u ovom periodu svih čulnih oslobađanja i prvih asocijacija ljeta, preporučam hitnu terapijsku šetnju Njenim svibanjskim visočanstvom-livadom.

Moje naplavne livade sada su zaogrnute kraljevskom opravom te ispisuju najdojmljivije stranice jednog livadnog ljetopisa. U uobičajenoj kasnopopodnevnoj viziti zastao sam u njima iznova zatečen tom svečanom raskorši. Na tren me prožeo onaj isti fascinirajući pogled kakvog imaju samo zagledanici u vedro noćno nebo.

Bože, koliko zvijezda!
Koliko paralelnih svjetova!
Koliko vjerodostojnih svjedočanstava života...

Na uzorku livadnog plašta zorno je preslikano svo savršenstvo kaotičnog režima. Naravno taj "kaos" samo je površna procjenana u oku promatrača. Čovjek ionako oduvjek ima naviku (de)terminiranja svega što ugleda, valjda kako bi u vlastitoj svijesti bolje pospremao stvari kojima raspolaže.
U moru ovog izobilja svaki cvijet i svaki list ima svoje apsolutno mjesto pod suncem. Nepredvidiva je jedino snaga uzoraka u igri njihovih ponavljanja.

No nisu ni sve livadne površine istovjetne. Oblikovanje zemlje nametnulo je i "organizaciju" samoniklih vrsta koje su izabrale kombinaciju predstavljanja svoje igre. Tako su i moje naplavne livade sasvim raznolike u svojim staništima a ja sam se ipak zatekao u onoj najraskošnijoj koja već iz daljine dočarava "galaksiju" dominantnog Ranunculus acris-visokog žabljaka što zlatnom površinom odvaja nebo zvijeza od mora cvijeća. Odmah pod njim, na preskokce slikarskoga kista, iskre se u svome koloritu Lychnis flos-cuculi - ružičaste rumenike. Svaki njihov pojedinačni cvijet slikovito prenosi nedvosmislenu poruku promatraču. Naime, sastavljen je od tankih nježnih latica čovjekolikog oblika poredanih u rasplesalo dječje kolo!
Vjerojatno najprepoznatljiviji cvat u svibnju ima ivančica, (odnosno margareta) koja je svakog od nas, barem jednom ponukala na životno važno i nadasve znanstveno preispitivanje: voli me-ne voli? No ono što je mnogima manje poznato jest činjenica kako je to naša livadna krizantema-Chrysanthemum leucanthemum, što možda može promjeniti razmišljanja i predrasude o krizantemama kao cvijeću isključivo vezanom za Dan mrtvih!
Kako bi sveukupni doživljaj svibanjske livade trajno ostao nezaboravan tu je i livadni nezaboravak -Myosotis arvensis, koji će svojim sitnim cvjetićima privezati jednako modro nebo u ovaj trajni nezaboravni susret.
Naravno, livada obiluje i mnogim drugim biljnim vrstama i cvijećem (meni još) nepoznatog imena koje pune ionako prebogatu riznicu. Ovdje sam dotaknuo samo one najdominantnije koje svugdje možete susresti a o kojima zacijelo nećete toliko raspredati kao ja no svakako ćete odvojiti onaj pogled za kojeg i ne slutite da ostaje trajno u podlozi vaših životnih puta. Stoga ne imajte opravdanja nedostatku vremena i poklonite se Njenom svibanskom visočanstvu!

Pozdrav svima, ja se zovem Nik (i to mi je ime a ne neki nick! ;) Navršio sam šest mjeseci i jako me ljuti što neki tamo neznalice sumnjaju da sam pravi čistokrvni pas tornjak! Pametnjakovći tvrde da bih trebao biti "crno na bijelom" a ne "bijelo na crnom"? A ja bih im poručio - najljepši sam "na zelenom" !
Milo dijete mi je najdraži čovjekoliki prijatelj. Puno se igramo zajedno ali ja se nekako brzo umorim na ovom toplom suncu.
Nije baš fer-play igra jer dečki trče u kratkim rukavima dok ja nosim svoju bundu. No pokazat ću ja njima kad narastem i otmem im tu okruglu stvar za kojom treba neprestano trčati!
Zahvaljujem ujaku milog djeteta na ovoj mojoj promociji.

Veliki-grleni Vaaau, vidimo se mi još uskoro!

Ne znam jeste li uopće shvatili naslov ovog posta?
Pokušavam biti duhovit jer nekako je danas sve digitalizirano pa stoga i Bug Mara sa brojem svojih piksela po defaultu na svečanom odijelu ne može zaostajati u tome. Današnja djeca zasigurno već tako i razmišljaju.
Inaće, nisam baš neki "katastrofičar", nisam niti "optimist sa iskustvom", prije bi se moglo reči da sam "Generalić, Rabuzin" - životna kategorija jer uporno odbijam na svijet i modu vremena gledati crno, barem dok je oko mene još toliko šarenila!
Ipak, mislim da treba stalno naglašavati, ljudima, djeci i svijetu i podsjećati ih da su sve igračke potrebne samo kako bi bolje shvatili svo to šarenilo, bili svjesniji bogatstva životnih raznolikosti i igrali igre na nekim, možda suptilnijim razinama!?

No ja sam, kao što rekoh, "kategorija Generalić-Rabuzin-Lacković" (i mnogi drugi)...
I to vam je, dragi moji, jedna sasvim costume opcija!

Dragi moji...obuzeo me prvomajski, prvosvibanjski radni entuzijazam!
Biti inspiriran nekim radom, ne zvuči li to pohvalno? Naročito ako ste svjedoci, općenito, izvjesnog rada pod prisilom, pod konstantnim pritiskom i(ili) stresom. Naravno, ni ja nisam lišen sličnih osjećaja ali govorim vam o sasvim drugoj vrsti rada, o svom novom hobiju!
Izrađujem digitalne fotoalbume. Svojevrsne prezentacije slika prikupljene u multimedijalnom obliku.
Što u tome ima toliko entuzijastično? IMA! Kad biste barem (sada ovdje) mogli vidjeti rezultate, shvatili bi u trenu. Suvremena tehnologija doista nudi nove neslučene mogućnosti. Nisu to više samo izmjenjive slike koje ste poslikali ili skenirali, ispod kojih eventualno svira neka glazba. (slide show i sl.)
Uz malo entuzijazma, lijepe ali "ukočene" slike postaju magični trenuci puni ritma koji škakljaju dušu promatrača. Na osobnoj je kreativnoj odgovornosti u "režiji" njihovog satavljača, prikupiti ih u logičnu cjelinu s kojom je moguće ispričati dojmljivu priču, zapakirati je pomno i otisnuti u visokoj kvaliteti na DVD! Idealan poklon za dragu osobu, prijatelja, rođake!
Što ima vrjednije od individualnog poklona upućenog osobama do kojih vam je stalo?
Jeste li se i sami okušali u nečem sličnom?
Sve svoje virtualno slobodno vrijeme (kojeg baš i nemam previše) ne trošim više na lutanja. Zasitio sam se informacija iz prve ruke, špekulacija, politika, raznoraznih propasti svijeta! Ono jedino što trenutno mogu u granicama svojih mogućnosti davati je oblik vlastitog načina izražavanja uz pomoć mašte i fotografija.

Imate li dojam kako je ovo jedna sasvim jeftina reklama?
Kliknite na donju sličicu i zapitajte ako želite saznati više od toga...

Tko je još profitirao na entuzijazmu?