Netko bi rekao - šta mi je trebala tako teška i tužna i zamarajuća tema. Ali, ne stajem na tome. Imam ja i težu temu; ne bilo kakva smrt. Želim progovoriti pa i sama nešto novo saznati o samoubojstvu. Ne mogu i nemam pravo reći da li je samoubojstvo čin hrabrosti ili kukavičluka. Rekla bih da je hrabrosti jer znam da sama nikada ne bih smogla snage okončati svoj život. Ali također mogu reći da je čin kukavičluka jer okončati svoj život iz bilo kakvog "vanjskog" razloga djeluje mi poput rješavanja problema linijom lakšeg otpora pri tome ne misleći na posljedice koje to ostavlja na bližnjima preminuloga. No, na stranu sve to ... Mene zanima što i kako stoji samoubojstvo unutar Crkve?! Sjećam se da sam već davno, davno, predavno učila kako je samoubojstvo smrtni grijeh. I nekada se, ako se ne varam, samoubice nije pokapalo crkveno. Danas se ta praksa mijenja. I ako se ne varam mijenja se i stajalište samoubojstva kao smrtnog grijeha ... Ovaj put želim s vama podijeliti ne svoje mišljenje o svemu tome (barem za sada ne) već želim proći kroz Katekizam Katoličke Crkve i vidjeti što nam to crkva kaže o tome ...
Svatko je za svoj život odgovoran pred Bogom koji mu ga je darovao. On ostaje vrhovni gospodar života. Mi smo dužni prihvaćati život sa zahvalnošću i čuvati ga njemu na čast a sebi na spasenje. Upravitelji smo a ne vlasnici života koji nam je Bog povjerio. Njime ne raspolažemo. (KKC 2280)
Prema ovome bi se dalo reći kako nemamo pravo ne samo ubiti drugoga već i sebe. Pa bi se po tome sudeći "kazna" za samoubojstvo jednačila sa kaznom ubojstva drugoga. Jer život je život - pa bio to moj ili nečiji tuđi. Tako barem ja razumijem ovaj odlomak. Idemo dalje.
Samoubojstvo protuslovi naravnom čovjekovu nagnuću da čuva i trajno održi svoj život. Samoubojstvo se teško protivi ispravnoj ljubavi prema sebi. Ono istodobno vrijeđa ljubav prema bližnjemu jer nepravedno kida veze uzajamnosti sa zajednicom obiteljskom, narodnom i ljudskom, prema kojima imamo obveza. Samoubojstvo se protivi ljubavi živoga Boga. (KKC 2281)
Samoubojstvo kida veze ... to je ono što sam već napomenula kod dijela gdje branim teoriju kako je to čin kukavičluka. Naime, jedno oproštajno pismo teško može obrisati sve one osjećaje s kojima se suočavaju bližnji, a o onome tko preminulog nađe ...
Ako je počinjeno s namjerom da posluži za primjer, osobito mladima, samoubojstvo se također opterećuje težinom sablazni. Dragovoljna suradnja pri samoubojstvu protivi se moralnom zakonu. Ozbiljni psihički poremećaji, tjeskoba ili težak strah od iskušenja, trpljenja ili mučenja mogu ublažiti samoubojičinu odgovornost. (KKC 2282)
Nemam u glavi niti jedan primjer kako bi samoubojstvo moglo služiti za primjer ... No, sa zadnjom rečenicom se potpuno slažem. Samoubojstvo u takvim slučajima ne može se tretirati isto kao samoubojstvo zbog npr. ljubavi, kada roditelji ne odobravaju neku vezu pa se oboje ubiju (primjer iz nekog filma kojeg sam se sad slučajno prisjetila ... ne pitajte koji je to film).
Ne treba očajavati glede vječnoga spasa osoba koje su same sebe usmrtile. Bog im može, putovima koji su samo njemu znani, pružiti priliku spasonosnog kajanja. Crkva moli za one koji su si oduzeli život. (KKC 2283)
Ovo je svakako utješno. Jer da nije tako cijela bit vjere bila bi "uzaludna" jer što drugo vjerujemo nego to da je Bog prije svega ljubav i da je dobar i milostiv. No, željela bih reći da ovo zadnje iz katekizma nije, ne može i ne smije biti opravdanje!
Svakako mi se čini da je to pitanje, pitanje samoubojstva, još dosta "otvoreno" i da nas mlade i nadobudne teologe čeka još puno posla :)
Post je objavljen 23.02.2005. u 20:23 sati.