Marketing
Ne lomite mi - pseudoacacie!
S obližnjih brežuljaka ovih dana dopiru mi slike preobraženog krajobraza. Sve do obala rijeke, snagom prštavog behara, njišu grane pune bijelih leptirastih grozdova, koje tek u predvečerje blagim i neodoljivim mirisom razlažu svoj zov.
Niz polje vjetar miriše... stihovi melankolične Harijeve uspješnice uglazbljuju trenutak u kojem bivam neodoljivo privučen na susret starog-novog prepoznavanja.
Bagrem je u punom cvatu. U mom kraju-još ga znaju pod imenom agacija, akacija (lat. pseudoacacia). Rijeka Kupa, koju sam ovdje nepravedno zapostavio još od zime, u prolazu pozdravlja ovu svoju velecvjetnu drvorednu noćnu stražu.
Premda svibanj svoje ime nosi po drvu (grmu) svib, vrsti drijenovke koju tek malobrojni prepoznaju i(ili) uočavaju, što također cvjeta u ovom periodu, bagrem zasigurno ne može ostati nezamijećen (u koliko imate sretnu okolnost zelenih šumaraka u svom okruženju.)
To naoko krhko drvo, porijeklom iz Sjeverne Amerike potpuno se udomaćilo u Europi. Perasti blijedozeleni listovi također su prepoznatljivi kao i nježni bijeli cvijetovi što u bogatim grozdovima lelujaju na lahoru.
Večernjom šetnjom uz rijeku prepustio sam se čulima, posebice prepoznavanju mirisa. Bagrem je, kao mirisna dominacija u podlozi večernjeg parfema ugostio note svježe pokošene trave što na popodnevnom suncu postala je sijenom. Naravno, blizina rijeke za sobom ostavlja pomalo opore mirise sedrenog stijenja, kamena i pijeska. Kupa posebno ima onaj miris naslaga mulja i gline. Miris drveta koje izniče iz vode, živi i umire u rijeci.
Koktel svih tih snažnih mirisa nikako nije u raskoraku. On svjedoči vrlo dojmljivo o ravnopravnoj i tolerantnoj raspoređenosti prirodnog okruženja u kojem nikada nema ničeg previše niti pre malo, sve do trenutka u kojem čovjek polazi od nekih svojih isključivih očekivanja.
Nadisan svim tim mirisnim impresijama večeri primjetio sam da sam zapravo vrlo sretan i privilegiran čovjek. Naravno, ne u smislu neke posebnosti nego naprosto u slobodi nesputanog kretanja kroz sve peludne zone, bez dodatnih opterečenja i straha od alergijskih reakcija. Uzrok takvim reakcijama doduše nije miris već pelud ali zar peludi nije bilo oduvijek!? Nisu krive biljke nego čovjek i suvremeni način života što se alergijske reakcije javljaju i onda kada za to nema biološke potrebe. A sad malo pametnog (copy paste) znanja....
Niz polje vjetar miriše... stihovi melankolične Harijeve uspješnice uglazbljuju trenutak u kojem bivam neodoljivo privučen na susret starog-novog prepoznavanja.
Bagrem je u punom cvatu. U mom kraju-još ga znaju pod imenom agacija, akacija (lat. pseudoacacia). Rijeka Kupa, koju sam ovdje nepravedno zapostavio još od zime, u prolazu pozdravlja ovu svoju velecvjetnu drvorednu noćnu stražu.
Premda svibanj svoje ime nosi po drvu (grmu) svib, vrsti drijenovke koju tek malobrojni prepoznaju i(ili) uočavaju, što također cvjeta u ovom periodu, bagrem zasigurno ne može ostati nezamijećen (u koliko imate sretnu okolnost zelenih šumaraka u svom okruženju.)
To naoko krhko drvo, porijeklom iz Sjeverne Amerike potpuno se udomaćilo u Europi. Perasti blijedozeleni listovi također su prepoznatljivi kao i nježni bijeli cvijetovi što u bogatim grozdovima lelujaju na lahoru.
Večernjom šetnjom uz rijeku prepustio sam se čulima, posebice prepoznavanju mirisa. Bagrem je, kao mirisna dominacija u podlozi večernjeg parfema ugostio note svježe pokošene trave što na popodnevnom suncu postala je sijenom. Naravno, blizina rijeke za sobom ostavlja pomalo opore mirise sedrenog stijenja, kamena i pijeska. Kupa posebno ima onaj miris naslaga mulja i gline. Miris drveta koje izniče iz vode, živi i umire u rijeci.
Koktel svih tih snažnih mirisa nikako nije u raskoraku. On svjedoči vrlo dojmljivo o ravnopravnoj i tolerantnoj raspoređenosti prirodnog okruženja u kojem nikada nema ničeg previše niti pre malo, sve do trenutka u kojem čovjek polazi od nekih svojih isključivih očekivanja.
Nadisan svim tim mirisnim impresijama večeri primjetio sam da sam zapravo vrlo sretan i privilegiran čovjek. Naravno, ne u smislu neke posebnosti nego naprosto u slobodi nesputanog kretanja kroz sve peludne zone, bez dodatnih opterečenja i straha od alergijskih reakcija. Uzrok takvim reakcijama doduše nije miris već pelud ali zar peludi nije bilo oduvijek!? Nisu krive biljke nego čovjek i suvremeni način života što se alergijske reakcije javljaju i onda kada za to nema biološke potrebe. A sad malo pametnog (copy paste) znanja....
Što je zapravo pelud? Peludno zrnce sastoji se od živog sadržaja (kod kritosjemenjača su to jedna, u drugih dvije stanice, kod golosjemenjača nešto više) i vanjskog omotača. Vanjski omotač zrnca čine dva glavna sloja: unutarnji (intina) je sastavljen od pektina i nešto celuloze, nije naročito otporan i prilično je propusan, a vanjski (eksina) se sastoji od sporopolenina, tvari koja je nepropusna i kemijski izvanredno otporna.
Alergijske reakcije ljudskoga imunološkog sustava na različite vrste alergena u stalnom su porastu i među najraširenijim su bolestima današnjice. Gotovo svaka treća osoba boluje od povremene ili stalne alergije, a svaka deseta ima simptome peludne hunjavice. Alergijska reakcija na pelud, stručno nazvana polinoza, najbolje se opisuje terminom hunjavica, jer doista ima sve njezine simptome (curenje nosa, kihanje, suzne oči), no za razliku od obične hunjavice koju uzrokuju mikroorganizmi, peludnoj hunjavici uzročnik su peludna zrnca koja proizvode biljke.
U medijima se sve češće prate pojedine alergogene biljke, vrijeme njihove cvatnje (peludni kalendar) te mjere zaštite i obrane od velike količine peludi u zraku. Pojedine biljne vrste vrlo se ozbiljno optužuju za posljedice koje izazivaju jer vrijeme njihove cvatnje izaziva pravu epidemiju neugodnih simptoma. Što biljke mogu reći u svoju obranu? Nismo krive!
U medijima se sve češće prate pojedine alergogene biljke, vrijeme njihove cvatnje (peludni kalendar) te mjere zaštite i obrane od velike količine peludi u zraku. Pojedine biljne vrste vrlo se ozbiljno optužuju za posljedice koje izazivaju jer vrijeme njihove cvatnje izaziva pravu epidemiju neugodnih simptoma. Što biljke mogu reći u svoju obranu? Nismo krive!
I doista, biljke nisu krive. One samo obavljaju svoju prirodnu funkciju oprašivanja i razmnožavanja, kako su to činile i prije pojave čovjeka na Zemlji. Znanstvena dostignuća upućuju na to da su čovjek i suvremeni način života zapravo to što se mijenja. Naime, pod utjecajem sve veće količine stresa koji život današnjice nezaustavljivo nameće, mijenja se i čovjekov imunološki sustav koji sve češće reagira alergijskim reakcijama, čak i onda kada za to nema biološke potrebe kao što je to u slučaju alergijske reakcije na pelud.
Post je objavljen 23.05.2006. u 15:09 sati.