sunlight
24.01.2007., srijeda
Vjerujete li u pravu, vječnu ljubav...?
 Ovih dana mi se nekako nameće jedna tema o kojoj bih želio nešto da kažem. O tome razmišljam već godinama, nekada tako dođe mi u misli sama od sebe, a nekada se nad tim zamislim kada posmatram neke svoje prijatelje, poznanike... ili možda sasvim slučajno ljude koje sretnem... A isto tako čitajući tekstove na blogu shvatam da je to tema uvijek aktuelna, tema o kojoj bi se moglo jako puno pričati i opet ne reći sve... Možda već pogađate o čemu se radi... o ljubavi naravno... a pitanje bih postavio recimo ovako: "Vjerujete li u pravu, vječnu ljubav...?"... Prvo bi trebalo definirati što bi to bila prava, vječna ljubav... Naravno da prvo treba napraviti razliku između ljubavi i zaljubljenosti... Da li ćete se složiti sa mnom da je zaljubljenost ona početna opčinjenost koja nas podigne u visine kada upoznamo nekog novog... Obično nas prvo privuče sam fizički izgled, mada mnogi kažu da fizički izgled nije bitan... mogao bih se sa time složiti da nije bitan, ili bolje reći nije najvažniji, ali ipak mislim da je u toj nekoj prvoj predfazi upoznavanja bitan elemenat od koga ovisi da li će nam neka osoba što kažu zapeti za oko... A kada se to desi, onda upoznavanje krene nekim svojim tokom, otkrivanje svih onih unutarnjih osobina koje zapravo daju pravu sliku osobe, nakon čega sam fizički izgled gubi primat. E, sad... kod tog upoznavanja, zašto smo tada tako opčinjeni osobom, zašto nam je ona toliko bitna, zašto nam je tada lijepo dok smo skupa, zašto se zaljubljujemo... To mi se nekako čini kao recimo da u ruci držimo neku novu knjigu o kojoj smo čuli tako puno pohvala da je zanimljiva, korisna, lijepa... sa korica se baš ne može puno saznati o tome što je unutra, ali se mi osjećamo baš jako dobro raspoloženi da je otvorimo i krenemo sa čitanjem... Nestrpljivi smo, sva naša čula su otvorena, a mašta je posebno spremna da provjeri da li će se očekivanja ispuniti... A tako puno očekujemo od sve novoga... Isto tako doživljavamo i novu osobu koju smo tek upoznali... u njoj vidimo ili želimo da vidimo sve ono o čemu smo sanjali, kako smo zamišljali osobu koja bi nam se mogla jako svidjeti i sa kojom bismo poželjeli da tražimo zajedničku sreću... Sve je pred našim čulima otvoreno, nema ničega negativnog što bi na trenutak pokvarilo tu početnu euforiju... A kako se naša očekivanja potvrđuju, tako bivamo sve više i više opčinjeni osobom pred nama i zapravo zaljubljeni u nju... U tom periodu srce nam govori sve... osjećanja određuju i naše raspoloženje i daju nam sliku voljene osobe... nema tog razuma koji tu može reći nešto drugo, koji nas i na trenutak može spustiti na zemlju i dozvoliti glavi da malo razmisli... Možda tada i ne treba razmišljati, možda bi bilo glupo kvariti sopstvenu sreću... mislim da je sav taj osjećaj sam po sebi dovoljno vrijedno životno iskustvo da ga ne treba opterećivati nekim dubokoumnim razmišljanjima ili dugoročnim planovima... A što bi onda bila ljubav... Ja bih rekao da je ljubav puno širi pojam od zaljubljenosti, ali naravno ne samo pojam, o ljubavi se može toliko toga govoriti i opisivati je, a da uvijek još puno toga može da se doda... Ljubav pored osjećanja u periodu zaljubljenosti u dvjema osobama koje se vole obuhvata potpuni sklad svih odnosa... od same fizičke privlačnosti, pa uzajamne naklonosti prema svim onim unutarnjim osobinama i karakteru osoba... intelektualnog nivoa... stavova i mišljenja prema životu, ljudima, odnosima među ljudima... a naravno ni skladne sexualne odnose ne treba preskočiti... Za sve to da bi se pokazalo da li je usklađeno između dvije osobe potrebno je da prođe određeno vrijeme, nekada manje, nekada više... godine i godine, čak i desetine godina... Tek tada se može reći, ali ni tada sa potpunom sigurnošću da li je to prava ljubav... Znači, da bi ljubav bila prava potrebno je vrijeme koje bi potvrdilo sve vrijednosti jedne veze... Citiraću Balaševića, on je to tako dobro rekao riječima: "Tek u jesen otkriju se boje krošanja, sve su slične u leto zeleno..."... i stvarno mislim da je tako, potrebno je jako dobro upoznati osobu sa kojom dijelimo zajedničku sreću, sa kojom živimo, kojoj vjerujemo, koju volimo... ili koju barem mislimo da volimo... a vjerojatno i volimo, samo je pitanje na koji način... I konačno, da se vratim na ono pitanje sa početka "Vjerujete li u pravu, vječnu ljubav..."... Ja definitivno vjerujem... možda zato što sam nepopravljivi optimista, možda zato što imam neku predstavu u glavi što bi to bila prava ljubav, a možda to uvjerenje crpim i iz sopstvenog životnog iskustva, koje me uvjerava da je prava ljubav moguća... A jeste moguća, ali mislim da samo nije realno živjeti život samo u potrazi za pravom ljubavi... u smislu čekanja da nam se ona dogodi, pri tom propuštajući sve one male šanse koje nam se u životu otvaraju, koje na početku ne izgledaju da mogu prerasti u pravu, vječnu ljubav... ako ih propustimo to nikada nećemo saznati, a opet ako brzopleto povjerujemo da neka veza počinje da liči i obećava da bi mogla da postane i opstane kao prava ljubav, pa spustimo jedra broda nešeg života i usidrimo se u toj jednoj luci... godine prođu... možda najbolje godine života, možda tek tada shvatimo da nismo napravili pravi izbor... Sve je ipak samo stvar sreće i naklonosti sopstvene zvijezde na nebu naše sudbine... ne treba očajavati, treba prihvatiti svoj životni put takvim kakav je... ali ipak ostaviti odškrinuta vrata nekoj novoj sreći da nam se možda osmjehne jednog dana... ali ako taj dan nikada i ne dođe, barem će nam svaki dan biti ispunjen osmjehom na licu i toplinom u srcu, koji donosi nada da je prava ljubav ipak moguća... |
