Svantevid

Ich ging im Walde I was walking in the woods Po gozdu hodil Šumom se skitah,
So für mich hin, Just on a whim of mine, sem sam s seboj i dobro znam:
Und nichts zu suchen, And seeking nothing, in ni iskati htio sam biti
Das war mein Sinn. That was my intention namen bil moj bar jednom sam.

Im Schatten sah ich In the shade I saw Zagledal v senci Al' uto spazih
Ein Blümchen stehn, A little flower standing sem rožico,u sjeni cvijet,
Wie Sterne leuchtend Like stars glittering kot zvezdo zlato, k'o zvijezda sjajan,
Wie Äuglein schön. Like beautiful little eyes kot milo oko k'o oko lijep.

Ich wollt es brechen, I wanted to pick it Odtrgal bi jo, Htjedoh ga ubrati,
Da sagt' es fein: When it said delicately: pa mi veli: al' on će tad:
Soll ich zum Welken, Should I just to wilt Če me utrgaš -Zar moram svenuti
Gebrochen sein? Be picked? zvenela bi. već tako mlad?

Ich grubs mit allen I dug it out with all Srbnó izgrebel Ipak ga ubrah,
Den Würzeln aus, Its little roots sem vso iz tal, no s korijenom,
Zum Garten trug ichs To the garden I carried it na vrt jo nesel i ponijeh kući
Am hübschen Haus. By the lovely house ob domek zal vrtiću svom.

Und pflanzt es wieder And replanted it In spet jo vsádil I tu ga presadih
Am stillen Ort; In this quiet spot; na tih sem kraj još isti dan,
Nun zweigt es immer Now it keeps branching out Lepo brsti tam, pa cvjeta i sada
Und blüht so fort. And blossoms ever forth cvete še zdaj. sav radostan.

Johann Wolfgang von Goethe
(1749-1832)

Ovu dječju pjesmicu naučio sam napamet još u 6. razredu osnovne škole. Nije da sam bio neki primjeran učenik, no pjesma mi se bez problema i trauma urezala u podsvjest. Znam je još i danas odrecitirati s jednakom lakoćom i glatkoćom! Njezin prijevod na žalost nemam, premda jako dobro znam smisao. No htio bih imati točan prijevod, pa ako ima neka dobrovoljna germano-dušica nek mi ju proslijedi na e-mail.
(U međuvremenu sam prijevode dobio, pa je ovaj post obnovljen!)
Njemački u školi nisam pretjerano volio. Imao sam solidnu trojku, što je zapanjujuće obzirom da nerijetko ni knjigu nisam imao. Novac kojeg su mi roditelji davali za knjigu (jer su nam knjige iz jezika uvijek kasnile), radije sam potrošio na (u moje vrijeme) aktualnu longplej ploču! Da, takav sam bio, no vidite, još i danas znam pjesmu napamet! ;)))
Jednom sam pjesmicu odrecitirao rođenom Nijemcu. Ovaj se je prenerazio od interpretacije i nije mu bilo jasno zašto dalje od toga ne znam ni guknut. Bit će valjda da osim "oka za biljke" imam i "uho za neke stvari", ali ova pjesma baš i govori o tim mojim životnim fascinacijama, stoga molim vas, što hitnije, prijevod amo! Hvala und Danke! ;)

A ja pronašao sebe u pronađenoj poaniti pjesme.

Hvala svima na pronađenom razumjevanju!

Bez pronađenog P ne bih se osjećao potpun! ;)))

Ponovni obilazak staništa nakon samo dva dana donio je nova uzbudljiva otkrića. Pored današnjih radova u vrtu ostalo mi je sasvim dovoljno vremena pred zalazećim suncem obići i pohvatati "novosti" koje su čekale da ih ovjekovječim i prezentiram svekolikom puku. Primjetio sam još na desetke novih izniklih primjeraka dok su oni prvi već procvjetali i pomodrili (da, najozbiljnije, na cijeloj livadi ja lako zapamtim koji sam cvijet već susreo prije par dana! Ma nije to nikakva sposobnost, to je stoga što njih zapravo ima vrlo malo). Današnje oduševljenje stiglo je u pronalasku jedne i jedine svjetloroze Orchis u cijelom staništu! (šteta da nisam pronašao i bijelu!) Sve sam naravno višestruko poslikao pod toplim bojama zalazećeg sunca (za detalje sam morao povremeno koristiti bljeskalicu, no draže mi je ipak prirodno svjetlo).



Čime sam toliko oduševljen kad je ova biljka u pitanju? Jednostavno, kad je ugledate tamo dolje u travi, već se na prvi pogled toliko ističe i razlikuje od ostale vegetacije, te stvarno morate biti beščutni da ne bi shvarili kako ste se zatekli pred nečim vanserijskim. Ne morate znati njen latinski naziv ili imati doktorat iz biologije. Kada je vidite, jednostavno znate, da ma koliko biste to htjeli, ne bi je smjeli ubrati!
Ali naravno, ima i nas svakojakih biljaka ...




I još nešto, ove orhideje ne mirišu.
Zapravo, mislim da orhideje općenito ne mirišu (barem ne znatno, ali možda se i varam?) Ipak, to mi se čini sasvim logično. Bila bi to prevelika nepravda u prirodi, da je djelitelj darova svima dao baš sve ;-) Opojan bi miris tada stvorio preveliki nesrazmjer odlika. Ovako, priroda ostaje savršena!

Pojava mladih izdanaka ove biljke (na slici) najzanimljivija je baš u ovo proljetno doba, jer stanište joj nije na nekom nepristupačnom i skrovitom udaljenom mjestu. Rasprostrena je (barem u mojem kraju) obilno uz glavne puteve i ceste, baš kao da iz prikrajka iščekuje nesmotrenog šetača u prolazu, kako bi sa njim
"obavila nešto vrlo važno".
A to važno, jasno se može vidjeti ako se pomnije promotri njen smečkast do zlatnonarančast mesnati izdanak sa vrhom punim peluda. To će odmah odagnati pomisao da se radi o kakvoj čudnovatoj gljivi, no zapravo će malo laika (poput mene donedavno), odmah znati da je riječ upravo o Preslici-Equisetum arvense, jer je tek njena kasnija preobrazba dovodi do prepoznatljivog izgleda.
Premda mnogi misle kako je to samo običan korov, ona je vrlo ljekovita biljka ,
naravno, ako ju ne berete uz glavne prometnice ili još gore, ako ju ne pomješate sa njenom močvarnom sestrom, koja je vrlo otrovna!

Ja ipak, ne spravljam njene pripravke ali ljudi i informacije o tome danas su svugdje lako dostupni.
Za mene je to još jedna vesela i fotogenična samonikla "cvječka", neizostavna i neizbježna na proljetnom suncu...

Video panorama naplavnih livada

Sretno Vam svako novo jutro!

USKRS - jutro - Kraljevica

Jučerašnja popodnevna šetnja bila je nadasve ugodna. Priroda se vidno okrijepila nakon zime no još uvijek je to (pre)rano proljetno vrijeme za moje kaćune! Ali razočaranju nije bilo mjesta, nikako, jer sam u potrazi za njima, ipak pronašao kockavicu! Pokazalo se da sam ju samo malo prerano očekivao, jer prije dva tjedna priroda se još buduila iz sna. Tada sam se morao zadovoljiti tek udaljenom fotkom sive čaplje. Jednako tome, danas sam uranjeno "zagrizao" na orhideje, koje će (i ne sumnjem) doći krajem travnja. Kockavice su na vjetru klimale veličanstveno i ponosno, upravo na onome tajnom grmovitom mjestu gdje sam ih još kao dijete "dobio u nasljeđe" od svoga teče. Nije tamo bilo tek par njih već cijela kolonija što me je posebno razveselilo! No iznenađenje je uslijedilo kad sam ih zatekao i na novim lokacijama, na otvorenoj naplavljenoj livadi. Čuđenje je bilo samo zbog otkrića lokacije ne i zbog činjenice da im to područje odgovara točno kako je opisano u gore navedenim karakteristikama.Treba li još reći koliko sam gacao od sreće i slikao "sve u šesnaest", jer je prilika njihovog poziranja doista jednokratna u godini dana!


No svim iznenađenjima tu nije bio kraj jer je iz obližnjeg grma istrčao zec, iz svojih močvarnih nastambi polijetale su patke u zaljubljenim parovima, a cijelo vrijeme, moju nenajavljenu vizitu nadlijetli su i mladi jastrebovi, dojavljujući svojim cijukom kretanje nepoželjnog neznanca. U nekoliko navrata oglasio se i fazan, kao da prima taj "sms" upozorenja. U trenutku mi se učinilo da je cijela fauna na nogama-krilima. Na žalost slike životinja nećete ovaj put imati prilike vidjeti jer su biljke ipak, puno zahvalniji fotomodeli. Na povratku sam stigao do golemog hrasta na kojem su lovci (ili možda djeca?) napravili čeku (ili kućicu na drvetu?) Drvene ljestve uzdizale su se do krošnje u kojoj je sa nekoliko pomno iskorištenih dasaka sagrađen plato na kome se može stajati ili ležati. Sa tog podija puca prekrasan pogled na livade i grad u daljini. Priuštio sam si naravno pregršt tih bezvremenih pogleda u kojima proljetni povjetarac okrepljuje svaku nagomilanu tjeskobu. Gotovo da se i nisam opterećivao mislima - nije li sa ovoga mjesta sačekivana koja nesretna životinjica. Bio sam zahvalan graditelju na ovoj ugodnoj "terapiji" hrasta vidikovca.
Sunčev zalazak podsjetio me da osim kuće na drvetu imam i onu, sasvim prizemnu, u kojoj me čeka slasna večera.

U slikorisu (slideoshow) kojeg gledate su kaćuni, odnosno orhideje naših krajeva. Znam da je teško u to povjerovati, no tako kažu stručnjaci i latinski nazivi biljaka. Istina da su to rijetke i strogozaštićene vrste ali ih još uvijek ima po livadama, pašnjacima, šumama naših prirodnih prostora. Ako se ikada kojim sretnim slučajem susretnete s tom krasotom - nemojte... Fotoaparat je jedini način kojim možete i smijete ubrati svoj trofej. Ja se već danas upuštam u potragu i otpočinjem sezonu "lova" u svom kraju. Bit ćete prvi koji će saznati jesam li pronašao "Karlovačku orhideju".
Do tada pasite, oči ovime što su slikali neki drugi sretnici.

Primjetili ste već kako me je naveliko "puklo" proljeće, stoga ću vas i danas zaskočiti doslovce iz zelenog grma.
Naime, sasvim nepravedno bih drijenku jedinome pjevao ode grmocvatne, kad osim tih ranocvatućih vrlina u mom vrtu raste vazdazelen grm, kojeg ravnopravno rese iste odlike pune snažnih uspomena... Stoga ovu ambush-zasjedu-sačekušu, pripremam u grmu šimšira.

Moj ga je dida (mamin otac) jednostavno zvao zimzelen, što kao vidljiva činjenica stoji, premda sam tek puno kasnije saznao njegovo pravo ime. Dida ga nije naročito šišao ili oblikovao u striktne forme (kakve su popularne u čuvenim vrtovima po svijetu) i grm je prepustio njegovom prirodnom nesputanom obliku. Zapravo, mislim da je to bio vrlo stari grm posađen u vrtu kuće u koju je dida doselio tridesetih godina prošlog stoljeća nakon što se iz tko zna kojih razloga ili njemu znanog dišpeta odrekao morskih krajolika i doselio u kontinentalne karlovačke magle. Više od pola stoljeća, taj je dalmatinac proveo među žabarima, no iz njega je sveudilj progovaralo more i ribarsko pogovaranje. Od malih nogu tako sam imao Dalmaciju kao misaonu destinaciju koja me educirala između ostalog i o tome kako pronaći i uloviti hobotnicu na morskoj hridi, no više od svega volio sam slušati priče brodskog kuhara iz doba njegovog služenja u mornarici. Dida je imao naviku rano lijegati i rano ustajati. Apsolutno ništa nije moglo preokrenuti taj ritam. Jedino za Badnjak znao je probdjeti do ponoći, kada bi baka i on u tišini toplog doma dočekivali Božić. Često sam znao prespavati kod njih. To me je jako veselilo jer je to značilo-čuti još jednu egzotičnu didinu pipovjest. Sjećam se da smo ponedjeljkom obavezno odslušali pomorsko veče na radiju, nakon čega bi dida još bolje inspiriran otvarao svoja sječanja. Baka bi naravno odmah prva zaspala, a nas dvoje bi, rugajući se bakinom usnulom pućkanju tek tada smjelo otisnuli u daleka i davna vremena. U polumraku sobe, slušajući didu, dugo bih šutke gledao u veliku sliku mornara na zidu, sve dok se posve ne bih izgubio u valovima mora sinjega, zaronivši u svoj nastavak priče.
Jutarnje sunčeve zrake časkom bi osušile sol noćnih avantura. Izmamljen, istrčao bih iz kreveta na maleni prozorčić koji gleda u vrt i kroz šimširov grm ugledao bih didu koji je u vrtu već nešto radio, koristeći prednost jutarnje svježine. Spazio bi me tada i mahnuo mi kao kapetan svom pospanom mornaru. Mirisom tople bijele kave iz kuhinje baka bi pozivom prekinula ovo naše očijukanje.
Na Cvjetnicu (nedjelja prije Uskrsa) osvanulo bi posebno jutro. Dida naravno tada ne bi bio u svom vrtu već bi me sa bakom dočekao sa jutarnjom bijelom kavom i zagonetno bi mi se smješkao. Na moje upitne poglede konačno bi progovorio:
- Jutros je rano nešto skakalo u vrtu. Doskakalo do zimzelena i unda tamo klapalo. A ja san iša vidit ko bi to moga bit? I vidija sam biloga zeca! I unda mi je zec reka da je nešto tebi u zimzelenu ostavija!-
Dida nije pravo uspio ni izgovorit svoju pripremljenu priču-mamilicu, a ja sam već bosonog letio zrakom do zimzelenog grma, grma šimšira koji na Cvjetnicu cvjeta brojnim sitnim cvjetićima punih žutog peluda šireći slatkast medni miris u širokom krugu. Zaronio sam glavom bez oklijevanja u taj mrkozeleni grm ne hajući što će mi lice ostat napudrano slatkim žutim prahom. Znao sam da tamo ima nešto za mene, jer dida se sigurno ne bi šalio. I doista, u grmu su me čekali dječji užici, čokolade, bomboni, gume za žvakanje!
Stvarno je bio zeko! Baš šteta da je i ove godine utekao pa ga nisam vidio.
Ah taj zeko strašljiva srca, koji svega se boji, osim... dobrog dide moga.

Stara didina kućica danas je ruševna. U vrtu ispred nje još se uvijek zeleni vazdazeleni grm šimšira u kojem, ako prođeš licem kroz peludni prah šimšira, ugledaš to mjesto u kojem kuca ustreptalo dječje-zečje srce mojeg djetinjstva.