Korak naprijed ...
06.02.2005., nedjelja
Biti sol zemlji ...
Današnje evanđelje koje nam upućuje upravo ovaj poziv - da budemo sol zemlji - u sebi nosi jako lijepu poruku. Živo vrelo ju sažima: Kao što toplinu sunca ne vidimo ali je osjećamo, tako kršćanin iza sebe ostavlja trag dobrote, svjetlo koje se ne vidi ali svijetli. Sol stavljena u vodu ne mijenja vodi izgled, ali okus da. I dok se mnogi trude promijenit izgled svijeta ne mijenjajući njegovu dušu, kršćaninov je poziv dati životu novi smisao i novi okus.Da, svatko od nas bi trebao ostavljati trag dobrote i svjetlo. Ali da li je to zaista tako? Nedavno sam gledala jednu onih policijskih, forenzičkih serija. Glavni lik me oduševio - dozvolio je da ga ponize, da ga pljunu i nije okom mrdnuo. Dapače - razmislio je dva koraka u naprijed i iz te pljuvačke izvukao dokaze koji su mu pomogli tog kriminalca uhvatiti. Zapravo ga je uhvatio na foru provocirajući ga. Ja osobno bih tri puta poludila. Izgubila živce. Počela vikati na sve i svakoga. Nestrpljivo bih gledala s visine na tog "ništicu". Pitam se, gdje se u čovjeku krije ta stpljivost. Ta smirenost i osjećaj poniznosti. I kada znaš da si u nečemu bolji od nekoga drugog, kako razmisliti dva koraka unaprijed i prepustiti sve toku. Ponekad je to tako teško. Gledati kako ljudi čine greške, znajući da bi išlo brže da te samo saslušaju. A kad pokušavaš nadglasati neznalice, ne slušaju. U kome je sada tu problem? Kako prepoznati situaciju kada vikati iz sveg glasa dok drugi ne čuju, a kada šutjeti i sjediti u zadnjem redu, dok te ne prozovu u prvi? Više puta sam odlučila pogrešno nego ispravno. Sjela u prvi kad sam trebala u zadnji, a u zadnji kad sam trebala u prvi. I gdje je sada u svemu ovome ona sol? Čime to ja mogu začiniti ovu zemlju? Biti sol ... svi znamo zašto baš sol. A onaj tko ne zna - neka proba neko jelo nesoljeno. Odmah će mu biti jasno. Ali opet - svi znamo da i presoljeno jelo ne valja. Ta tko bi pio more? Dakle - i tu je potrebna mjera. U nadolazećoj korizmi, svima nama želim da se odricanjem barem približimo toj mjeri, tj. osjećaju prepoznavanja mjere. Želim nam da prepoznamo u sebi one talente, kojima ćemo osoliti zemlju i kojima ćemo pozdraviti Uskrsloga. |
- 17:25 - Komentari (4) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Htio bih vam reći najdublje riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se vašeg smijeha... Htio bih vam reći najiskrenije riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se da mi nećete vjerovati... R. Tagore Nekad sam mislila da sve mogu sama. Da u dugim noćima, u tišini sobe, uz mene nema nikoga. Mišljah da moje planove ometaju ljudi, da sam sve to mogla učiniti bolje i drugačije. I to sve sama. Potpuno. Bila sam nestrpljiva i nepopravljivo tvrdoglava kada su u pitanju bile moje čežnje i zahtjevi. A sve to vrijeme uz mene je, poput nježne ali čvrste ovojnice stajao Gospodar. Nisam ni slutila kolika se snaga krije u Onome kojega možeš upoznati samo srcem. U onome kojega samo u ljubavi možeš vidjeti. Sve moje sposobnosti bijahu ništavne bez Njega, ali moje srce to nije znalo. Šutjeti nisam umjela, ljubiti još manje. Ali Ljubav nije mogla bez mene. Onaj koji je sama Dobrota i vjernost želio se nastaniti baš u meni. Tada spoznadoh da ništa nisam i ne mogu sama učiniti, da su bol i radost dar Onoga koji me ljubi. Željana Kovačević |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||