Korak naprijed ...
23.02.2005., srijeda
Smrt ...
Netko bi rekao - šta mi je trebala tako teška i tužna i zamarajuća tema. Ali, ne stajem na tome. Imam ja i težu temu; ne bilo kakva smrt. Želim progovoriti pa i sama nešto novo saznati o samoubojstvu. Ne mogu i nemam pravo reći da li je samoubojstvo čin hrabrosti ili kukavičluka. Rekla bih da je hrabrosti jer znam da sama nikada ne bih smogla snage okončati svoj život. Ali također mogu reći da je čin kukavičluka jer okončati svoj život iz bilo kakvog "vanjskog" razloga djeluje mi poput rješavanja problema linijom lakšeg otpora pri tome ne misleći na posljedice koje to ostavlja na bližnjima preminuloga. No, na stranu sve to ... Mene zanima što i kako stoji samoubojstvo unutar Crkve?! Sjećam se da sam već davno, davno, predavno učila kako je samoubojstvo smrtni grijeh. I nekada se, ako se ne varam, samoubice nije pokapalo crkveno. Danas se ta praksa mijenja. I ako se ne varam mijenja se i stajalište samoubojstva kao smrtnog grijeha ... Ovaj put želim s vama podijeliti ne svoje mišljenje o svemu tome (barem za sada ne) već želim proći kroz Katekizam Katoličke Crkve i vidjeti što nam to crkva kaže o tome ...Svatko je za svoj život odgovoran pred Bogom koji mu ga je darovao. On ostaje vrhovni gospodar života. Mi smo dužni prihvaćati život sa zahvalnošću i čuvati ga njemu na čast a sebi na spasenje. Upravitelji smo a ne vlasnici života koji nam je Bog povjerio. Njime ne raspolažemo. (KKC 2280) Prema ovome bi se dalo reći kako nemamo pravo ne samo ubiti drugoga već i sebe. Pa bi se po tome sudeći "kazna" za samoubojstvo jednačila sa kaznom ubojstva drugoga. Jer život je život - pa bio to moj ili nečiji tuđi. Tako barem ja razumijem ovaj odlomak. Idemo dalje. Samoubojstvo protuslovi naravnom čovjekovu nagnuću da čuva i trajno održi svoj život. Samoubojstvo se teško protivi ispravnoj ljubavi prema sebi. Ono istodobno vrijeđa ljubav prema bližnjemu jer nepravedno kida veze uzajamnosti sa zajednicom obiteljskom, narodnom i ljudskom, prema kojima imamo obveza. Samoubojstvo se protivi ljubavi živoga Boga. (KKC 2281) Samoubojstvo kida veze ... to je ono što sam već napomenula kod dijela gdje branim teoriju kako je to čin kukavičluka. Naime, jedno oproštajno pismo teško može obrisati sve one osjećaje s kojima se suočavaju bližnji, a o onome tko preminulog nađe ... Ako je počinjeno s namjerom da posluži za primjer, osobito mladima, samoubojstvo se također opterećuje težinom sablazni. Dragovoljna suradnja pri samoubojstvu protivi se moralnom zakonu. Ozbiljni psihički poremećaji, tjeskoba ili težak strah od iskušenja, trpljenja ili mučenja mogu ublažiti samoubojičinu odgovornost. (KKC 2282) Nemam u glavi niti jedan primjer kako bi samoubojstvo moglo služiti za primjer ... No, sa zadnjom rečenicom se potpuno slažem. Samoubojstvo u takvim slučajima ne može se tretirati isto kao samoubojstvo zbog npr. ljubavi, kada roditelji ne odobravaju neku vezu pa se oboje ubiju (primjer iz nekog filma kojeg sam se sad slučajno prisjetila ... ne pitajte koji je to film). Ne treba očajavati glede vječnoga spasa osoba koje su same sebe usmrtile. Bog im može, putovima koji su samo njemu znani, pružiti priliku spasonosnog kajanja. Crkva moli za one koji su si oduzeli život. (KKC 2283) Ovo je svakako utješno. Jer da nije tako cijela bit vjere bila bi "uzaludna" jer što drugo vjerujemo nego to da je Bog prije svega ljubav i da je dobar i milostiv. No, željela bih reći da ovo zadnje iz katekizma nije, ne može i ne smije biti opravdanje! Svakako mi se čini da je to pitanje, pitanje samoubojstva, još dosta "otvoreno" i da nas mlade i nadobudne teologe čeka još puno posla :) |
- 20:23 - Komentari (11) - Isprintaj - #
18.02.2005., petak
A nakon sakramenta sv. potvrde ...
Mnogi mladi odlaze. To je činjenica. Odlazili su i stari. Prvo trbuhom za kruhom, a danas se odlazi tamo gdje je bolje, perspektivnije; gdje su rad i um više cijenjeni - odlazi se "vani", preko granica. Ako se to ne gleda sa stajališta gubitka mlade "radne" snage i mladih umova (čitaj genija), tada je to donekle prihvatljiva svakidašnjica. No, što reći kad taj odlazak počne prelaziti granice potrebnoga i perspektivnijega? Što reći kad se taj osnovni kod, zapisan u svakom čovjeku, počne koristiti i iskorištavati u svrhe bržeg i lagodnijeg obavljanja životnog poziva, odgoja i izgradnje osobnosti?Uvođenjem prakse da se sakrament potvrde obavlja (tek) u 1./2. razredu srednje škole uveli su se i problemi. Mladi ne žele čekati. Mladi smatraju da je i toliko vjeronauka previše. Zato naši mladi, iz misije, odlaze u druge župe, gdje ta praksa još nije uvedena i gdje se može taj sakrament obaviti "linijom lakšeg otpora". No, ovo što ću danas pisati ne odnosi se samo na taj "naš" problem, već i na problem svih nas - naime, mladi nakon krizme odlaze IZ crkve/Crkve. Nedavno sam pročitala jednu kraću priču u kojoj na kraju stoji, kako su za uzgoj hrasta potrebne godine, dok se bundeve uzgajaju tek nekoliko mjeseci i propadaju s promjenom "sezone". Smatram kako je isto s odgojem čovjeka... Trebamo se pitati da li od svoje djece želimo da budu duboko ukorijenjeni, upoznati sa svojom baštinom, svojom prošlošću, tradicijom, porijeklom i da li želimo da na svoje budu ponosni? Da li želimo da se drže uspravno i da svijetom hodaju dignute glave, čvrstih stavova? Da li želimo da budu njihovo znanje i sposobnosti razgranati na sve strane i da li želimo da se uporno dižu prema nebu želeći doprijeti još više i još bolje u tom znanju? Da, sva ova pitanja vas trebaju podsjećati na jedan veliki, debeli hrast! Drvo nad svim drvećem. Kralj šume - neki bi rekli. Za takvu osobu potrebne su godine strpljenja, godine odgoja i sazrijevanja, godine traženja i godine nadziranja. Potrebne su godine prisutnosti roditelja i odgajatejla, godine prisutnosti Crkve i crkve. No, mnogi misle da je to nepotrebno. Da oni sami mogu više i bolje. Svima njima želim da im ljudi koje odgajaju (svjesno naime izbjegavam reći djeca) budu mnogo više i mnogo bolje od tek jedne - dozvolite mi nekoliko pogrdan izraz - tikve. Možda vam je bundeva ljepša od hrasta. Onako svijetle boje, poput sunca. I s time se mogu složiti. No, bundeva je lijepa samo dok traje. Ne smijemo pak zaboraviti da ona nema čvrste korijene. Malo jači vjetar valja ju po zemlji kamo sam vjetar hoće. S najmanjim nedostatkom vode i sunca ona se suši, a s prvim padom temperature, s prvim mrazom, ona postaje trula i stapa se sa zemljom, nestaje. Tako je i u životu mlade osobe - puno vjetra, više mraza, a nikad dovoljno vode i sunce. Pretpostavljajući da to svi znamo, želim pitati roditelje koji odgajaju bundeve: Što mislite da ste lagodnijim i bržim rješenjem priuštili tim mladim osobama koje odgajate (tj. koje biste trebali odgajati)?! Možda onih 70-140 sati (koliko već dođe u godinu/dvije...) slobodnog vremena, koje su uštedili ne pohađajući (više) vjeronauk, a koje će najvjerojatnije utrošiti sjedeći u kafićima?! Možda sve one nedjelje nakon krizme koje će potrošiti na cesti ili (u najboljem slučaju?) spavajući nakon burne subotnje noći?! Završavam svjesna da će biti komentara kako ne mogu pisati o odgoju djece jer nemam svoju djecu. Unaprijed odgovaram: da, to je istina, ali želim djecu ... i poznavajući izreku "na mladima svijet ostaje" ... pitam se u kakvom će to svijetu vjetrova i zima, bundevi (tikvi!), moje dijete odrastati ... |
- 16:46 - Komentari (10) - Isprintaj - #
16.02.2005., srijeda
Sretan rođendan!
Malenoj Brigiti želim sretan, sretan, presretan 1. rođendan i ne samo taj jedan dan, već i cijelu godinu :) Prije 14.2. sam mislila na nju tri dana, kako ne smijem zaboraviti čestitati - ali naravno da sam baš to napravila - zaboravila :( No, bolje ikad nego nikad ... Stoga, Brigita - oprosti ... Evo stavljam i njenu sliku koju je tako lijepo "ukrasio" njen ponosni tata, a brižna mama ju je tako lijepo obukla :) SRETAN TI 1. ROĐENDAN! |
- 10:09 - Komentari (4) - Isprintaj - #
08.02.2005., utorak
Closer
Eto, odgledala ... I šta da kažem? ... Kao prvo - film ću ići gledati još jednom, to je sigurno. Kao drugo - ne mogu ga ocijeniti ni sa "sviđa mi se" ni sa "ne sviđa mi se". Smeta mi što me nije ostavio "paf". Ali nije me ostavio ni "bez veze". Zapravo mi se čini problem u tome što mi je teško prihvatiti neke stvari. Kao primjer - ona njega vara godinu dana, a cca toliko su i skupa (malo više), i unutar te godine se ožene. I kad mu prizna to objasni kao da je željela da oni uspiju. Ok - ali ne možeš ti "pokušavati" ženeći se. To shvaćanje braka kao nečega "tek tako" mi je bez veze odnosno "too american". U svoj svojoj naivnosti teško mi zamislit da toga ima među "običnim" ljudima ... Onda - teško mi je bilo preskakati toliko naprijed/nazad. Mogli su oni tu priču bolje ispričati ... po mom skromnom mišljenju. No, najzanimljivije mi je bilo svo ono ispitivanje. Ljudi tako očajno želimo odgovore. A redovito nam odgovori ništa ne olakšavaju. I još odgovor na pitanje "zašto si mi to rekla/rekao" - jer te volim i ne mogu ti lagati. Mislim - hallo?! Voli koga - nju/njega ili sebe? Ja ozbiljno mislim da kad ljudi varaju i to nakon nekog vremena kažu partneru to naprave iz čistog egoizma. Egoizam je već i ostati s partnerom kojeg se vara. Zašto tako mislim? Jer reći nešto tako partneru, samo će ga povrijediti. A breme varanja koje bi trebalo biti 100% samo na onome tko vara, olakšava se time da se ga barem djelomično prenosi na partnera. Zato - ako partnera voliš i varaš - ostavi ga i šuti. I onda kaže Dalmatinkina frendica da je to ok, ali kako si onda odgovoriti na onaj slavni "Zašto?" - zašto ga ostavljaš/zašto te je ostavio... A ja se pitam da li si je uopće moguće odgovoriti u potpunosti na taj "Zašto?" ? Jer i kad nam partner odgovori po svojim osjećajima, to nama ne mora biti dovoljno - i redovito nije. Jer da mi kaže da me ne voli više, ja bih pitala opet zašto. I da mi kaže da se istrošio, ja bih opet pitala zašto. I da mi kaže da želi nešto novo, drugačije, ... ja bih ponovno i ponovno pitala zašto. Sve dok ne pronađem nešto gdje sam ja kriva. Što bi reklo - ionako svaki put iznova mora svatko odgovoriti sam za sebe. Jer odgovor zašto vas netko ostavlja ne može dati on/ona već svatko sebi. To ne znači da pristajem na bezrazložno ostavljanje! Uopće ne! Ali također ne pristajem na neumorno ispitivanje koje vodi u neprospavane noći u pokušaju objašnjavanja koje uvijek završi tamo gdje je počelo... Tako ispada najjednostavnije reći osobi ono što želi čuti. On ju pita da li se što dogodilo između njih iako mu je on već rekao da jest. Ali on želi čuti od nje. I ona mu tvrdi da ne, ali ju on gnjavi pitanjima dok mu konačno ne kaže istinu. I kad ga ona pita zašto ju je to morao pitati, on odgovora da je znao, jer mu je on rekao, ali se nadao da je možda lagao. Ok - no ja se pitam, kada bi on povjerovao njoj?! Kada bi se zadovoljio činjenicom da mu je on lagao i da mu ona govori istinu? Ne bi se ... jer on je to trebao čuti. I ona ga je trebala prestati voljeti zbog toga. Tako pak laž često postane istina, a istina laž ... Zašto?! Jer je tako jednostavnije ... I Kupid - jedan onih likova koji te svojim naučenim šarmom doslovno uvjeri da ga voliš, iako si možda 5min prije znala da nema ništa od toga. Svojom upornošću i tvrdoglavošću razbija sve tvoje zidove, sve tvoje argumente protiv i svu tvoju sreću. Sreću? Sreća je stvar odluke i truda - više ovog drugog nego prvog. Ali kako se truditi ako ti netko neumorno sjedi za vratom i uvjerava te da ga voliš? Da ti se sviđa? Power of mind ... :) Neopisivo mi se sviđa kraj. Svatko je dobio prema sebi. Rekla bih - koliko je "zaslužio" ali to ne bi bilo baš tako. Samo sam sretna jer film pokazuje kako tipovi poput Kupida, koji je zapravo sve i počeo, ne završavaju dalje od samih sebe ... I film definitivno pokazuje snagu opraštanja. Opraštanja koje može biti 200% ako se pokaže volja po promjenama. A promjene su često zaista oslobađajuće - metanoia :) Ma u biti mi se film full sviđa, ali ga stvarno moram pogledati još jednom. |
- 10:33 - Komentari (7) - Isprintaj - #
06.02.2005., nedjelja
Biti sol zemlji ...
Današnje evanđelje koje nam upućuje upravo ovaj poziv - da budemo sol zemlji - u sebi nosi jako lijepu poruku. Živo vrelo ju sažima: Kao što toplinu sunca ne vidimo ali je osjećamo, tako kršćanin iza sebe ostavlja trag dobrote, svjetlo koje se ne vidi ali svijetli. Sol stavljena u vodu ne mijenja vodi izgled, ali okus da. I dok se mnogi trude promijenit izgled svijeta ne mijenjajući njegovu dušu, kršćaninov je poziv dati životu novi smisao i novi okus.Da, svatko od nas bi trebao ostavljati trag dobrote i svjetlo. Ali da li je to zaista tako? Nedavno sam gledala jednu onih policijskih, forenzičkih serija. Glavni lik me oduševio - dozvolio je da ga ponize, da ga pljunu i nije okom mrdnuo. Dapače - razmislio je dva koraka u naprijed i iz te pljuvačke izvukao dokaze koji su mu pomogli tog kriminalca uhvatiti. Zapravo ga je uhvatio na foru provocirajući ga. Ja osobno bih tri puta poludila. Izgubila živce. Počela vikati na sve i svakoga. Nestrpljivo bih gledala s visine na tog "ništicu". Pitam se, gdje se u čovjeku krije ta stpljivost. Ta smirenost i osjećaj poniznosti. I kada znaš da si u nečemu bolji od nekoga drugog, kako razmisliti dva koraka unaprijed i prepustiti sve toku. Ponekad je to tako teško. Gledati kako ljudi čine greške, znajući da bi išlo brže da te samo saslušaju. A kad pokušavaš nadglasati neznalice, ne slušaju. U kome je sada tu problem? Kako prepoznati situaciju kada vikati iz sveg glasa dok drugi ne čuju, a kada šutjeti i sjediti u zadnjem redu, dok te ne prozovu u prvi? Više puta sam odlučila pogrešno nego ispravno. Sjela u prvi kad sam trebala u zadnji, a u zadnji kad sam trebala u prvi. I gdje je sada u svemu ovome ona sol? Čime to ja mogu začiniti ovu zemlju? Biti sol ... svi znamo zašto baš sol. A onaj tko ne zna - neka proba neko jelo nesoljeno. Odmah će mu biti jasno. Ali opet - svi znamo da i presoljeno jelo ne valja. Ta tko bi pio more? Dakle - i tu je potrebna mjera. U nadolazećoj korizmi, svima nama želim da se odricanjem barem približimo toj mjeri, tj. osjećaju prepoznavanja mjere. Želim nam da prepoznamo u sebi one talente, kojima ćemo osoliti zemlju i kojima ćemo pozdraviti Uskrsloga. |
- 17:25 - Komentari (4) - Isprintaj - #
04.02.2005., petak
Unwritten
I am unwritten, can't read my mind, I'm undefined I'm just beginning, the pen's in my hand, ending unplanned Staring at the blank page before you Open up the dirty window Let the sun illuminate the words that you could not find Reaching for something in the distance So close you can almost taste it Release your innovations Feel the rain on your skin No one else can feel it for you Only you can let it in No one else, no one else Can speak the words on your lips Drench yourself in words unspoken Live your life with arms wide open Today is where your book begins The rest is still unwritten I break tradition, sometimes my tries, are outside the lines We've been conditioned to not make mistakes, but I can't live that way |
- 19:02 - Komentari (5) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Htio bih vam reći najdublje riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se vašeg smijeha... Htio bih vam reći najiskrenije riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se da mi nećete vjerovati... R. Tagore Nekad sam mislila da sve mogu sama. Da u dugim noćima, u tišini sobe, uz mene nema nikoga. Mišljah da moje planove ometaju ljudi, da sam sve to mogla učiniti bolje i drugačije. I to sve sama. Potpuno. Bila sam nestrpljiva i nepopravljivo tvrdoglava kada su u pitanju bile moje čežnje i zahtjevi. A sve to vrijeme uz mene je, poput nježne ali čvrste ovojnice stajao Gospodar. Nisam ni slutila kolika se snaga krije u Onome kojega možeš upoznati samo srcem. U onome kojega samo u ljubavi možeš vidjeti. Sve moje sposobnosti bijahu ništavne bez Njega, ali moje srce to nije znalo. Šutjeti nisam umjela, ljubiti još manje. Ali Ljubav nije mogla bez mene. Onaj koji je sama Dobrota i vjernost želio se nastaniti baš u meni. Tada spoznadoh da ništa nisam i ne mogu sama učiniti, da su bol i radost dar Onoga koji me ljubi. Željana Kovačević |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||