Korak naprijed ...
18.02.2005., petak
A nakon sakramenta sv. potvrde ...
Mnogi mladi odlaze. To je činjenica. Odlazili su i stari. Prvo trbuhom za kruhom, a danas se odlazi tamo gdje je bolje, perspektivnije; gdje su rad i um više cijenjeni - odlazi se "vani", preko granica. Ako se to ne gleda sa stajališta gubitka mlade "radne" snage i mladih umova (čitaj genija), tada je to donekle prihvatljiva svakidašnjica. No, što reći kad taj odlazak počne prelaziti granice potrebnoga i perspektivnijega? Što reći kad se taj osnovni kod, zapisan u svakom čovjeku, počne koristiti i iskorištavati u svrhe bržeg i lagodnijeg obavljanja životnog poziva, odgoja i izgradnje osobnosti?Uvođenjem prakse da se sakrament potvrde obavlja (tek) u 1./2. razredu srednje škole uveli su se i problemi. Mladi ne žele čekati. Mladi smatraju da je i toliko vjeronauka previše. Zato naši mladi, iz misije, odlaze u druge župe, gdje ta praksa još nije uvedena i gdje se može taj sakrament obaviti "linijom lakšeg otpora". No, ovo što ću danas pisati ne odnosi se samo na taj "naš" problem, već i na problem svih nas - naime, mladi nakon krizme odlaze IZ crkve/Crkve. Nedavno sam pročitala jednu kraću priču u kojoj na kraju stoji, kako su za uzgoj hrasta potrebne godine, dok se bundeve uzgajaju tek nekoliko mjeseci i propadaju s promjenom "sezone". Smatram kako je isto s odgojem čovjeka... Trebamo se pitati da li od svoje djece želimo da budu duboko ukorijenjeni, upoznati sa svojom baštinom, svojom prošlošću, tradicijom, porijeklom i da li želimo da na svoje budu ponosni? Da li želimo da se drže uspravno i da svijetom hodaju dignute glave, čvrstih stavova? Da li želimo da budu njihovo znanje i sposobnosti razgranati na sve strane i da li želimo da se uporno dižu prema nebu želeći doprijeti još više i još bolje u tom znanju? Da, sva ova pitanja vas trebaju podsjećati na jedan veliki, debeli hrast! Drvo nad svim drvećem. Kralj šume - neki bi rekli. Za takvu osobu potrebne su godine strpljenja, godine odgoja i sazrijevanja, godine traženja i godine nadziranja. Potrebne su godine prisutnosti roditelja i odgajatejla, godine prisutnosti Crkve i crkve. No, mnogi misle da je to nepotrebno. Da oni sami mogu više i bolje. Svima njima želim da im ljudi koje odgajaju (svjesno naime izbjegavam reći djeca) budu mnogo više i mnogo bolje od tek jedne - dozvolite mi nekoliko pogrdan izraz - tikve. Možda vam je bundeva ljepša od hrasta. Onako svijetle boje, poput sunca. I s time se mogu složiti. No, bundeva je lijepa samo dok traje. Ne smijemo pak zaboraviti da ona nema čvrste korijene. Malo jači vjetar valja ju po zemlji kamo sam vjetar hoće. S najmanjim nedostatkom vode i sunca ona se suši, a s prvim padom temperature, s prvim mrazom, ona postaje trula i stapa se sa zemljom, nestaje. Tako je i u životu mlade osobe - puno vjetra, više mraza, a nikad dovoljno vode i sunce. Pretpostavljajući da to svi znamo, želim pitati roditelje koji odgajaju bundeve: Što mislite da ste lagodnijim i bržim rješenjem priuštili tim mladim osobama koje odgajate (tj. koje biste trebali odgajati)?! Možda onih 70-140 sati (koliko već dođe u godinu/dvije...) slobodnog vremena, koje su uštedili ne pohađajući (više) vjeronauk, a koje će najvjerojatnije utrošiti sjedeći u kafićima?! Možda sve one nedjelje nakon krizme koje će potrošiti na cesti ili (u najboljem slučaju?) spavajući nakon burne subotnje noći?! Završavam svjesna da će biti komentara kako ne mogu pisati o odgoju djece jer nemam svoju djecu. Unaprijed odgovaram: da, to je istina, ali želim djecu ... i poznavajući izreku "na mladima svijet ostaje" ... pitam se u kakvom će to svijetu vjetrova i zima, bundevi (tikvi!), moje dijete odrastati ... |
- 16:46 - Komentari (10) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Htio bih vam reći najdublje riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se vašeg smijeha... Htio bih vam reći najiskrenije riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se da mi nećete vjerovati... R. Tagore Nekad sam mislila da sve mogu sama. Da u dugim noćima, u tišini sobe, uz mene nema nikoga. Mišljah da moje planove ometaju ljudi, da sam sve to mogla učiniti bolje i drugačije. I to sve sama. Potpuno. Bila sam nestrpljiva i nepopravljivo tvrdoglava kada su u pitanju bile moje čežnje i zahtjevi. A sve to vrijeme uz mene je, poput nježne ali čvrste ovojnice stajao Gospodar. Nisam ni slutila kolika se snaga krije u Onome kojega možeš upoznati samo srcem. U onome kojega samo u ljubavi možeš vidjeti. Sve moje sposobnosti bijahu ništavne bez Njega, ali moje srce to nije znalo. Šutjeti nisam umjela, ljubiti još manje. Ali Ljubav nije mogla bez mene. Onaj koji je sama Dobrota i vjernost želio se nastaniti baš u meni. Tada spoznadoh da ništa nisam i ne mogu sama učiniti, da su bol i radost dar Onoga koji me ljubi. Željana Kovačević |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||