Teško je uvijek kad nemaš onu osnovu, kad nemaš osobu koja te bezuvjetno voli.
Jer ne shvaćaju koliko meni treba takvo nešto.
I priznajem, teška sam osoba, komplicirana, ali nisam najgora.
I moje želje nisu nerealne, one su samo proizašle iz mog nesretnog realnog svijeta...
I to nije ništa loše, ja nisam tako loša osoba..
Ja mogu voljeti, ali nitko mi ne pruža priliku da to pokažem...
Ne znam može li mene netko voljeti, sa svim mojim manama...
Ali nisu samo mane problem, problem je moja okolina koja me guši
iz koje želim izaći van,
postati slobodna osoba,
bolja,
sigurnija u sebe...
Ali ne možeš se od njih odvojiti...
Kažu da je obitelj ono najvažnije,
ono čemu ćeš se uvijek vratiti...
Ne želim to.
Ne želim nazadovati, vratiti se svojoj obitelji, jer se tu ne osjećam sretno.
Možda ću poslije žaliti, možda je ovo bilo najsretnije doba mog života,
ali ja sad ne vidim tu sreću.
Teško je opstati u zajednici u kojoj smatraš kako nisi prihvaćen.
Ne znam pričam li sad o obitelji, o prijateljima, o bivšem razredu, o bivšem dečku, o budućem faksu...
Pričam općenito..
Valjda..
Ne znam, uz sve što (imam), mislim da mogu imati više, i da zaslužujem više, ne znam.
Možda se varam.
Ali ja znam da mogu biti sretnija, da moj ''osmijeh'' na licu može biti iskren,
a ne namješten..
Da mogu prestati buljiti u prazno i tražiti smisao postojanja...
Ne znam ni kako da završim ovaj monolog, jer osjećam da su ovo vječne misli,
vječne riječi,
koje uvijek mogu ovdje stajati
kao opće stanje mog duha...
Sve dok se ne pojavi netko ili nešto ili što god,
što mi može unijeti
barem mrvicu sreće,
koja me može zadovoljiti (usrećiti)
barem nakratko
da zaboravim
koliko me ne vole, preziru
ili
koliko samu sebe
ne volim
i prezirem...
Post je objavljen 17.06.2007. u 12:51 sati.