Eto, odgledala ... I šta da kažem? ... Kao prvo - film ću ići gledati još jednom, to je sigurno. Kao drugo - ne mogu ga ocijeniti ni sa "sviđa mi se" ni sa "ne sviđa mi se". Smeta mi što me nije ostavio "paf". Ali nije me ostavio ni "bez veze". Zapravo mi se čini problem u tome što mi je teško prihvatiti neke stvari. Kao primjer - ona njega vara godinu dana, a cca toliko su i skupa (malo više), i unutar te godine se ožene. I kad mu prizna to objasni kao da je željela da oni uspiju. Ok - ali ne možeš ti "pokušavati" ženeći se. To shvaćanje braka kao nečega "tek tako" mi je bez veze odnosno "too american". U svoj svojoj naivnosti teško mi zamislit da toga ima među "običnim" ljudima ...
Onda - teško mi je bilo preskakati toliko naprijed/nazad. Mogli su oni tu priču bolje ispričati ... po mom skromnom mišljenju.
No, najzanimljivije mi je bilo svo ono ispitivanje. Ljudi tako očajno želimo odgovore. A redovito nam odgovori ništa ne olakšavaju. I još odgovor na pitanje "zašto si mi to rekla/rekao" - jer te volim i ne mogu ti lagati. Mislim - hallo?! Voli koga - nju/njega ili sebe? Ja ozbiljno mislim da kad ljudi varaju i to nakon nekog vremena kažu partneru to naprave iz čistog egoizma. Egoizam je već i ostati s partnerom kojeg se vara. Zašto tako mislim? Jer reći nešto tako partneru, samo će ga povrijediti. A breme varanja koje bi trebalo biti 100% samo na onome tko vara, olakšava se time da se ga barem djelomično prenosi na partnera. Zato - ako partnera voliš i varaš - ostavi ga i šuti. I onda kaže Dalmatinkina frendica da je to ok, ali kako si onda odgovoriti na onaj slavni "Zašto?" - zašto ga ostavljaš/zašto te je ostavio... A ja se pitam da li si je uopće moguće odgovoriti u potpunosti na taj "Zašto?" ? Jer i kad nam partner odgovori po svojim osjećajima, to nama ne mora biti dovoljno - i redovito nije. Jer da mi kaže da me ne voli više, ja bih pitala opet zašto. I da mi kaže da se istrošio, ja bih opet pitala zašto. I da mi kaže da želi nešto novo, drugačije, ... ja bih ponovno i ponovno pitala zašto. Sve dok ne pronađem nešto gdje sam ja kriva. Što bi reklo - ionako svaki put iznova mora svatko odgovoriti sam za sebe. Jer odgovor zašto vas netko ostavlja ne može dati on/ona već svatko sebi. To ne znači da pristajem na bezrazložno ostavljanje! Uopće ne! Ali također ne pristajem na neumorno ispitivanje koje vodi u neprospavane noći u pokušaju objašnjavanja koje uvijek završi tamo gdje je počelo... Tako ispada najjednostavnije reći osobi ono što želi čuti. On ju pita da li se što dogodilo između njih iako mu je on već rekao da jest. Ali on želi čuti od nje. I ona mu tvrdi da ne, ali ju on gnjavi pitanjima dok mu konačno ne kaže istinu. I kad ga ona pita zašto ju je to morao pitati, on odgovora da je znao, jer mu je on rekao, ali se nadao da je možda lagao. Ok - no ja se pitam, kada bi on povjerovao njoj?! Kada bi se zadovoljio činjenicom da mu je on lagao i da mu ona govori istinu? Ne bi se ... jer on je to trebao čuti. I ona ga je trebala prestati voljeti zbog toga. Tako pak laž često postane istina, a istina laž ... Zašto?! Jer je tako jednostavnije ...
I Kupid - jedan onih likova koji te svojim naučenim šarmom doslovno uvjeri da ga voliš, iako si možda 5min prije znala da nema ništa od toga. Svojom upornošću i tvrdoglavošću razbija sve tvoje zidove, sve tvoje argumente protiv i svu tvoju sreću. Sreću? Sreća je stvar odluke i truda - više ovog drugog nego prvog. Ali kako se truditi ako ti netko neumorno sjedi za vratom i uvjerava te da ga voliš? Da ti se sviđa? Power of mind ... :)
Neopisivo mi se sviđa kraj. Svatko je dobio prema sebi. Rekla bih - koliko je "zaslužio" ali to ne bi bilo baš tako. Samo sam sretna jer film pokazuje kako tipovi poput Kupida, koji je zapravo sve i počeo, ne završavaju dalje od samih sebe ... I film definitivno pokazuje snagu opraštanja. Opraštanja koje može biti 200% ako se pokaže volja po promjenama. A promjene su često zaista oslobađajuće - metanoia :)
Ma u biti mi se film full sviđa, ali ga stvarno moram pogledati još jednom.
Post je objavljen 08.02.2005. u 10:33 sati.