Izvještaj s ratišta...
...koje zapravo i nije ratište!
Otkad sam počela intenzivno razmišljat o elektrotehnici, naslušala sam se mnogih tako glupih savjeta, od ljudi koji mi kao žele dobro.
Vraga.
Sad vidim da su u krivu.
Otkad više ne razmišljam samo o elektrotehnici, nego to zaista planiram upisat, sad ssam svjedok nebuloznih reakcija, koje me tako zabavljaju, jer sam sigurna u sebe.
Mislim da to mogu.
Vrijeđa me komentar kojim žele dokazati kako ću uživati tamo jer ima mnogo dečkiju.
Istina, da, ima, i tome sam sama svjedok kad sam i posjetila faks neki dan.
Ali reći ću to iz osobnog iskustva, dečki su ponekad puno normalniji od cura, i cure su poprilično komplicirane po pitanju stvaranja novih prijateljstava, za razliku od dečkiju koji su jednostavni.
Zato mi nije bio nikakav problem obratiti se bilo kojem dečku na faksu (a i radila sam to puno prije faksa), i pitati ga gdje se što nalazi. I nitko od njih me nije odmjerio prije nego što je odgovorio na pitanje (jer to cure inače rade) nego su svi bili vrlo ljubazni (dobro, prihvaćam i tu misao da su bili iznenađeni kad su vidjeli mene i seku tamo, vjerujem da je i puno njih pitalo 'što ove dvije rade tu???'), i pomogli su mi bez ikakvih dodatnih pitanja.
Nego, da se vratim na moj izvještaj.
Ovo je izvještaj o onome što ću raditi sljedećih mnogo godina, ako me sreća bude pratila.
Srela sam Maju putem, koja će upisati medicinski menagment, i iskreno se nadam da će upasti.
Prije svih živciranja i mirisanja tuđih smradova u busu, uputile se mi na kavu, jer znamo koliko je jutarnja kavica bitna (baš kao i sve ostale kave).
Tijekom kave smo isprrčale sve tračeve, sve doživljaje, poželile si sreću, razgovarale o budućnosti, o svemu.
Moram priznati da je s njom uvijek poučno sjesti na kavu, i bez obzira na sve razmirice koje smo ikad imale, ja je još uvijek smatram jednom od mojih jako dragih osoba.
Kad smo popile kavicu, otišle smo na fakultete, svaka u svom smjeru (iako su vrlo blizu). Ona na medicinski, ja na tehnički.
Našla sam se sa sestrom, i uputile prema faksu.
Nisam znala da je u sklopu faksa također i kemijsko-grafička škola, ako nije i još što.
Kad sam ušla napokon unutra, vrlo sam se ugodno iznenadila.
Taj faks je tako nov, sve je obnovljeno, nije ništa starije od 5-6god (moja procjena).
Na ulazu je plazma koja Vam želi dobrodošlicu na fakultet, posvuda su touchscreenovi za studomat, i na ulazu je također ogromna ploča sa svim službama koje se nalaze unutra.
Pitala sam nekog mladog studenta gdje je studentska evidencija, pokazao mi je, i ja sam mislila, aha, kako ulazim sve dublje u faks, sad će sigurno bit sve starije (ipak je to Hrvatska). Ali, ne, sve je novo, i taj ured u kojem sam bila – sve...
Kao da je nekakav privatni fakultet!
Tome sam se baš iznenadila!
Da ne duljim, žena me uputila u sve što mi nije bilo jasno, bila je prilično ljubazna, i ja sam jednostavno tako sretna, i mislim da sam napokon pronašla 'ono nešto' u životu što će me veseliti. Izašla sam otamo sa smješkom na licu, i svaki put kad se sjetim kako ću tamo sad u ponedjeljak, taj smiješak mi se vrati na lice !
Ne znam događa li se to ostalim mojim bivšim kolegama iz 4g, ali ja se iskreno nadam da su se potpuno našli u svom odabranom faksu, jer ja mislim kako jesam.
A 01.10. ćemo vidjeti jesam li se zaista našla i na faksu u smislu da meni to zaista ide.
Nadam se.
Poželite mi sreću, jer ne bi htjela da me ova sreća napusti,
jer skoro pa po prvi put sam sretna zbog nečeg što ima veze sa školom, i mislim da mi ništa neće biti teško...
To je zasad jedina dobra stvar u mom životu.
I najmanja mogućnost da se upišem na taj toliko željeni fakultet,
Ta najmanja mogućnost koja me može izvući iz ove primitivne malološinjske sredine,
Mogućnost da više nikad ne vidim ljude koji su me kritizirali zbog toga što sam liberalna, ili zbog toga što se malo drukčije oblačim i mnogih drugih razloga... i oni kojih je bilo sram da su pored mene, jer me u nekom trenutku pukne da napravim neku glupost, a u tom trenutku smo baš negdje usred grada, pa da me osuđuju neki još gori od mene, koji vjerovatno nemaju ni osnovnu školu... ili oni kojima je mozak došao do maksimuma, a tek su na razini kokoši...
Sve to ostavljam za sobom ako upadnem na faks i ta me misao veoma uveseljava,
Mislim da ću konačno moći disati, a uostalom puno mi je ljudi reklo kako je fakultet najbolje doba života, i kako tad spoznaš sebe, svoje vrijednosti i kako ljude koje upoznaš na faksu ostaju tvoji vječni prijatelji...
U svakom slučaju, koliko je god meni bilo lijepo u srednjoj, i ne mogu reći da ne mogu izdvojiti mnogo lijepih trenutaka i imat ću sigurno puno uspomena,
Ali sam ovaj osjećaj kojeg imam prije samog upisa je milijun puta bolji od svih tih uspomena...
I želim se maknuti iz ovog sela, upoznati ljude kojima nije bitno moje prezime i čije sam dijete (jer to prethodi mom mogućem uspjehu), barem to neće biti bitno neko vrijeme.
Sve to će mi se nadam se dogoditi.
Upadom mičem se od svega što me kočilo, pronalazim samu sebe i uplovljavam u život, u stvarne probleme, odrastam.
Žalim samo one koji to nikad neće doživjeti.
Pozzdrav svima
I
Držite mi fige !!!!
Bye
Pjetlić zlatokrjestić i zadnji tjedan zabave...
Da, ja i Ema imale smo prosvjetiteljsku večer i otišle pogledat
Pjetlića Zlatokrjestića,
naravno ne do kraja,
jer predstave nisu ono što su nekad bile,
vjerujte, da ste Vi bili,
složili biste se sa mnom!
Nije mi se sviđalo,
zato nisam ni pogledala do kraja.
Našle smo utjehu u MD-u,
putem naletile na jednog čovjeka
koji se htio malo iskazat,
ali to je prošlost,
ako bog (i dekan) da,
za 2 tjedna biti ću studentica elektrotehnike
i onda će mi još manje na pameti biti
netko poput tog čovjeka koji se htio iskazat..
No, uglavnom, ovo je zadnji tjedan za glupiranje,
puno njih je otišlo na pripreme,
mi ''Riječani'' ostali doma..
Ja sutra odlazim u Ri, idem se družit s budućim kolegama,
idem malo ispitat kaj sve treba i ne treba,
i onda se vraćam isti dan.
A onda u nedjelju odlazimo u Ri, i mislim da ću ostati barem 10 dana,
možda i više..
Pa niš' me ne veže za Lošinjček,
tako da...
Rijeka
pay attention ---
'cause
i'm
COMING !!!!
pozzdrav
Is It So Hard?
Teško je uvijek kad nemaš onu osnovu, kad nemaš osobu koja te bezuvjetno voli.
Jer ne shvaćaju koliko meni treba takvo nešto.
I priznajem, teška sam osoba, komplicirana, ali nisam najgora.
I moje želje nisu nerealne, one su samo proizašle iz mog nesretnog realnog svijeta...
I to nije ništa loše, ja nisam tako loša osoba..
Ja mogu voljeti, ali nitko mi ne pruža priliku da to pokažem...
Ne znam može li mene netko voljeti, sa svim mojim manama...
Ali nisu samo mane problem, problem je moja okolina koja me guši
iz koje želim izaći van,
postati slobodna osoba,
bolja,
sigurnija u sebe...
Ali ne možeš se od njih odvojiti...
Kažu da je obitelj ono najvažnije,
ono čemu ćeš se uvijek vratiti...
Ne želim to.
Ne želim nazadovati, vratiti se svojoj obitelji, jer se tu ne osjećam sretno.
Možda ću poslije žaliti, možda je ovo bilo najsretnije doba mog života,
ali ja sad ne vidim tu sreću.
Teško je opstati u zajednici u kojoj smatraš kako nisi prihvaćen.
Ne znam pričam li sad o obitelji, o prijateljima, o bivšem razredu, o bivšem dečku, o budućem faksu...
Pričam općenito..
Valjda..
Ne znam, uz sve što (imam), mislim da mogu imati više, i da zaslužujem više, ne znam.
Možda se varam.
Ali ja znam da mogu biti sretnija, da moj ''osmijeh'' na licu može biti iskren,
a ne namješten..
Da mogu prestati buljiti u prazno i tražiti smisao postojanja...
Ne znam ni kako da završim ovaj monolog, jer osjećam da su ovo vječne misli,
vječne riječi,
koje uvijek mogu ovdje stajati
kao opće stanje mog duha...
Sve dok se ne pojavi netko ili nešto ili što god,
što mi može unijeti
barem mrvicu sreće,
koja me može zadovoljiti (usrećiti)
barem nakratko
da zaboravim
koliko me ne vole, preziru
ili
koliko samu sebe
ne volim
i prezirem...
Post posvećen jednoj malenoj curici
Curica, kojoj ne znam ime, koja može biti sretna da smo naišle Iris i ja, curica koja ima trenutno na glavi 5-6 šava, koja ima ogrebotine po cijelom tijelu i cura koja plače jer joj je bicikl razbijen i što je izgubila jednu cipelu...
Curica koja je vozila prebrzo, nije kočila i stoga je sada u plaču i krvi, sva sreća da nije pala u nesvijest i što je tako dobro prošla, s obzirom na to gdje je pala...
Žao mi je što joj nitko nije pokazao koliko je to opasno voziti bez kočnica po nizbrdici – jer sad je shvatila sama... i to na ružan način...
Voljela bih da je mogu vidjeti i zagrliti, nakon svega, jer pitam se je li ju uopće netko zagrlio...
Jer ljudi su ponekad glupi, kvragu, i griješe, ali zato je bitno biti još veći čovjek i znati oprostiti u trenutku kad to toliko treba...
I što je najgore, nešto čega se Iris sjetila... zamislite samo da nismo mi prolazile, i da nitko nije mogao čuti kako plače... curica bi se onesvjestila jer je gubila krv velikom brzinom. Ili što je još gore, da ju je netko vidio i da ništa ne poduzme..
Jer vjerovali ili ne, i takvi ljudi stvarno postoje... nažalost!
Oprostite mi, malo sam u šoku..
Još jedan od mnogih dokaza koliko je život nepredvidiv, težak, surov, okrutan... koja još ružna riječ postoji???
Još jednom, nadam se da će se moja želja ostvariti i da će Curica moći zaboraviti taj ružan događaj, jer ovo je bila jedna vrlo okrutna lekcija, koja se vrlo brzo naučila...
Prošla tuga !!!!!!!!!
Prošla je tuga.
I zato sam stavila jedan ovako veseliji predložak,
koji označava novu stranicu
u mom životu.
Stranica koja predstavlja život
bez kretena
i nekih ljudi
koji su me kočili u razvoju
Moram samo dodati, da je jučerašnji Gibonnijev koncert
ispunio i više nego moja očekivanja
napravio je odličnu atmosferu
pokazao da nije tipični hrvatski pjevač,
jer ima identični glas kad pjeva uživo i kad ga se sluša na albumu
i jednostavno nemam riječi za čovjeka
svaka čast!!!
Bilo je jako jako dobro!!!!!!
Pozzdrav
No good..
U proslom sam postu napisala kako ce sigurno 'sutra' biti bolje...
Ali nije...
Još je gore,
i bojim se da bi moglo doći do nekakvih komplikacija
opet su se vratili stari poroci
ma da, ne znate o čemu pričam,
nije ni bitno...
Samo da negdje kažem,
da mi nije dobro...
I dalje melankolično stanje...
Da, ne prestaje taj neki osjećaj u meni, jednostavno se ne mogu nasmijati (osim kad moja sestra nesto izvali), nisam sretna, ne mogu biti sretna, nemam zašto..
Znam da je to možda od mene sebično jer na svijetu ima puno ljudi koji su nesretniji od mene.
Ali ja si ne mogu pomoći, tužna sam, ništa nije u redu, osjećam se kao neki višak, netko tko je upao u svijet u krivo vrijeme...
Nadam se da će taj osjećaj ipak ubrzo nestati, jer je užasan, pravi od mene tako praznu osobu, a to ne želim biti. Želim izaći van, smijati se, veseliti se, popiti koju čašicu, ipak nisam dugo 
!!!
I zato se nadam, prijatelji moji, da će mi mobitel zazvoniti čim vidite ovaj post, jer trebam malo pažnje, samo mrvicu...
Samo jednu malenu mrvicu, da se osjećam nekako bolje..
Ma pustite me, opet pišem gluposti...
Ali dobro, sutra će
biti bolje... !
Jedan post. Nema naslova. Eto. Inspiracija u trenutku žalosti i tuge.
teško je doći u neke godine i shvatiti da odsad nadalje ti sam nosiš određenu dozu odgovornosti. ponekad bi mi pasalo vratiti se u svijet kad su mi drugi određivali što da radim, a ne sad kad moram sama riješavati svoje probleme, suočiti se sa strahovima i neugodnostima...
lijepo je znati kad si malen, da možeš zapravo raditi što god želiš i izvući ćeš se iz toga – jer si malen, još ne znaš što je to život itd.
A sad, kad sam punoljetna i kad se odvajam od dječjeg svijeta, od maminog i tatinog okružja, sad shvaćam kako život nije nimalo lijep. To sam znala i prije, ali to znaš u teoriji, kad ne moraš progutati ogromnu knedlu i raditi nešto što uopće ne želiš, a jednostavno moraš. Jer nisi slobodan. Uvijek je netko iznad tebe koji ti govori što moraš učiniti...
I nekako, u ovih zadnjih par dana su mi se desile neke stvari gdje shvaćam da moje mišljenje o odraslom svijetu nije sasvim točno... dapače! Shvaćam ljude kad kažu koliko je zapravo lako biti malen!
I užasno je lako, jer ne nosiš nikakav teret. Glavni ti je problem u životu tvoja igračka... a sad, kad mogu reći da sam odrasla, nije mi lako, suočavam se sa svojim razočarenjima, u samoj sebi i drugim ljudima, a riješenje nije samo plakati i čekati da te roditelj zagrli.. ubrzo ni njih više neće biti, i onda ću plakati sama jer nitko ti u životu neće pružiti toliko ljubavi koliko tvoji roditelji... nažalost. 
Nije riješenje u plaču, ili u bilo čemu drugom, jer kad završimo plakati, opet ostaje problem.
I moramo ga riješiti.
Sami.
Potpuno sam sama na ovom svijetu i to sam shvatila danas, kad sam vidjela da osobama nije stalo do mene koliko su govorili da im je stalo. Dapače...
Svi se brinu samo za sebe.
Dogodi vam se stvarno užasna i glupa situacija u životu, a 'najbolja' prijateljica se ni ne potrudi odgovoriti ti na poruku...
Ali i to je škola, postane ti jasno tko ti je pravi prijatelj!
I zato moram u ovom postu zahvaliti Emi, koja se fakat javila na telefon, koja je bila tu uz mene, jer možda i nije neka velika stvar, ali gdje su bili ostali kad sam ih trebala...
i hodam po gradu, sama, i svjesna da je par metara od mene osoba koja mi svaki dan tvrdi da me voli, osoba koja zna kroz što sam danas prošla i osoba koja se pravi da me ne vidi...
e pa toj osobi ne moze biti stalo do mene !!!
Još jednom, Ema, hvala, voljela bih da možeš obrisati onu poruku.
I ostaviti ovaj post u svom srcu jer ovo što si danas stala uz mene, to ne znam dal bi mogla puno osoba nabrojati, poput tebe. 
Thank you
Bye
