sunlight
17.01.2007., srijeda
"Sve prave su ljubavi tužne..."
 Možda već pogađate o čemu bih pisao u ovom postu... pa naravno o ljubavi... Nije baš da sam opčinjen ljubavlju i pisanjem o njoj, ali sada se baš dobro osjećam... pa u trenucima kada se ne bavim svojim stalnim poslovima, volim da se opustim uz neku dobru glazbu, obično stavim slušalice na uši jer tako imam utisak da je glazba u mojoj glavi, sklopim oči i prepustim se sanjarenju... Ovisno o raspoloženju biram različitu glazbu... nekada mi baš treba nešto žestoko, da me rastrese, da osjetim snagu, energiju... a nekada volim nešto sasvim lagano... Često me i sam tekst zna povući negdje, podsjetiti me na neka druga vremena, na neke moje ljubavi, ili možda na neke ljubavi za koje znam, neke lijepe, neke duge, ali neke i nedosanjane... Ili možda na jednu ljubav koja se desila sasvim slučajno. Znam, pomislićete odmah da se sve ljubavi dese slučajno, ali ova se desila baš tako...Zamislite si ovakvu situaciju... Ona mlada, dvadeset pet godina..., zar je potrebno još nešto reći... on dosta stariji... U to vrijeme viđali su se često, gotovo svaki dan, radili su na jednom zajedničkom poslu, i tako... to je trajalo nekoliko mjeseci, pa i više od pola godine... posao je bio zanimljiv, čak i kreativan, nije zahtijevao neki veći napor, tako da se zapravo može reći spojeno ugodno sa korisnim... druženje je bilo sasvim neobavezno, ali svakako prijatno... On u njoj nije gledao ništa više nego prijateljicu i poslovnu suradnicu, njen osmjeh, njeno uvijek dobro raspoloženje, mladalačka vedrina i optimizam... kao da su prikrivali neke njene druge kvalitete... naravno razlika u godina je bila ta koja je na neki način zaslužna za takav njegov diživljaj nje samo kao prijateljice. Osim toga, ona je bila sretno udata, a on isto tako oženjen... i manje više sve je bilo na svome mjestu... ni jedno od njih dvoje nije imao neku potrebu ili skrivenu želju za nekom novom ljubavlju. Vrijeme je prolazilo, posao i svakodnevno viđanje ih je zbližavalo... u zraku je počela da lebdi neka slatkasta atmosfera, u njihovim pogledima su se lagano počele pojavljivati neke tajanstvene iskrcice, a malo po malo pa sve češće izgovorene riječi su počele da bivaju protkane nekom zagonetnom dvosmislenošću... A onda, jednog dana... ona ga je ugledala još kroz prozor dok je dolazio... i koracima antilope pojurila da ga dočeka, sjurila se niz stepenice... ali ni on se nije vukao laganim koracima, bio je nestrpljiv da je vidi... i tako u toj žurbi, kao po nekom nenapisanom scenariju, na dnu tih stepenica bukvalno mu je uletjela u zagrljaj... dobro, ne baš u zagrljaj, ipak su samo prijatelji... ali na obostrano iznenađenje njihove četiri ruke su se u momentu našle u čvrstom stisku, dlanom o dlan... ostali su bez riječi, pogledi su sve govorili... Od tog dana ništa više nije bilo kao prije... Ljubav koja se tako lagano rađala više nije mogla da se sakrije, a baš zato što se tako postepeno i sasvim slučajno rodila u sebi je nosila toliko snage, tako puno iskrenih emocija, jednu novu realnost, drugačiju od svega do tada za oboje... Viđali su se sve češće... i kada nije bilo neke potrebe u vezi sa poslom, pronalazili su neke nove razloge zašto baš moraju da se vide, ili barem čuju telefonom... Da li treba i spominjati da od tada ni jedno njegovo službeno putovanje nije moglo proći bez nje... naravno jednodnevno, ako su možda i željeli da na trenutak zaborave na realnost i otputuju negdje na nekoliko dana, to nije bilo izvodljivo... Ipak, i tih nekoliko sati, nekada i cijeli dan... nije bilo dovoljno da se sasvim posvete jedno drugome... Tema za razgovor im nikada nije nedostajalo... i to uvijek jako zanimljivih tema, kao da su oduvijek željeli da se pronađu, kao da su živjeli samo za to vrijeme koje su konačno dočekali... Viđali su se sve češće, gotovo da nije mogao proći niti jedan dan a da se ne vide, čak i više puta dnevno... Bili su opčinjeni tom čarolijom upoznavanja i otkrivanja svega onoga što je činilo njih same... Zaboravljali su na vrijeme, ono kao da je bivalo zaustavljeno za njih... sat dva bi proletjeli kao desetak minuta... Svijet oko njih kao da nije postojao, njihovi pogledi su govorili sve... oči su isijavale osjećanjima... pogledi nisu znali gdje da se upute, da li na oči ili nešto niže... čežnjivo su sa usana skupljali još neizgovorene riječi, ne čekajući da one stignu do uha... A te riječi, naizgled samo priča o njima, o njihovom životu, odrastanju, privim simpatijama ili prvim ljubavima... o bilo čemu... na njih je sve to djelovalo kao neko opojno sredstvo, kao nešto što ih je još više zbližavalo i vuklo ih sve više i više da postanu jedno biće... I tako..., u trenucima kada je i razum ipak htio da kaže kao da i on za nešto treba da se pita, na trenutak bi zastali, tek da barem jednom nogom stanu na tlo... nametnulo se pitanje kuda sve to vodi, kako se nositi sa tom bujicom osjećanja, ipak se ne može pobjeći od realnosti... Teškom mukom, sa suzama u očima, kroz stegnuto grlo... izašle su riječi da te slatke, sočne, predivne jagode... to zabranjeno voće ljubavi... ipak moraju spremiti u zamrzivač, zalediti ih u svoj njihovoj ljepoti... ne baciti ih, tek tako... već ih ostaviti okovane ledom za možda neko drugo vrijeme... Naravno, to je bio glas razuma... i nije da nisu pokušali da ispoštuju dogovor... jesu... ali samo na dva tri dana... njihovi čežnjivi pogledi su ponovno počeli da pričaju već poznatu priču... ali ovoga puta sa još više emocija... Razum se pokušavao oduprijeti, ali uzalud... što se više odupirao, srca su još jače tukla... Ljubav se razbuktavala, vrijeme je prolazilo... oboje su postali svjesni želje da tu ne mogu stati... moraju ići sve dalje i dalje... dvije duše su već odavno postale samo jedna... ali su i dva tijela poželjela da postanu samo jedno... Tu želju nisu mogli i nisu htjeli kriti... Ali razum se ponovno javio... postavio je pitanje što će biti poslije... da li se sve može na tome završiti... da li će im sve to biti dovoljno... da li će nakon sjedinjavanja i duše i tijela, poželjeti da usmjere brodove svojih života u jednu luku... Nova pitanja su donijela jednu novu neizvjesnost... Pravih odgovora nije bilo... a realnost nisu mogli zanemarivati... Želja im je ostala neispunjena... te njihove slatke crvene jagode su definitivno morale biti spremljene u duboko zamrzavanje... da li za neko drugo vrijeme ili za vječnost... to se ne zna... I što sada reći na jednu takvu priču... Da li su sve prave ljubavi tužne... da li je to kob koja ih prati, ili neka predodređenost... ili se samo prave ljubavi dese sasvim slučajno, onako... bez neke logike i reda... zvijezde upletu svoje tajanstvene moći i u jednom trenutku učine da se životni putevi jedne žene i jednog muškarca sretnu, da jedno u drugome prepoznaju ono što su oduvijek maštali kakav bi trebao da bude netko sa kime bi poželjeli da traže svoju sreću... Često čujem jedno pitanje, ali ni meni ono nije strano... a zvuči nekako ovako... "Zašto se ranije nismo sreli..."... Ipak mislim da ne traba očajavati... sve se dešava baš tada kada je trebalo da se desi... i dešava se baš onako kako je negdje bilo zapisano da treba da se desi... zapravo za nas je sve to samo slučaj, na puno toga nismo u stanju da utičemo, pogotovo ne na prošlost... na budućnost možda donekle... ali zato mislim da svoju sadašnjost zapravo najviše možemo da kreiramo... Ljepota života zapravo i jeste u njegovoj nepredvidljivosti... |
